Od Portugala i Španjolske, do Grčke i Turske, Europom haraju dugotrajne suše koje sa sobom nose goleme požare, a koji pak iza sebe ostavljaju goleme površine spaljenih šuma i ogorjele zemlje. Uz lokalne oluje s tučom koje prijete sve češće su to posljedice klimatskih promjena koje najviše ugrožavaju poljoprivredni sektor.

Kako europski, tako i hrvatski poljoprivrednici prisiljeni su zbog toga tražiti načine za smanjenje štetnih posljedica klimatskih promjena, ali i opstanka njihove poljoprivredne proizvodnje. Dok se hrvatski ratari još oporavljaju od prošlogodišnjih vremenskih ekstrema, nova sezona donosi im iste brige i to u još žešćem obliku.

Značajni gubici

Suša, visoke temperature i lokalne oluje s tučom ove godine ozbiljno prijete prinosima krumpira, čija su polja u pojedinim dijelovima zemlje u lošem stanju. Stručnjaci upozoravaju kako bi i šećerna repa i kukuruz mogle pretrpjeti značajne gubitke, a sudbina drugih kultura ovisit će o tome hoće li do kraja ljeta biti dovoljno kiše – ali ne u obliku naglih pljuskova koji, umjesto da pomognu, dodatno unište usjeve.

Iako država godinama financijski pomaže poljoprivrednike u sanaciji šteta, ne može ih vječno spašavati, posebno jer se klimatske promjene pretvaraju u stalno stanje, a ne iznimku. Sustavi za navodnjavanje, protugradne mreže i projekti za zaštitu od ekstremnih kiša jesu nužni, no realizacija tih projekata traje godinama i, naravno, nisu jeftini.

Stručnjaci poručuju da rješenja postoje, a poljoprivrednici moraju reagirati odmah jer kombinacija jednostavnih i odmah primjenjivih mjera može biti razlika između minimalnog i potpunog gubitka uroda. Ako se isključi klasično navodnjavanje, jer zahtijeva velike investicije i dugotrajan je proces, postoje mjere koje poljoprivrednici mogu relativno brzo i jeftinije primijeniti kako bi se prilagodili dugotrajnim sušama.

Brza prilagodba ne znači jedino rješenje, nego kombinaciju mjera koje smanjuju isparavanje, povećavaju zadržavanje vode u tlu i koriste otpornije sorte. Najveći učinak u kratkom roku poljoprivrednici mogu postići malčiranjem, zelenom gnojidbom, odabirom ranijih sorti i minimalnom obradom tla.

Koliko će Hrvatska uopće moći održati proizvodnju određenih kultura ako se trend klimatskih ekstrema nastavi, te što to znači za prehrambenu sigurnost zemlje pitali smo prof. dr. sc. Bojana Stipeševića sa Zavoda za biljnu proizvodnju i biotehnologiju Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek gdje su mu područja znanstvenog rada »Sustavi biljne proizvodnje, sustavi obrade tla, pokrovni usjevi, postrni usjevi, agroklimatologija, ekološko bilinogojstvo, tropsko bilinogojstvo«, nastavnog rada »Bilinogojstvo, agroklimatologija, ekološko bilinogojstvo«, a stručnog rada »Savjetodavni rad u ratarskoj proizvodnji«.

On smatra da danas ne treba bježati od nekih tradicionalnih, jarih kultura, samo se treba prilagoditi, što se više možemo, »zlu i naopakom« koje je krenulo na nas.

– Uvijek kažem da to treba gledati kao lutriju, gledati za svaku kulturu koliko postoji vjerojatnosti da će dati najbolji mogući urod i onda na osnovi toga formirati agrotehniku. Dakle, pitanje gnojidbe je više-manje riješeno, ako imaš malo više kalija, biljke malo bolje podnose sušu. Što se tiče navodnjavanja, znamo da je to jako dobra stvar, međutim zna biti i jako loša, ovisno koliko kvalitetno vode navodnjavaš i koliko će te lupiti po džepu, odnosno može li kultura tu vodu platiti. Što se tiče agrotehnike, obrada tla je ono nešto čega bi se mogao praktički svatko prihvatiti. Europa to plaća kao konzervacijsko polje, koje se svodi na to da ti održavaš površinu tla non-stop pokrivenom, pojašnjava Stipešević, dodajući da je konzervacijska poljoprivreda novi naziv za europsku zajedničku poljoprivrednu politiku (ZPP).

Planirana proizvodnja

Tvrdi kako je Europa vidjela gdje je problem i počela primjenjivati te znanstvene spoznaje da ublaži negativni utjecaj klimatskih promjena.

– Zaključak je da treba svakako probati novije kultivare. Nikada ne uzeti jednu kao najbolju, ni sortu, ni hibrid, nego uvijek u jednoj FAO grupi dozrijevanja imati nekoliko favorita. U svakoj FAO grupi, što se tiče kukuruza, odabrati bar tri. I to ne najbolje, nego one koje su uvijek druga, treća. Oni su stabilni, što se tiče različitih vremenskih prilika i neprilika. Mora se ići na kontinuitet zarade, ali ne na mogućnost hvatanja rekorda, jer rekordi jedne godine jesu druge nisu. Dakle, treba praktički pristupiti planiranoj poljoprivrednoj proizvodnji, što se tiče sjetve i svih drugih stvari. Kladiš se protiv šanse da se nešto dogodi i na način širenja lepeze biljaka ili izbora kultivara koje ideš sijati, smanjuješ rizik. Svima nam se uvijek žuri do prvog svibnja posijati, ali pričekajmo malo, možda promašimo vruće mjesece. Sad već znamo da je mjesec lipanj užasno suh i valja odabrati kultivare tako da se promaši lipanj u onim najbitnijim fazama rasta, razvoja, i oplodnje biljke, slikovit je Stipešević.

Preporučuje da valja »baciti oko« i na ono što rade zemlje koje su bile u situaciji u kojoj smo mi sada.

– Prijeći možda s kukuruza na sirak i gledati kulture koje su otpornije. Pričam svima da pamuk možemo sijati već pet godina, ali je problem kome ćeš ga prodati. Neke biljke koje su oko nas vape za industrijom. Pamuk će postati vrlo brzo strateška sirovina zbog toga što je on sirovina broj jedan za bezdimni barut, a mi bismo htjeli i trebali graditi tvornicu metaka. Pamuk je bitna uljarica, a čepinska Uljara može preraditi sve što tekstil može progutati. Dakle, te kulture koje se možda danas čine pomalo znanstvena fantastika, treba probati pa vidjeti. I obično onaj tko proba prvi, pobere vrhnje, a ovi drugi kažu – vidi kakav je bio srećković, naglašava profesor s FAZOS-a.

Smatra stoga da ono što Europa plaća kroz fondove zajedničke poljoprivredne politike, dakle tu konzervacijsku poljoprivrednu politiku, treba prigrliti što brže to bolje, makar to značilo mijenjanje cijelog strojnog parka.

– Oranje je prošlo svršeno vrijeme jer oranjem se izbija sve dobro iz tla. Nekad si ti mogao orati kad si imao kravu koja vraća stajnjak, kišu koja pada cijelo vrijeme i prirodu koja je tu non-stop a vuče ti plug konj. Sad plug vuku pedesettonski traktori koji izbijaju sve do Kine. Nema ni zraka, ni vode više u tom tlu. To je sad beton, cement, a ne više plodno tlo. Dakle, okrenuti se tim novim tehnologijama za koje Europa plaća. Ljude treba naučiti jer edukacija je tu najbitnija. Europa plaća tu edukaciju, zašto ne iskoristiti sad taj moment da se priključimo na taj europski vlak koji vodi u tu neku progresivniju poljoprivrednu politiku, upozorava Stipešević.

Vjeruje da je naše ministarstvo sada shvatilo da treba ulagati u prehrambene kapacitete.

– Tih naših milijun hektara je premalo da bismo se mi natjecali ili »boli s rogatijima« što se tiče sirovinske baze. Moramo probati ići u što profitabilnije prinose i kulture. Dakle, čak i u pšenici, ne više ulagati u mekanu za brašno, nego durume ili sjemensku robu. Milijun hektara je za neku sjemensku proizvodnju i tu bismo mi sutra bili Švicarska. Ako ćemo proizvoditi merkantilnu stočnu hranu, morat ćemo svi uskoro iseliti odavde jer će nas netko kupiti. Dakle, to je neka moja vizija, da ta mala privreda i kooperativa, koliko god to vuče neke konotacije iz 1945. ili 1948. godine, ujedinjuje ljude oko istih ciljeva i ulaganja. Puno njih u jednu stvar koja će onda biti dobra za cijelu regiju, za cijelo selo, za dva, tri sela okolo, slikovit je naš sugovornik.

Kaže da, ako se krene u tu priču, onda možemo govoriti o ulaganju u navodnjavanje koje je dugoročno, ali bez kojega nećemo moći.

– Svaka biljka koja vrijedi više novaca, voli vodu. I to je ono gdje trebamo također ići. Međutim, realnost je takva da ti zapravo kilometar autoputa i kilometar vodenog toka plaćaš isto. Autoput otplatiš za tri do pet godina, a kilometar vodenog toka za navodnjavanje koristi nekoliko poljoprivrednika i gdje je tu vraćanje, podsjeća.

Pitanje održivosti

Mišljenja je da bi država trebala razmišljati na dugoročnost poljoprivredne proizvodnje, a ne samo na ekonomičnost te poljoprivredne proizvodnje. Drži da smo propustili priliku još 70-ih godina prošlog stoljeća, kada se pričalo da su u cijeloj Slavoniji i Baranji trebale biti kaptaže.

– Postojali su tada već planovi, a u tu je svrhu izgrađeno jezero Borovik kod Đakova. Takvih jezera je trebalo biti po cijelom Papuku, Krndiji, Psunju i Dilju kojim bi se vodom opskrbilo cijelu Slavoniju nizvodno. Može li Hrvatska treba pitati one koji o tome odlučuju, navodi Stipešević.

Konstatira također da je to pitanje održivosti i otpornosti.

– Ako želimo opstati i ostati, po meni, hrvatski seljak mora moći hraniti hrvatskog vojnika, što košta, da košta. No, ono, doslovno da svaki zapovjednik voda, satnije, desetine, zna otići kod koga će dobiti hranu za taj dan, a ne da se čeka SDO iz centra koji je upravo razoren bombom i takve stvari. Ali u tom smislu bi se moglo razmišljati i ulagati novce u samoodrživost, odnosno učiniti sebe održivim. To, naime, piše i u NATO povelji, da moraš činiti sebe održivim a tek onda ulagati tih 5 posto za Trumpove namjene. Dakle, što više tih fondova ulagati u poljoprivrednu proizvodnju i spustiti što bliže seljaku, proizvođaču i što više probati ići u male industrije. Velika industrija, jedna bomba i nemaš više industriju. Puno malih industrija, preradbenih industrija i pogona, kao što je bilo nekada i na čemu je naš obrtnik bio cijenjen, sada smo sveli na to da ljudi na selu ne mogu preživjeti. I što se dogodilo, industrija otišla u mlinsko-pekarsku centralizaciju, da bi sad svi prodali mlinove nekome. Danas nemaš kod koga dati žito na preradu u Hrvatskoj, moraš izvoziti u Italiju, a onda tek, kad se zatvore granice zbog epidemije ili neke druge katastrofe, vidiš koliko je hrana skupa, a da nisi mogao proizvesti sam, zaključuje Stipešević.

Klimatske promjene otežavaju poljoprivrednu proizvodnju u gotovo svakom segmentu, a jedan od najizazovnijih je svakako zaštita bilja. Naime, promjeni agroklimatskih uvjeta proizvodnje puno brže se prilagođavaju štetnici nego poljoprivredne kulture, tako da je njihovo suzbijanje iznimno zahtjevno, a ponekad i nemoguće, posebice u svjetlu novih europskih politika koje diktiraju smanjenje primjene zaštitnih sredstava. Problem je tim veći jer štetnici ne poznaju granice, pa kao posljedicu globalizacije trgovine, transporta i putovanja, danas se na Starom kontinentu šire novi biljni nametnici i bolesti koji mogu imati razorne gospodarske i ekološke posljedice. Italija tako još uvijek zbraja ogromne štete od epidemije bakterijskog patogena Xylella fastidiosa koja je u posljednjem desetljeću uništila milijun stabala maslina na jugu zemlje.

Sprječavanje širenja štetnika

Upravo u vrijeme godišnjih odmora i turističkih putovanja, Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) provodi kampanju #PlantHealth4Life kojom želi osvijestiti građane Europe kako svatko od nas može pridonijeti u borbi za sprječavanje širenja invazivnih štetnika na naše njive, šume i parkove. Tako se u Hrvatskoj borimo s azijskom strizibubom i narančinim trnovitim štitastim moljcem, šimširovim moljcem, došljacima iz Azije, ili hrastovom mrežastom stjenicom iz Sjeverne Amerike.

– Biljke su tihi junaci našeg svakodnevnog života. Biljke čine 80 posto hrane koju jedemo, hrana su životinjama koje uzgajamo za vlastitu prehranu i čiste zrak koji udišemo. Međutim, to nije sve: zdrave biljke znače dobar poljoprivredni prinos, što utječe na dostupnost hrane i njezinu cjenovnu pristupačnost. Međutim, mnogi građani još uvijek nisu svjesni važnosti zdravlja bilja, upozorava EFSA kako se strani biljni štetni organizmi najčešće šire kao »slijepi putnici« na zaraženom bilju ili biljnom materijalu i poziva sve građane da se s godišnjih odmora i turističkih putovanja u egzotične zemlje vrate s biljkama na fotografijama, a ne u koferima. Jer, »štiteći bilje, štitimo život« poruka je kampanje #PlantHealth4Life koja okuplja partnere iz 26 država članica EU-a, pet zemalja kandidatkinja za članstvo u EU-u i Švicarsku. Kampanju i ove godine, drugi put zaredom, provodi Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu (HAPIH) u ulozi nacionalnog nositelja u Hrvatskoj.