La Linea je ostao beskrajno zabavan i beskrajno jednostavan animirani serijal. Glavni lik svaki put prolazi put od ushićenja rađanja do ponora umiranja, no već u idućoj epizodi novo povlačenje ravne crte ističe beskonačnost. Pritom se Osvaldo Cavandoli igra Boga, kaže Ivan Žaknić, filmski kritičar Hrvatskoga radija.
Povijesno i fenomenološki Cavandolijev crtić – koji je nastao krajem 60-tih kao reklama za jednu talijansku tvornicu opreme za kućanstvo – nostalgičarski priziva neka davna vremena.
Primjerice, poluvrijeme vrlo značajne utakmice tadašnjeg jugoslavenskog prvenstva u kojoj je niški Radnički tražio bod na teškom gostovanju kod skopskog Vardara kako bi se osigurao plasman u Kup UEFA. »Real s Čaira« je do tog boda došao, iz sjećanja mi je izbrisano je li izjednačujući gol postigao Piksi Stojković, no La Linea je u sjećanju ostala. Ovako zbori Ivan Žaknić, filmski kritičar Hrvatskog radija, urednik i voditelj emisije o filmu »Licem u lice«.
Teško da drugačije i može, jer spomen crtića što ga je talijanski autor Osvaldo Cavandoli stvorio te 1969. godine i nema što drugo nego izmamiti zadovoljan nostalgičarski osmijeh na lice današnjega gledatelja u najboljim godinama. Takva su to vremena bila: jedna ruka crtača, bijela olovka i nervičak kojeg ni najbolje ideje nisu spašavale od konačnog pada u ponor života, bili su dovoljni ondašnjim klincima da jedva čekaju poluvrijeme najvećih derbija.
Crtići su prije bili bolji
Zato je vijest da će specijalizirani kanal za djecu i mlade RTL Kockica predškolcima ponuditi i ovaj animirani klasik na kojem su odrasli njihovi roditelji, zapravo izvrsna. Jer, čast Ben Tenu, Krypto super psu, Džepnim ljubimcima i kojekakvim čudima u kojem je posvemašnje buke i ničim izazvane akcije, ali crtići su prije bili bolji! I nije ovo, da se razumijemo, tek neutemeljeno, navijačko navlačenje na bolju prošlost!
– Na formalnom planu, odnosno kad je riječ o animaciji, La Linea je ostao beskrajno zabavan i beskrajno jednostavan animirani serijal u kojem je svaka epizoda skrojena po istom modelu. Crtač nacrta crtu, a potom i glavnog lika kojemu zatim postavlja različite prepreke, glavni lik se ljuti, viče, stalno gestikulira, zviždi, pjeva i provodi nas kroz čitav spektar emocija do samoga kraja kad se sunovrati u ponor, a linija se prekida. Pritom, pozadinske boje mijenjaju se u zavisnosti od raspoloženja glavnoga lika. Linija, odnosno crta, vuče na beskonačnost.
Profesor Baltazar
Sve što nam, dakle, sada preostaje jest posjesti podmladak pred televizor, pa strepjeti hoće li im se taj komadić naše mladosti uopće svidjeti? Kako će to današnja djeca, navikla na svakakva postmodernistička i akcijska animirana čudesa, reagirati na La Lineu!?
Još i još epizoda
– S popriličnim strahom sam prije dvije godine svojoj tada sedmogodišnjoj kćeri na YouTubeu pustio epizode La Linee uz naglašeni popratni komentar »kako je riječ o crtiću koji su mama i tata jako voljeli«. Rezultat je bio fascinantan, kćer je tražila »još i još epizoda«. Objašnjenje – djeca te dobi vjerojatno nemaju sposobnost potpune koncentracije na niz elemenata koje suvremeni akcijski film implicira. Stoga im potpuno jednostavan obrazac omogućuje bespogovorno vezivanje za doživljaje glavnog lika.
Osim toga, djeca i u suvremenoj animaciji iznimno dobro reagiraju na lik nervčika s humornom notom, kakav je, primjerice, lik ljenivca Sida u »Ledenom dobu«. A kako je i Cavandolijev junak upravo takav, La Linea bez problema osvaja i današnje klince, optimist je Žaknić na osnovi vlastita iskustva.
La Linea, a onda svakako »Gustav«, pa ako treba i »Vila Amalka«. Imati blok crtića za roditelje od djece i omladine, imati ga na programu baš svake televizije, ne čini se, svega mi, uopće lošim rješenjem! Pa da bude, La Lineinim rječnikom rečeno: Bajum bajum, bajum bajum, bajum bajum, bajum bajum!
