Snimio Denis LOVROVIĆ
Pitanje procjene je vrlo važno. Uz posao koji radiš, važno je također uočavanje detalja na terenu. S skipom s kojom putujem, kada je posebno složen teren, zajedno radimo sigurnosnu procjenu. Nitko ne ide grlom u jagode, makar je to u kriznim područjima dosta teško kontrolirati
Na spomen imena Zoltana Kaboka, novinara HRT-a, gledateljima se vjerojatno pred očima odmah pojavljuju brojne nemile destinacije širom svijeta. Ne čudi to nimalo budući da je Kabok već desetljećima radijski i televizijski reporter koji se javljao iz mnogih nevoljama zahvaćenih mjesta. Bio je ratni dopisnik iz Domovinskoga rata, iz Bosne i Hercegovine, s Kosova, izvješćivao je o tijeku operacije Pustinjska oluja u Iraku, javljao se s terena u Sjevernom Kurdistanu, a bio je i prvi novinar jedne strane novinske redakcije koji je ušao u Darfur nakon petnaest mjeseci sukoba između lokalnih policija i vladine vojske. Kabok je izravno pratio i narančastu revoluciju u Ukrajini, krizu oko nuklearnog programa Irana, a upravo se vratio s makedonsko-grčke granice gdje je svjedočio potresnim prizorima izbjegličke krize koju prati od samih početaka.
– Stanje na grčko-makedonskoj granici teško se može opisati riječima. Možda je kaos najbliža usporedba. Kamp koji može primiti jedva tisuću i petsto ljudi, već tada je brojao pet puta više očajnika koji su gledali samo u jednom pravcu – žice prema Gevgeliji. Djeca, mladi, stari, svi su pješice stizali iz sedamdesetak kilometara udaljenog Soluna. Sreo sam i obitelj iz Homsa, koja je pješačila gotovo 700 kilometara od Atene. Uvjeti u kampu u Idomeniju su očajni. To je tek prostor za predah prije nastavka puta, a ne mjesto za trajni smještaj. Neki su, kada sam ja stigao u Idomeni, tamo bili već i dva tjedna. Sirijci i Iračani imali su kakvu-takvu nadu. Svi drugi – nikakvu. Grci ih vraćaju u Atenu, a onda im krijumčari ponovo naplaćuju da ih prevezu do granice. Ne znam što bih rekao. Očajni ljudi bježe od rata i nesreća, a nemaju nikakvu perspektivu. Budućnost je neizvjesna. Teško je gledati tu djecu koja tumaraju livadama, igraju se praznim konzervama, no iz sjećanja mi nikako ne idu ti njihovi osmijesi i velike crne oči pune nade. Možda je to i jedini optimizam u svemu tome. I najupečatljivija poruka onima koji ne znaju što bi s tim ljudima, jer sami ne mogu odgovoriti izazovu vremena. Najgore je za te ljudi čekanje i političko pretakanje iz šupljeg u prazno. Oni od zapada očekuju spas, a dobili su, barem zasada samo licemjerje.
Odgojio me radio
Jeste li kao roditelj dvojice dječaka zabrinuti globalnim političkim kretanjima?
– Čovjek u svom životu ima otprilike dva poluvremena. Prvo je dok je sam ili samo sa suprugom. A onda kada vam se rodi dijete ili djeca, život vam se pozitivno okrene »na glavu«. Sve što činite, činite u životu zbog njih. Tako se ponašate i živite. Govorim u osobno ime. Na neke stvari možete utjecati, a na neke ne. U svakom slučaju, upravo zbog tih stvari na koje ne mogu utjecati jesam zabrinut. Puno stvari u globalnim svjetskim kretanjima nema ni logike, ni razboritosti. Svjetska neizvjesnost sve je veća.
Jeste li došli u iskušenje da prijeđete u neke mirnije novinarske vode?
–Bilo je pokušaja u nekoliko navrata, ali teško mi se nositi s nemirnim duhom. Ne mogu se zamisliti da sjedim i pratim neku sjednicu ili neki događaj, onako, bez adrenalina. Ne smirujem se. Čini se da što sam stariji, to sam luđi.
Vidite li se ipak u budućnosti kao urednik ili ste neizlječivo inficirani terenskim radom?
– A gledajte, dok mogu, mogu. Kada ne budem mogao, valjda će se i za mene naći neko mjesto. Iskustva će biti, a možda nekome to bude i koristilo. Tko zna. No zasada se ne zamaram time. Svaki novi radni dan je novo dokazivanje. Kada jednom počnete uživati u minulom radu, zreli ste za mirovinu.
Novinar ste od 1986. godine. Prošli ste gotovo sve medijske platforme, od novina, radija do televizije? Koji Vam medij najviše odgovara?
– Svaki je poseban i osebujan na svoj način. Najveći izazov je televizijska reportaža, ali snimana i montirana na terenu. S mogućnošću i rokovima za slanje, internetom koji je spor pa otežava slanje, hrpom stresa i adrenalina. To se nemože mjeriti ni s čim
Televizija Vam je, dakle, najizazovniji medij?
– U svakom slučaju i to po mnogočemu. To je ako ništa drugo najcjelovitiji izričaj. Naprosto zato što trebate dobiti jednu kompaktnost slike i teksta u kojem je ovo drugo ipak tek prateći dio priče. Puno je tu više posla, nego u novinama ili primjerice na radiju. Iako je mene radio odgojio i mogu slobodno reći omogućio mi neku slobodu koju sada koristim.
Prošli ste i gotovo sve novinarske redakcije od sportske, unutarnjopolitičke pa do vanjskopolitičke. Koja redakcija najviše odgovara Vašem senzibilitetu i interesima?
– Pa mogu reći da je svaka od njih ostavila traga na meni. Dobro je to proći, iako je puno više tu bilo slučajnosti nego namjere da se završi u svakoj od tih redakcija. Ipak kada bih birao, ovo što sada radim, negdje najbliže odgovara mom karakteru. Samo da je što više adrenalina. Kada vas to »pošprica« na terenu – to je nemjerljivo, iako znam da zvuči malo ludo.
Sitan novac otvara vrata
Izvještavali ste s mnogih ratom zahvaćenih područja od BiH, Iraka, Ukrajine, Sirije… Gdje je bilo najopasnije?
– Pa najopasnije je tamo gdje se puca, pa onda nastupi kao neko primirje. Sjetite se samo našeg Domovinskog rata. Najviše se ljudi stradalo kada su potpisivana silna primirja. Napad na Šibenik 1991. – sedam dana pakla. BiH godina kasnije – krvavi rat. Svi su, nažalost, bili meta. Na Kosovo sam 1999. ušao po krivoj dojavi, ne znajući da se srbijanska vojska nije povukla, tako da sam skoro »uletio« među arkanovce. U Ukrajini mi se dogodilo uhićenje na nadzornoj točki nadomak ruske granice. Sat i pol torture Čečena. Malo ti upere duge cijevi, malo se igraju s tobom. Sirija, priča za sebe, tamo je najgore. Ne zna se tko na koga puca i gdje su crte razdvajanja. Danas su na jednom potezu, za pola sata više nisu.
Što po Vama čini dobrog reportera? Kojim vještinama, osim novinarskim zanatom, mora ovladati?
– Pa svatko od nas, pretpostavljam, barem oni koji su se našli u ovakvim situacija, imaju neka svoja iskustva, kada se govori o tome. Pitanje procjene je vrlo važno. Uz posao koji radiš, važno je također uočavanje detalja na terenu. S skipom s kojom putujem, kada je posebno složen teren, zajedno radimo sigurnosnu procjenu. Nitko ne ide grlom u jagode, makar je to u kriznim područjima dosta teško kontrolirati.
Sitan novac – pet, deset dolara – uvijek otvara vrata svugdje. Ponekad i šteka cigareta, pogotovo ako se krećete na području na kojem je puno vojske ili paravojske. Pomaže naravno i poznavanje običaja civilizacija i kultura zemalja u koje idete. Sve su to sitnice koje puno znače. No, nažalost, sve to ne garantira da ne možete zaglaviti.
Kako se nosite sa stresom i opasnostima prilikom izvještavanja?
– Ne mislim na to. Usredotočim se na posao, detalje koji ga čine i oni me okupiraju. Reagiram instinktivno na svaku situaciju. Najgore je na prosvjedima, pogotovo gdje znate da će doći do nereda i onda čekate. Znate ishod, ali ne i kada će se to dogoditi. Najgore je s turskom policijom. Ona svaki prosvjed uguši, doslovno uguši vrlo brutalno. Onda samo morate paziti da ne budete kolateralna žrtva. Ima tu uvijek nekih finesa i trikova. Primjerice, na takve puteve nosim jednu maramu iz Iraka. Vrlo gusto tkanje. Ona štiti od pustinjskog pijeska, ali i od suzavca. Svaki put je stres. I onda kada mislite da je taj dio prošao ok, onda slijedi novi stres oko montaže i slanja materijala.
Slatke brige
Treba li Vam vremena da se nakon dolaska s opasnih novinarskih zadataka »prebacite« u mirnodopske, obiteljske uvjete?
– Ne baš puno. Na to me »prebace« moja djeca. Toliko je posla oko njih, te nogomet, te plivanje, razne druge aktivnosti da vas »mirnodopski« život brzo vrati u normalu. I bolje da je tako nego da danima čovjek sjedi i razmišlja. Ovako iz jedne brzine ideš u drugu i nastavak slijedi. Vremena je malo, treba ga iskoristiti i napuniti akumulatore, a gdje bolje nego u krugu obitelji. To su »slatke brige«.
Kako usklađujete poslovni i obiteljski život budući da dosta putujete?
– Kažu u Dalmaciji da žena drži »četiri kantuna kuće«. Ja imam iznimno razumijevanje svoje supruge i djece za ovo što radim. Da nije tako, teško da bi se sve to uskladilo. Beskrajno sam im zahvalan na tome, posebno supruzi Ani. Ona je najviše s djecom jer mi nažalost ili nasreću u Zagrebu nemamo niti bake ni dida, niti rodbine. Nama su svi u Dalmaciji, pa smo se mi tako nekako od početka sami naučili organizirati i uskakati jedan drugom.
