Željko Mihelić - ne bude li se pronašlo dovoljno financijskih sredstava za ulaganja, bojim se da ćemo još više ovisiti o uvozu hrane / Foto PRIVATNA ARHIVA
Mala poljoprivredna gospodarstva, ona od jednog do trideset zaposlenih, moraju biti i ostati temelj poljoprivredne proizvodnje, kaže
povezane vijesti
- Braća Petanjak nemaju problema s nabavom plavog dizela: ‘Kupilo smo ga još jesenas kad je bilo upola jeftiniji’
- Željko Mihelić, vlasnik Farme Lužak iz Liča, novi predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore
- Veliko izvješće Državne revizije: Tri i pol milijarde eura otišle za poljoprivredu, a učinka nema
LIČ Početkom ovog proljeća na izbornoj skupštini Hrvatske poljoprivredne komore za novog predsjednika te krovne hrvatske poljoprivredne udruge izabran je Željko Mihelić, vlasnik farme Lužak koja se u Liču već petnaestak godina razvija kao vrlo kvalitetna lokacija uzgoja teladi i biljne hrane. Mihelić se dokazao ne samo kvalitetnim radom vezanim uz stočarstvo i poljoprivredu, već i brojnim javnim istupima kroz koje je upozoravao na teško stanje u hrvatskoj poljoprivredi, odnosno nužnost promjena. Razgovor s njim počinjemo pitanjem što mu osobno znači izbor za predsjednika HPK-a.
Čast, ali i obaveza
– Na mjesto predsjednika Hrvatske poljoprivredne komore dolazim u vrijeme kada u svijetu, zbog rata koji se ne smiruje na Bliskom istoku, kreće još jedna ogromna (možda i najveća) globalna kriza s energijom, transportom i hranom, nakon prethodne dvije velike krize – one vezane uz covid te potom energetsku krizu zbog rata u Ukrajini. Tako da bih mogao, šaleći se naravno, reći kako mi uz sve moje poslovne probleme i probleme na farmi, izbor na mjesto predsjednika HPK-a može samo donijeti još više briga i problema.
Biti predsjednik HPK-a je velika čast, ali i velika obaveza. Sada imam ogromnu odgovornost prema onima koji su me izabrali, a u konačnici i prema cijelom sektoru poljoprivrede. Smatram da pojedinac, koliko god se trudio ne može sam ništa posebno napraviti i učiniti, nego mora biti dio sustava koji će svojim zajedničkim radom doprinijeti napretku poljoprivrede kao gospodarske grane. Svoju predsjedničku poziciju vidim kao mogućnost da s drugim poljoprivrednicima jasno i precizno detektiramo probleme te svojim znanjem i iskustvom predlažemo rješenja.
Raduje me što u novom sazivu Skupštine HPK-a ima više od 50 posto mladih poljoprivrednika, a imamo i sve već broj poljoprivrednica, što je velika promjena i znak da su mladi sve više svjesni kako se moraju uključiti i boriti za svoju budućnost. To mi ulijeva snagu i vjeru da ćemo u HPK-u u ovom mandatu spojiti njihovu energiju i znanje, posebice o novim tehnologijama i modernom svijetu poslovanja i iskustvo nas starijih. Poseban naglasak ću u svom mandatu staviti upravo na aktivnije uključivanje poljoprivrednika u rad Komore kako bi se kroz njihov stručni doprinos i iskustvo učinkovitije odgovorilo na izazove koji koče snažniji razvoj poljoprivrede u Hrvatskoj.
Hrvatska poljoprivredna komora je nužnost
Mnogi su poljoprivrednici skeptični prema Hrvatskoj poljoprivrednoj komori i plaćanje obavezne članarine smatraju bespotrebnim troškom i HPK smatraju nepotrebnim i u funkciji vladajuće stranke?– Hrvatska poljoprivredna komora je nužno potrebna i jedina je takva neprofitna udruga koja djeluje na području cijele Hrvatske i zastupa interes svih poljoprivrednih gospodarstava bez obzira na veličinu i vrstu poljoprivredne proizvodnje. Generalno u Hrvatskoj imamo problem s povjerenjem javnosti u rad institucija i po tome HPK nije iznimka. Zašto je to tako treba pitati sociologe, ali je vjerojatno najveći dio krivnje u našoj nedavnoj prošlosti i nesretno provedenoj privatizaciji i pretvorbi u ratnim godinama, kao i brojnim problemima u pravosuđu. Sve to je zajedno utjecalo na percepciju o nefunkcioniranje gotovo svih institucija. Kod nas u sektoru često vlada i atmosfera apatije i nezainteresiranost proizvođača za aktivnu ulogu u borbi za interes poljoprivrede. Kada je riječ o troškovima, moram istaknuti da je godišnja članarina tek oko 10 eura, tako da se ne mogu složiti da se radi o nekom prevelikom trošku. Na HPK-u je da jasno detektira probleme u svakom sektoru poljoprivrede, od štete od divljači na poljoprivrednim površinama, preko ispisa zemlje iz ARKOD-a u situaciji kad poljoprivrednik nema ugovor o zakupu s vlasnicima zemlje. Isto tako od problema svinjogojaca s posljedicama bolesti afričke svinjske kuge, ali i tržišnog reda i dampinških cijena na tržištu. Ne treba zanemariti niti borbu u Bruxellesu gdje jedino HPK kroz EU udruženje poljoprivrednika Copa Cogeca vodi bitku za naše stavove i stajališta, jer se tamo kreiraju EU politike koje itekako imaju utjecaj na naše živote i poslovanje. O svim tim temama HPK mora razgovarati i tražiti rješenja koja idu u koristi poljoprivrede. Samo sustavnim i upornim radom možemo vratiti povjerenje poljoprivrednika u ne samo dobre namjere novog vodstva Hrvatske poljoprivredne komore, već i u istinskog borca za boljitak sektora poljoprivrede. |
Financijska konsolidacija
Kakvo je opće stanje poljoprivrede u Hrvatskoj u odnosu na EU?
– Činjenica da je produktivnost i efikasnost hrvatske poljoprivredne proizvodnje na razini između 30 i 40 posto europskog prosjeka jasno pokazuje zašto smo tu gdje jesmo po proizvodnji poljoprivrednih proizvoda. Ne ulazeći u razloge zašto je tome tako i tko je za to kriv, u budućnosti ću se zalagati za tehničku i tehnološku obnovu poljoprivrednih gospodarstava, ali prije svega financijsku konsolidaciju. Uvjeren sam da bez snažnog razvojnog ciklusa i novih ulaganja u preradu, farme, nove tehnologije i znanje nema boljitka za hrvatske poljoprivrednike. Kako bismo postigli taj cilj, potrebna nam je suradnja s Vladom RH i nadležnim ministarstvima koji bi trebali osigurati potrebna sredstva, ali i donositi odluke i mjere koje će biti u funkciji podizanja poljoprivredne proizvodnje. Trebaju nam odluke koje će osigurati veću proizvodnju i sigurnu opskrbu naših potrošača kvalitetnim domaćim proizvodima, koji moraju više biti prisutni na tržištu, posebice u ovakvim velikim krizama. Svi moramo biti svjesni da bez novca za nove investicije i ulaganja nema pomaka te da bez dostizanja europske produktivnosti i efikasnosti proizvodi naših poljoprivrednika neće biti konkurentni na tržištu.
Koji su uzroci tom lošem stanju?
– Uzroka ovom današnjem stanju ima mnogo. Od povijesnih koji su naslijeđeni iz bivše države, do nedorečenih ciljeva svih dosadašnjih poljoprivrednih politika u kojima nije bilo jasno je li poljoprivreda grana gospodarstva koja mora proizvoditi hranu i svoj razvoj temeljiti na efikasnosti ili je poljoprivreda socijalna demografska mjera, koja kompenzira dio troškova ljudima koji žive na ruralnim prostorima te se temelji na načelu pravednosti. Oba modela imaju svoje prednosti i manje. Model pravičnosti smo imali u bivšoj Jugoslaviji. U tom modelu je sve bilo dobro osim činjenice da oni bliže »kazanu« jedu meso, a oni udaljeni jedu juhu. Vrlo brzo oni što jedu juhu shvate da se ne treba truditi raditi, jer će ionako jesti juhu, radili ili ne radili. S druge strane u modelu efikasnosti primarni je cilj povećanje proizvodnje hrane, ali se drastično smanjuje broj onih koji u tim tržišnim uvjetima mogu opstati. Ne postoji idealan model i zato je potrebno izgraditi tako snažan sustav koji će zaštiti one male poljoprivrednike koji su najugroženiji, ali su izuzetno važni za proizvodnju hrane, te opstanak ljudi u ruralnom prostoru i očuvanje poljoprivrednog zemljišta.
U Hrvatskoj prosječna starost traktora iznosi 32 godine / Foto IVICA GALOVIĆ/PIXSELL
Nema čarobne formule
Kako to mijenjati i na kojim su područjima promjene i napredak najprije mogući?
– Ne postoji čarobna formula. Smatram da mala poljoprivredna gospodarstva, ona od jednog do trideset zaposlenih, moraju biti i ostati temelj poljoprivredne proizvodnje. Oni su posebno ugrožena skupina jer zbog svoje veličine teško nalaze put do polica trgovačkih lanaca. Zato je važno, a to je i jedan od mojih ključnih ciljeva u programu, da treba snažno inzistirati i raditi na udruživanju i zajedničkom nastupu na tržištu, bilo da se radi o nabavci repromaterijala, pregovora s trgovinama i nastupom na tržištu i zajedničkom prodajom. Potpuno sam svjestan loše percepcije udruživanja u zadruge ili proizvođačke organizacije, ali udruživanje nema alternative jer su brojni poljoprivrednici u razvijenim zemljama opstali jedino kao članovi zadruga. Ne treba ići dalje od Austrije, Italije, pa i Slovenije gdje je takav model vrlo uspješan.
Svaki pojedinačni proizvođač u Hrvatskoj, koliko god bio velik, je u europskim okvirima minoran i čim prije to shvatimo, prije ćemo krenuti naprijed. Država isto tako ima ogromnu odgovornost u stvaranju zakonodavnih okvira u kojima bi se prije svega onemogućila svaka vrsta monopola, kartelska udruživanja i dampinške cijene trgovaca i uvoznika. Zato moramo posebno snažno utjecati na povezivanje proizvođača i potrošača kroz kratke lance opskrbe od polja do stola.
Razni modeli kooperacije poljoprivrednika sa snažnim domaćim prehrambenim industrijama, također su put prema kojem trebamo ići i osnažiti tu suradnju te tako smanjiti izvoz naših sirovina, a jačati preradu snažnih brendova koje treba izvoziti. Nadalje, jedinice lokalne i regionalne samouprave su vlasnici brojnih dječjih vrtića, škola i učeničkih domova, kao i domova umirovljenika i to je tržišna niša u kojoj mali poljoprivrednici, naročito ekološki imaju ogromnu šansu i priliku. Ali je potrebno to tržište bolje urediti i smanjiti administrativne prepreke. To bi trebalo dodatno stimulirati od strane Vlade i Ministarstva poljoprivrede, ali i Ministarstva socijalne skrbi, obrazovanja, kao i Ministarstva obrane čiji bi cilj trebao biti da hrvatski ročnici jedu hranu iz hrvatske proizvodnje koja je zdrava, kvalitetna i što nije nebitno – sigurna jer je proizvedena u Hrvatskoj.
Mihelić predviđa da će se u budućnosti zatvoriti 8 od 10 sadašnjim stočarskih farmi kad sadašnja generacija, koja upravlja farmama ode u mirovinu / Foto LUKA JELIČIĆ
Sve je teže
Kakvo je stanje s poljoprivredom i stočarstvom na području PGŽ-a, odnosno Gorskog kotara?
– Nažalost, stočarstvo je u krizi u cijeloj Europi. Broj farmi i broj stoke se smanjuje i sve je teže poslovati i boriti se na tržištu. Uzroka je mnogo, od mijenjanja navika u prehrani do nedostatka radne snage, ali i klimatskih promjena. Sve više smo na udaru i brojnih trgovinskih sporazuma EU-a s drugim državama i regijama, poput primjerice sporazuma Mercusure koji su prijetnja za uvoz jeftinije i konkurentnije robe iz cijelog svijeta, dok se pred EU stočare stavlja sve više novih zahtjeva i pravila koja je teško ispuniti. Hrvatska kao turistička zemlja koja jednu četvrtinu svog BDP-a ostvaruje od turizma, naročito je pogođena. Stočarstvo je zahtjevan posao koji se radi 365 dana u godini, bez praznika i godišnjeg odmora, uz mali profit. Mladi ljudi to prepoznaju i ne žele ulaziti u avanturu zvanu stočarstvo.
Mislim da će se u budućnosti zatvoriti 8 od 10 sadašnjih stočarskih farmi kad sadašnja generacija, koja upravlja farmama ode u mirovinu. Morate znati da su u tovu junadi, čime se bavi moje poljoprivredno gospodarstvo, ciklus proizvodnje dugi godinu dana. Tko danas može predvidjeti cijenu izlaznog, konačnog proizvoda unaprijed i kako izračunati troškove proizvodnje kada imamo ovako velike krize koja nas je ovih mjeseci ponovo zatekla, kada cijene svih ulaznih troškova rastu iz dana u dan. To je jedan od razloga zašto je sve manji broj farmi i farmera u Hrvatskoj, ali i u Gorskom kotaru.
S hrvatskih njiva, iz voćnjaka, staja… / Foto DAMIR SPEHAR/PIXSELL
Sredstva za kapitalna ulaganja
Bi li se u promjene moglo krenuti s tih nižih razina, od lokalnih samouprava pa do županije?
Po mom mišljenju treba krenuti od početka i stvoriti uvjete za konkurentnu poljoprivredu u Hrvatskoj. Moramo hitno početi rješavati naše ključne strukturne probleme – od zemljišta, navodnjavanja, udruživanja, uvođenja tržišnog reda i okretanju investicijama kako bi sve radili na podizanju proizvodnje, povećanju produktivnosti, konkurentnosti i motiviranju mladih da ostanu na selu i bave se poljoprivredom. Jedinice lokalne samouprave moraju shvatiti da štala i sjenik nisu trgovina i kafići te da ne mogu plaćati komunalije na istom ili približnom nivou. Ukoliko želimo zadržati proizvodnju hrane u Hrvatskoj, a u to se svi zaklinjemo barem deklarativno, trebamo smanjite sve inpute, troškove koji utječu na cijenu naših proizvoda. Treba omogućiti poljoprivrednicima sredstva za kapitalna ulaganja, a koliko kasnimo, vidi se iz činjenice da je u Hrvatskoj prosječna starost traktora 32 godine. S tako starom mehanizacijom ne može se planirati kvalitetna poljoprivredna proizvodnja jer i najmanji kvar onemogućava obavljanje poljoprivrednih radova u optimalnim agrotehničkim rokovima. Novac je ključan za opstanak i razvoj poljoprivrede u Hrvatskoj. Ne bude li se pronašlo dovoljno financijskih sredstava za ulaganja, bojim se da ćemo još više ovisiti o uvozu hrane, zaključio je Željko Mihelić, novi predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore.
