Lolek i Bolek, Pluk, inspektor Draguljče i ostalo animirano društvo neosporan su dio odrastanja nekadašnjih klinaca i stoga su zasigurno zaslužili jednu reprizu na hrvatskoj dalekovidnici
RIJEKA – Crtićomanija koja je proteklih dana harala Facebookom na radost mnogih korisnika, pokazala je, osim očite potrebe za bijegom u nevini svijet animiranih filmova, i neosporni utjecaj koji su na generacije rođene između šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ostavili crtići stvarani u europskim kinematografijama. Iako današnji klinci mogu steći dojam da su neosporni divovi komercijalne animacije SAD i Japan, prije kakva dva desetljeća u glavama hrvatskih mališana primat su imali češki, mađarski, poljski, talijanski, francuski i britanski crtići, među kojima je i posebno mjesto zauzimao ultimativni hrvatski produkt – Baltazar. U neobičnom srazu s dorađenim franšizama iz tvornice Walta Disneya, vjerovali ili ne, pokazao je to ovih dana Facebook, pobjedu su često izvojevali možda i estetski manje dojmljiviji, ali grafički uvijek elegantniji i sadržajno bogatiji istočno-europski crtići.
Reinkarniran Gustav
U svojevrsnom nadmetanju koje je zavladalo na »fejsu« kako izvući što zanimljiviji animirani lik iz djetinjstva, tako je primjerice, najviše puta reinkarniran Gustav. Mađarski crtić kojeg su neki proglašavali filmom »za odrasle« u svom je centru imao ćelavog sredovječnog muškarca najčešće odjevenog u sivo koji je ispoljavao sve moguće osobine i nedaće suvremenog čovjeka. Gustav, kreiran od strane Marcella Jankovicsa još 1964. godine, ponekad je bio pohlepan, iskompleksiran, ponekad dobroćudan i naivan, a gotovo uvijek pun planova koji bi se na kraju izjalovili. Kao takav dosegnuo je zavidan broj epizoda i ušao u srca u hrvatskih mališana. Hrvati su kao djeca, između ostalog, obožavali i poljski nespretni duo Loleka i Boleka (kreiran 1964.), čije je ponekad zločesto nadmetanje uvijek završilo bratskom ljubavlju, smiješnog ruskog zeca »Nu, pogodi« koji bi uvijek nadmudrio vuka, simpatično češko pseto Dašenku bazirano na ideji slavnog umjetnika Karela Čapeka, francuskog robota Pluka, slovački nespretni dvojac »A je to«, talijansko-švicarskog dugouhog Stripyja koji se previja od smijeha, britanskog Dar-Mar Holmesa koji je ismijavao sve tadašnje špijunske klišeje od Jamesa Bonda na dalje, te naravno talijansku La Lineu Oscara Cavandolija koja je najbolji dokaz da odlična ideja, koliko god minimalistički izgledala može postati predmetom masovnog obožavanja.
Druga »animirana« kultura
U čemu se točno krio čar svih ovih naslova, teško je reći, no neosporno se radilo o posve drugoj »animiranoj« kulturi od one kojoj su klinci izloženi danas. – Svakako da su ti crtani filmovi bili puno inteligentniji od ovih koji se djeci masovno nude danas. Mislim da je to i pitanje vremena, jer kad razmišljamo o Gustavu recimo, sigurno da je tada u tim nekim pseudorepresivnim društvima lakše bilo podvaliti sarkazam i kritiku društva kroz jedna takav animirani svijet. Puno toga ima veze i s time čemu smo bili izloženi. Kod nas se jednostavno više otkupljivalo europskih crtića. No neovisno o svemu tome, većina tadašnjih crtića bila je »pametnija« i manje nasilna no danas, smatra jedan od trenutno najpoznatijih hrvatskih redatelja animiranih filmova Simon Bogojević Narath.
Zaslužena repriza
Umjetnički direktor Zagreb filma Krešimir Zimonić upozorava i da su se drastično promijenila pravila na tržištu. – Mislim da je gotovo s onim vremenom kad se trčalo doma da se »uhvati« crtić u 20.00 sati. Animirani tv-serijali danas slabo prolaze na tržištu – crtići izlaze na DVD-ima i nije više fora gledati crtić na televiziji kad ga imaš na svakom kiosku. To i nije tako loše, jer među tim tv-serijalima zaista ima svega, a oni koji opstanu danas, poput Simpsona, zaista su kvalitetni. Danas je popularnije raditi dugometražne crtiće, a s druge strane, više se razvila i kultura umjetničkih animiranih filmova koji se mogu pogledati samo na festivalima, objasnio je Zimonić. Bez obzira na zakone tržište i »druga vremena«, Gustav, Pluk, Fik i ostalo društvo – često raznorazni likovi poput mravojeda ili inspektora Draguljčeta iz američke »alternative« u vidu Hanna-Barbrere, neosporno su svojedobno postali dijelom odrastanja mnogih hrvatskih klinaca. I ako ništa drugo, bar su zbog toga zaslužili su po jednu reprizu na hrvatskoj dalekovidnici.
