Etnografski muzej

Dvije autorice izlažu o najtežem problemu čovječanstva: Borba protiv gladi traje od pamtivijeka, no ljudi se uvijek snađu

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Izložba obrađuje razdoblja gladi u povijesti, poput velike irske gladi, kao i ukrajinske gladi iz 1932. godine, ali i gladovanja uslijed bolesti ili poremećajima hranjenja. Premda je tamnih mjesta vezanih uz glad prilično, autorice izložbe ističu kako na kraju ostaje činjenica da ljudi taj praiskonski strah oduvijek premoste



Dovoljno je zadnjih dana otvoriti novine ili poslušati vijesti na nekoj televiziji. Tu negdje između Milanovića i Plenkovića te novosti o slavnima što ljetuju na Jadranu, nađe se sve češće vijesti poput one o ukrajinskoj pšenici i sporazumu između zaraćenih zemalja koji bi trebao omogućiti da Afrika ne bude gladna ili pak podatak da se u Hrvatskoj po stanovniku godišnje baci 71 kilogram hrane. Doda li se ovome činjenica da nam hrana nikad nije bila skuplja, reklo bi se da su Tanja Kocković Zaborski i Melanija Belaj zaigrale na kartu aktualnosti pa prionule radu na izložbi »Lica gladi«. Istina je, dakako, druge vrste.


Dvije etnologinje – jedna iz Etnografskog muzeja Zagreb, druga iz Instituta za etnologiju i folkloristiku – spojila je činjenica da se odavno poznaju i surađuju te da se obje niz godina bave temom prehrane. Spojila ih je »glad«, potreba da osvijeste glad, kako onu nametnutu tako i onu samonametnutu. Izložba će biti otvorena u rujnu, no nikad nije prerano za saznati kako se to glad može izložbom predstaviti. Zvuči laiku, najblaže rečeno, zahtjevno i teško. Zvuči taman tako da u startu poželi pitati: Koliko to lica ima glad!?


Poznanstvo


Smješkaju se autorice, kažu ostavimo odgovor na to pitanje za izložbu, a onda priznaju da sva lica i ne stanu u jednu izložbu.




-Svaka tema i podtema koju smo dotaknuli mogla bi biti samostalna izložba, priznaje Tanja.


Priznaju one i kako su se one prvotne zamisli i teme modificirale i mijenjale, nametale se za rada na izložbi neke nove baš kao što se od nekih odustajalo.


– Imali smo veliki plakat koji smo okrenuli naopačke i po njemu pisali sve što nam je na pameti. Svega je tu bilo, ali morate nešto srezati, kazuje Tanja.


Vrtovi služe i mentalnom zdravlju

 


Spomenuti će Tanja i Melanija na izložbi i ono što se zove Victory Gardens, vrtove čiju su sadnju, gdje god se u gradovima to moglo, u Prvom i Drugom svjetskom ratu propagirale ponajprije vlasti u Velikoj Britaniji, SAD-u i Kanadi.


– Osim što su davali voće i povrće, ti vrtovi su ljudima dali nadu. Bilo ih je za Drugog svjetskog rata i u Zagrebu. Na fotografijama što smo ih posudile iz Muzeja grada Zagreba vidi se kukuruz uz zgradu Hrvatskog narodnog kazališta te povrtnjak na Trgu kralja Tomislava. To je prehranilo i Sarajlije za vrijeme opsade Sarajeva, pa Dubrovčane za Domovinskog rata. Ti vrtovi su i danas, na neki način, opet tu, sadi se na balkonima, urbanim gradskim vrtovima. Ljudi ih obrađuju i da bi štogod ubrali i zbog mentalnog zdravlja, kazuju autorice izložbe.

Ona koja je idejna začetnica jest Tanja Kocković Zaborski. Ona je ta kojoj se glad kao tema motala dugo po glavi, a kako Tanju s Melanijom veže 30 godina dugo poznanstvo nekako je bilo logično da joj predloži suradnju.


– Tanja me pitala bi li ja to s njom radila i ja sam pristala. Obje se bavimo sličnim temama, kultura prehrane je glavna tema kojom se bavimo već godinama i bilo je nekako prirodno da zajedno radimo ovu izložbu, kaže Melanija.


Jest, kultura prehrane je u njihovu fokusu, samo, koliko autor ovog teksta zna, bile su to vazda neke teme za koje se s pravom da reći da su lijepe. Tanja se, primjerice, bavila tržnicama koje su trbuh grada, Melanija među ostalim znanstveno obradila ono što se modernim jezikom zovu destilati, povijest i sadašnjost domaće proizvodnje vina i rakije.



– Obilje nam je bilo tema, reći će na to autorice.


– Pa što vas je onda odvelo put gladi!?, u nevjerici će novinar.


– Glad je tu cijelo vrijeme. Meni ta tema cijelo vrijeme kucka tu negdje u glavi. Jako je puno ljudi koji razmišljaju »hoće li hrane bit dovoljno«. U mojoj je obitelji to tako nekako bilo, prenosilo se genskim putem. Deda se uvijek brinuo ima li hrane dovoljno, tata je uvijek ekstra kupovao kad se radila zimnica, pa kad mu mama kaže da uzme 10 kila paprika on uzme 15. To je taj neki strah od gladi koji je prešao i na mene. Kad mene zovete na roštilj, ja ću svega donijeti da ne pofali. Dobro me je zvati na roštilj, duhovito će Tanja.


Rat i osamdesete


Melanija veli da je i ona tako odgajana.


– To ja taj strah od gladi i briga da se ima zaliha, kaže Melanija.


Istina uostalom jest da nam bake i djedovi i nisu tako davno živjeli i da su za života i okusili i pamtili siromaštvo.


– Moja je baka zalihe množila i množila pa sam je jednom pitala zašto. Rekla mi je da su uvijek bili siromašni, ali da je vrijeme Drugog svjetskog rata i ono malo poslije njega bilo ključno. Tada je naučila što je šverc, tada se istinski počela bojati gladi. Za Domovinskog rata ona je samo slagala zalihe i zalihe brašna, ulja, šećera… A živjeli smo na selu gdje smo i u vrtu imali uvijek nešto i kokoši pa i jaja, priča Melanija.


Tanjina baka je Drugi svjetski rat preživjele u Zagrebu, bez ikoga na selu, pa su i taktike za prehranjivanje bile drugačije.


– Poslije je uvijek govorila kako ne može vidjet kukuruzni kruh. On je bio valjda jedino što su tad jeli, kaže Tanja.


Prikaz gladi u logorima

 


Glad je kroz povijest često bila oružje u rukama politike. Glad je posebno okrutna u logorima. Na izložbi tako i nekoliko predmeta posuđenih iz Spomen-područja Jasenovac. Dopisnica koju su logoraši, doduše rijetko, smjeli slati rodbini i tražiti neki predmet, hranu. Pjesmica pisana u logoru u kojoj se vidi što se jelo i što se jelo nije. Kuharica, ali ne ona po kojoj se u logoru kuhalo, već ona u kojoj su jela što su se zamišljala. Eksponata možda i nema puno, ali zato itekako mnogo govore poput dopisnice, markica za hranu, normativa ili pak onaj pribor za jelo koji se koristio u velikom zbjegu naših ljudi u El Shatt.

To je novinara sjetilo na njegovog djeda i baku, na dane nakon Drugog svjetskog rata kad se na selima Dalmatinske zagore žudjelo za bijelim kruhom koji su od milja zvali turtom, odnosno tortom.


– Ali, kad nam se dogodio potres i pandemija poletjeli smo prvo na WC papir!?, u čudu će novinar.


– Jesmo i na brašno i kvasac. Odjednom smo svi pekli kruh, ispravlja nas Tanja.


Možda nas je, kaže Tanja, lockdown vratio i spomen na osamdesete kada smo u redovima čekali kruh, borili se za čokoladu, kavu, ulje. To su neki podsvjesni okidači, veli Melanija. Zato je dio postava i onaj koji govori o prehrani u kriznim vremenima, za potresa, poplava, pandemija. Zagreble su autorice i u povijest, ali, kako kažu, ne previše, jer izložba ne ide kronološkim pregledom gladi kroz povijest. Išle su one šire, recimo do problema s kojima se danas susrećemo, problema za koje znaš jer ih imaju naši znanci, prijatelji, djeca.


– Recimo gladovanje uslijed bolesti ili kao poremećaj hranjenja. I to je jedan oblik gladi kojem smo htjeli dati prostor, ističe Melanija.


Afirmativna izložba


Jer, kako veli Tanja, dok se u nas o pretilosti puno govori, anoreksija, bulimija onaj su tiši dio ove problematike.


– Odnos gladi i tijela nam je bio interesantan, ženskog ali i muškog, kažu autorice.


Na svom istraživačkom putu kontaktirale su stručnjake koji se dugi niz godina bave poremećajima hranjenja osobito kod osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji su, kako ističu, i ciljana publika izložbe, odnosno većeg dijela popratnih aktivnosti. Jedan od ciljeva što su ga sebi zadale je, kako kažu, da pokušaju prevenirati poremećaje prehrane ili da djeci koja se s tim već bore daju osnovni informaciju kome se ikako mogu javiti.


– Smisao izložbe i jest da potakne pitanja, da se otvore rasprave, da bude živo, poručuju autorice.


Premda će reći da nisu zagreble duboko u povijesni segment, taj se pokazao možda i najaktualnijim. Na izložbi i velika irska glad, pa velika ukrajinska glad 1932. godine.


– Sve to istražujete, čitate, ulazite u temu koja je strašna i onda se dogodi rat, priča o žitnici i o tome kako će sve to utjecati na čitav svijet. Na morate uopće tražiti literaturu, samo gledati vijesti, portale, priča Tanja.


Samo, primjećuje novinar, teme je široka i velika, ali ne nudi previše eksponata kojima bi se mogla ispričati.


– Istina je to, tema nije klasična pa da samo izložite predmete iz muzeja i da oni vode jednolinijski priču, konstatira Tanja.


Taj »nedostatak« će nadoknaditi brojnim aktivnostima.


– Izložba je to koja puno komunicira i okrenuta je publici i to afirmativno, ističe Melanija.


Namjera je autorica tim aktivnostima na neki način obrnuti stvar. Zato će u njima biti i zdrave hrane, i samoniklog bilja, hrane koja je do jučer bila za siromašne, a danas gastronomski specijalitet, pa hrane koja nije otpad….


– Tako smo posložili izložbu da bude afirmativna, a ne da uđete na izložbu pa se izbedirate, kaže Tanja.


Humanitarne inicijative


Isto kaže i Melanija, jer premda je tamnih mjesta vezenih uz glad poprilično, premda se glađu kroz povijest u logorima ljude usmrćivalo, na kraju ostaje činjenica da ljudi taj praiskonski strah oduvijek premoste. Ne čudi zato da je najveći segment na izložbi onaj posvećen borbi protiv gladi. Tu je i zimnica i humanitarna pomoć, neobične namirnice koje se koriste u teškim situacijama. Brašno od žira, meso morske zvijezde, vlasulje, sve su to ljudi jeli dok su se na razne načine snalazili kad bi ih pritisnula glad.


– Ideja je da se vidi da se ljudi u najgorim situacijama uvijek snađu. Bilo kao pojedinac, bilo kao grupa, bilo na razini države, ali uvijek se nešto napravi da se izdrži. To nam je bilo bitno, ne ići na patetiku nego afirmativno; može se, napravit ćemo!, ističe Tanja.


Melanija je pak mišljenja kako su lokalno djelovanje i volja pojedinca ključni da se pobijedi, suzbije i prevenira glad, da su oni važniji i djelatniji nego određene strategije na globalnoj razini. One su bez lokalnog djelovanja i pojedinaca samo slovo na papiru.


Potvrdit će to i predavanje, jedno od serije znanstvenih i stručnih predavanja u okviru izložbe, temeljeno na istraživanju beskućništva u Zagrebu u kojem Melanija sudjeluje, i koje je pokazalo da tu udruge i pojedinci rade ono što bi trebala država i doslovno hrane beskućnike.


Pojedinac!? Samo, je li taj pojedinac, koji uz to gladan nije, uopće svjestan da bi se preko noći sve moglo obrnuti i da gladnih ima!? Tanja će u tom kontekstu spomenuti dobar intervju što su ga imale s inicijativom Chef kuha doma koja je odradili lavovski posao na Banovini nakon potresa kuhajući i dijeleći hranu stanovništvu.


– Sama ta inicijativa nam je bila interesantna, to kako se od jednog čovjeka ili grupe dogodi da dođeš na teren i napraviš tako sjajnu organizaciju. Država stoji, sporo reagira, a s druge strane imaš privatnu inicijativu i nema gladi! To su šefovi, ali su i humanitarci, kaže Tanja.


Bile su zbog izložbe i u Glini, razgovarali s dogradonačelnicom, vidjele ljude koji kuhaju u kontejnerima.


– Većina tih ljudi, barem starije stanovništvo, imala je peći na drva, na njima su kuhali. Ta duga kuhanja, taj procesa kuhanja sada se pretvorio na grijanje konzerve u kontejneru. Dakle, ljudi koji su imali vrt i dvorište i živjeli u suglasju s okolišem, još uvijek su u kontejneru i čekaju doniranu konzervu, ističe Melanija.


Nije se teško složiti s tim da je poražavajuće za čovječanstvo da itko u današnje vrijeme gladuje. Nažalost, gladi ima i to je ono što su autorice osvijestile odmah na početku svoga rada


– Hrane ima, ali nije dostupna svima, sažima Tanja.


– Nije samo da je čovjek gladan ili pothranjen, već ne može do hrane. Hrana se ne može distribuirati normalno, dopremiti do nekih ljudi i to je također problem. A nitko ne treba biti gladan, uopće, ističe Mealanija.


Djedov vrt


Statistika, ona iz 2021. godine, kaže da svaki četvrti stanovnik Hrvatske živi u riziku od siromaštva, dok na globalnoj razini jedan od devet ljudi odlazi na počinak gladan.


-Ti ljudi u statistici su naši sugrađani. To ste vi, upozorava Tanja.


Da posjetitelji to shvate potrudit će se i dizajnerice Dora i Tina, stručne suradnice Jelene Ivanišević i Ana-Marija Vukušić. Trebat će i njihova truda itekako jer siti će ljudi dolaziti na izložbu.


– A sit gladnom ne vjeruje, domeću autorice.


Pitamo autorice izložbe koliko je njih rad na ovoj izložbi mijenjao i mijenja. Kažu, poprilično, od toga da su intenzivno razmišljale o anoreksiji i bulimiji, između ostalog i promatrajući prehrambene navike svojih kćeri, do toga da su poput Melanije potvrdile sebi kako je sve dobro dok je djedovog vrta.


– Mojem djedu su 93 godine i uredno ima svoj vrt. Meni, doduše, ne da baš u vrtu raditi, jer nitko to neće bolje od njega, ali sam se zato opet i ove godine najela mahuna, paradajza, paprika. U stvari, osjećam se sigurno dok tog vrta ima, smije se Melanija.


Djeda, ne dvoji, pogoni ono zbog čega i one rade izložbu, potreba da se sve iskoristi i ništa ne baci. Takvi bi, smatraju, trebali biti svi. Odgovor na naše pitanje što je onda u priči o gladi ono svjetlo na kraju tunela, zapravo je jednostavan i očekivan.


-To snalaženje, ta borba protiv gladi koja je pamtivijeka, to da se ljudi nikada nisu predavali, kaže Tanja


– To da se ljudi ne predaju i da su solidarni u najgorim situacijama. Glad je jedno od zala, a kad god je zlo, ljudi shvate da mogu biti solidarni – govori Melanija.


– Znači, ne moram se osjećati loše, ako pitam ukućane odmah nakon obroka što ćemo sutra jesti, pita novinar.


– Mrzila sam kad su moja majka i baka to radile, a radim danas isto to, na to će Melanija.


Od puste priče o gladi čovjek, vjerujte na riječ, ogladni ko vuk. Smiju se autorice izložbe na ovo naše priznanje, jer i same su znale ogladniti od istraživanja na ovu temu. A smiju se i na opasku kako bi bilo zanimljivo vidjeti s koliko su kilograma ušle u procesu, a s koliko će kila iz njege izaći. Možda su se trebale vagati!?


– Bolje ne, mi smo zadovoljne svojim izgledom. Ali smo shvatile kako svaka promjena životna počinje drugačijom prehranom, s novom frizurom i u ponedjeljak, šale se Melanija i Tanja.


Ono ozbiljnije pitanje je hoće li gladi biti, čeka li nas glad!?


– Mislim da će gladi, na žalost, uvijek biti. Sve ide u krug, ali mi od povijesti ne učimo dovoljno. Gladi je bilo i bit će, ali je uvijek bilo i to da su se ljudi snalazili, smatra Tanja.


– Vjerujem u ljude. Ljudi će se snaći, zaključuje pak Melanija.


Snaći će se ako shvate do kud su sami sebe doveli. Zato valja u rujnu u Etnografski muzej na izložbu koja uči i što nam je činiti da gladi ne bude.