Kraj neoliberalizma uglavnom se podudara s najnovijim opadanjem američke premoći u svijetu, s krajnjom raštimanošću EU, i s novom gospodarskom ekspanzijom Njemačke i Kine kao izvoznih velesila
Prognozirano – ostvareno! Tako bismo na temelju najnovijih podataka o ključnim gospodarskim i financijskim pokazateljima mogli vrednovati katastrofično predviđanje, koje su još prije 15 mjeseci navješćivali najutjecajniji globalni ekonomisti, špekulanti i geopolitičari, od Nouriela Rubinija, Georgea Sorosa i Georgea Friedmana, do najupućenijih analitičara MMF-a i londonskog Economista, tvrdeći da prva velika svjetska ekonomska kriza u 21. stoljeću ima i – drugo dno. Danas, 15 mjeseci poslije nego što je i na lanjskom, proljetnom zasjedanju MMF-a i Svjetske banke, bilo zaključeno da je prva velika kriza u 21. stoljeću – završena, sve je ponovno neizvjesno i rizično kao i na njezinom početku, u ljeto 2008.
Najveće vanjskotrgovinske viškove (izvoza nad uvozom) unazad 12 mjeseci su u svijetu ostvarile četiri vodeće izvozne velesile: liderska Njemačka (u iznosu od gotovo 200 milijardi dolara), sve zahuktalija Kina (u iznosu od 175 milijardi dolara), te naftonosno-plinski giganti, Rusija (uz plus od 164 milijardi ) i Saudijska Arabija (uz plus od 150 milijardi ). Istodobno, najveće vanjskotrgovinske manjkove ostvarile su Amerika (uz enormni minus od gotovo 700 milijardi dolara!), Velika Britanija (uz minus od 156 milijardi dolara) i Indija (uz minus od 112 milijardi dolara), dok je velika Europska unija imala gotovo izjednačen izvoz i uvoz.
Tada, prije zlokobne tri godine, svjetska je kriza, s epicentrom na tržištu hipotekarnih zajmova u Americi, najprije bila udarila na svjetsko tržište vrijednosnica, zatim na američke investicijske banke, pa na automobilsku industriju, te na slom većine svjetske izvozne ponude (uz njezin pad u 2009. za rekordnih 23 posto!), da bi kulminirala na tržištu rada, kroz rastuću nezaposlenost.
SAD i EU u dekadenciji
Sličnim, ali kontra-smjerom svijet je krenuo iz te početne krize, s prvoga dna, u novi polet: najprije su u drugoj polovini 2009. svjetske burze povećale tržišnu kapitalizaciju vrijednosnica u svojem prometu gotovo 40 posto, da bi se nakon dubokog potonuća i industrijska proizvodnja i izvoz u 2010. povećavali po dvoznamenkastim stopama rasta. U ožujku 2010. je japanski izvoz povećan čak 44 posto, prema istom mjesecu iz prijašnje godine, dok je industrijska proizvodnja samo u prva dva mjeseca 2010. u Kini, Indiji, Turskoj, Brazilu, Singapuru i Južnoj Koreji povećana u rasponu od 12 do 20 posto, a u Tajvanu i u Tajlandu čak 30 posto. Većina je najutjecajnijih adresa prije 15 mjeseci bila složna u zaključku: svjetska je kriza završena, a neoliberalni kapitalizam preživio, zahvaljujući snažnim državnim intervencijama u najrazvijenijim zemljama, s osloncem na njihovo novo veliko zaduživanje.
Ali, upravo ta vrsta jakog i rizičnog lijeka – neizbježni i spasonosni državni intervencionizam, s osloncem na novo masivno državno zaduživanje, potaknuli su mnoge analitičare na pomisao da prva velika svjetska kriza u 21. stoljeću ima i drugo, još dublje i opasnije dno, koje – kao da se ovih ljetnih dana iz trusne 2011. godine, u sjeni velike krize eurozone i predinfarktnog stanja američkih državnih financija – ukazuje u svoj svojoj raskoši. Iz te iste svjetske krize, kojoj je glavni uzrok bio u prenapuhanoj kreditnoj i potrošačkoj aktivnosti američkog neoliberalnog kapitalizma, Amerika je izašla uz enorman manjak državnog proračuna, koji će do kraja 2011. dostići protuvrijednost od rekordnih 9,1 posto američkog BDP-a, u apsolutnom iznosu – najvećeg u svijetu. Zato će i bilo koji skup mjera, što će ga na kraju uobičajenih nadmudrivanja dogovoriti republikanci i demokrati ili nametnuti im svjetsko tržište, rezultirati kočenjem američke državne potrošnje, s recesijskim učincima na veći dio međunarodne trgovine i financija, uz neminovnu redukciju izdataka za američke imperijalne ratove u Iraku, Afganistanu i Libiji.
Superigra Njemačke i Kine
Svjetska je privreda u prvom desetljeću 21. stoljeća u potpunosti slijedila ekspanzijske učinke globaliziranog biznisa, ali i njegove velike krize, pa je u prvih osam godina ostvarivala visoke stope rasta svjetskog BDP-a u rasponu od četiri do pet posto godišnje, da bi od sredine 2008. do jeseni 2009. pretrpjela pad svjetskog BDP-a gotovo za 2,8 posto. No, od izlaska Zapada iz krize, već je tijekom 2010. svjetski BDP bio povećan za više od četiri posto, da bi u 2011. sve izraženije bilo njegovo novo usporavanje, pri stopi rasta koja tendira godišnjem povećanju svjetskog BDP-a za najviše tri posto.
To novo kočenje ukupnog svjetskog rasta, rezultanta je dviju komponenti, što svjedoče o tome da je ove, raštimane i dramatične, 2011. godine pola svijeta i dalje u snažnom zamahu, a pola pred bankrotom ili u kroničnom, velikom zaostajanju. U zamahu su štedljive, a visoko industrijalizirane i krajnje izvozno orijentirane ekonomije, dok su pred bankrotom zemlje koje su svoju potrošnju, pa i imperijalne ratove, napuhale na račun neumjerenog zaduživanja u inozemstvu i privremenog priljeva visokih inozemnih ulaganja. U tom velikom raskoraku, na obroncima prve velike svjetske ekonomske krize u 21. stoljeću, rađa se i novi, multipolarni raspored ekonomskih, političkih i vojnih snaga u svijetu. Kraj neoliberalizma uglavnom se podudara s najnovijim opadanjem američke premoći u svijetu, s krajnjom raštimanošću Europske unije, i s novom gospodarskom ekspanzijom Njemačke i Kine kao izvoznih velesila, te Rusije i Saudijske Arabije kao energetskih velesila, u pratnji radišno liderske Indije, Turske i Indonezije.
