Prošlog tjedna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen održala je govor o stanju Europske unije. Ključne poruke i inicijative mogu se svesti na sljedeće aspekte – sigurnosni; nova europska obrana, Kanada kao pridružena članica, konkurentnost i tehnologija, migracije i osuda ratnih zločina, uz puno uobičajene političke retorike, obećanja i hinjenog optimizma.

Paralelne vizije

Bez obzira na to što je Ursula von der Leyen govorila, kad se pogleda šira i dublja slika EU-a, o problemima s kojima se Unija suočava, razgovaramo s prof. dr. Martom Zorko, stručnjakinjom za geopolitiku s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, članicu Jean Monnet istraživačko-edukacijske mreže »ValEUs«.

– Unija ima nekoliko strukturalnih izazova ispred sebe i onda nekoliko manjih problema koji su zapravo vidljiviji, ali su posljedica ovih većih priča. Prva je priča samodefiniranje. Svima je jasno da postizanje zajedničkog stava oko toga što Unija jest, ali još važnije što bi trebala biti u konačnici samog projekta, nailazi na oprečne stavove. Federalne Države Europe, Unija koncentričnih krugova, Unija interesnih mreža ili forma suradnje jakih nacionalnih država samo su neke od opcija. I sve one još uvijek su otvorene. Ne tvrdim ovdje da je jedna od ovih vizija bolja od druge, već da istovremeno postojanje svih njih stvara šum u komunikacijskim kanalima i prema ostalim svjetskim igračima i prema vlastitim građanima. Na taj šum nastavljaju se i sitni glasovi geografskih neslaganja ili preslagivanja značenja Europe koja Unija pokušava ili ne pratiti. Bivša »jaka« članica koja je pokazala da se može izići, snažne države na europskom kontinentu koje ne pomišljaju na članstvo, dugogodišnji aspiranti koji su nedvojbeno dio europskog kontinenta (i oni koji to nisu) koji neće nikada (ili jako teško) postati dio ravnopravno ujedinjene Europe. I na kraju još dublji problem u kojem se »Europa« oduvijek uglavnom definirala prema tome što nije, a ne što jest. I geografski, i politički, i kulturno.

Na ovu priču samodefiniranja naslanja se druga priča, a to je pozicioniranje. Strateški dokumenti koji zazivaju »geopolitičku Uniju«, ideje o strateškoj autonomiji, globalno pozicioniranje EU-a, sve je to ekstremno izazovno ako niste država. Države u međunarodnim odnosima surađuju i ratuju, mire se i dogovaraju, a EU kao nedržavni akter traži svoju poziciju u tim klasičnim odnosima moći. I naravno da, s obzirom na to da je Unija »ujedinjena u različitostima«, koje su vidljive i različitim politikama od vanjske, preko energetske do sigurnosne, teže pronalazi svoje mjesto u klasičnom promišljanju moći i odnosa snaga.

Koalicija srednjih sila

Treća je priča demografija, europski kontinent koji stari i demografski trendovi. I onda svi aktualni sigurnosni izazovi koji se pojavljuju poput rata u Ukrajini ili migrantskih pritisaka, zapravo postaju lako objašnjivi kao posljedica ovih triju strukturalnih problema i napola ispričanih priča, kaže Zorko.

Na pitanje o Kanadi kao pridruženoj članici EU-a i prijeporima koje ova ideja izaziva, Zorko odgovara kako se promjenom vlasti i trendova, a time i vjerovanja i vrijednosti na kojima se temelje, ugrožava čitav europski projekt jer mu u tom slučaju ne ostaje mnogo na čemu može graditi zajedništvo.

– Upravo na temelju vrijednosti i promocije zajedničkih pogleda na svijet moglo se uopće dogoditi da Kanada razmatra pridruženo članstvo. Ova najava, iako je ostavila zatečenima mnoge istraživače EU procesa jer ne postoji institut pridruženog članstva, iznimno je važna jer upozorava kako EU ide prema instrumentalizaciji vrijednosti na kojima počiva na štetu jasnog geografskog i političkog definiranja. I to je dobar iskorak za Uniju prema jasnijem samodefiniranju i pozicioniranju. Jasno se, na štetu geografskih definicija »prave Europe«, starih članica osnivačica i inzistiranja na čistoeuropejstvu, napravio iskorak prema savezu istih vrijednosti bez purističkog geografskog sidra. Uz najave posebne suradnje i s Australijom, koja je već imala izlete u europski projekt u obliku recimo Eurosonga, stvara se koalicija sila srednjeg dometa jasno predanih očuvanju postojećih civilizacijskih vrijednosti, mira i neagresivnosti u međunarodnim odnosima. Ipak, treba naglasiti kako definiranje u ovom smjeru ima svoje prednosti i mane. Prednosti su čiste geopolitičke prirode. Partnerstvo Kanade i EU-a napokon daje Uniji veće značenje na Arktiku, za koji je interes iskazala još pokušajem uključivanja u Arktičko vijeće. Iako u neposrednom susjedstvu Unija nije dosad imala izravnu teritorijalnu spojnicu s Arktikom jer europske zemlje koje su u arktičkom krugu nisu i ne žele biti dio EU-a. Iako Danska čini Arktičku petorku preko Grenlanda, Grenland je kao autonomni teritorij Danske izišao iz EU-a zbog kvota o ribarenju.

Dvostruki kriteriji

Savezništvom EU-a i Kanade dobivamo treću struju u utrci za Arktik, nasuprot ruskim i američkim interesima. Koliko je to važno pokazuje posebni sporazum o Grenlandu potpisan prije nekoliko dana. Ostale prednosti su u sferi tržišta, razmjene, ekonomije i slobodnog kretanja stanovništva.

Sad dolazimo do negativnih aspekata. Institut pridruženog članstva mogao bi se, kada se definira, koristiti i za države na europskom kontinentu. Evidentni problem zasićenja proširenja mogao bi se rješavati pridruženim i inim članstvima. Drugi se izazov odnosi na dvostruke kriterije prema državama u neposrednoj blizini ili čak u postupku pregovora kojima se nije ponudio institut pridruženog članstva i koje bi mogle u tom smislu iskazati svoje nezadovoljstvo. Turska je samo jedan primjer, a trenutno posebnim sporazumom s EU-om drži ključ migrantskih vrata Europe. Naravno, uvijek kao argument ostaju zajedničke vrijednosti na kojima se savezništva temelje, ali gdje podvući crtu njihova promoviranja, poštovanja i mjere za iskazivanje.

Što se tiče budućnosti EU-a, koju Ursula von der Leyen opisuje u svijetlim tonovima, s njom se dijelom slaže i Zorko.

– Prema govoru State of the Union čini se kako EU ima svijetlu budućnost. Pokrivene su sve goruće teme svjetskog poretka, podsjetili smo se na posebnosti koje Europa ima, solidarnost i zajedništvo. Čini mi se kako je Unija napokon počela strateški promišljati. Ako se provedu sve mjere koje su spomenute na način kako su adresirane, od sigurnosne strategije do UI regulacije, mogli bismo biti predvodnici (uz partnere i saveznike) smirivanja geopolitičke šizofrenije na globalnoj razini.

Europski kolonijalizam onemogućuje čist obraz

Da se ideje provedu, potrebna je politička volja i legitimacija djelovanja koja ne postoji bez slaganja ili bar minimuma samodefiniranja. I tu dolazimo do najkontroverznijeg dijela obraćanja Von der Leyen. Obraćanje Španjolskoj kako neće ostati sama jer je Ceuta – Španjolska! Ceuta i Melila su španjolski prekomorski teritoriji, odnosno kolonije na afričkom kontinentu koje su zalog nekog prošlog vremena, a u sigurnosnom smislu generiraju izazove današnjice. I to nije jedini primjer, samo je najaktualniji.

Čitav niz nedovršenih antikolonijalnih procesa »starih članica i osnivačica« onemogućuje čist obraz u nametanju »civiliziranih« uzusa ponašanja u međunarodnoj zajednici u budućnosti. Da vas ostali poslušaju, morate se izdići iz eurocentričnih krugova povijesti, inače postoji opasnost da će se i dobre namjere promatrati kroz neki »MEGA pokret« (Make Europe Great Again). Znamo kada je to bilo. I znamo da nije dobro završilo za Europu.