Godina je, vraga će ga znat koja. Dovoljno je kazati kako je Agrokomerc bio jaka tvrtka, po kojoj se zvao i jedan malonogometni klub treće splitske lige. Taj je Agrokomerc te godine bio na pragu ulaska u viši ranga natjecanja. Bit će da im je i uspjelo, a ako im je itko bio zapreka na tom putu, onda je to bila Tropicana, momčad satkana od golobradih momaka koji su naivno vjerovali da će im istoimeni kafić dati sponzorstvo čim vide kako se tu igra. Nije se sponzorstvo dogodilo, nije Tropicana bacila Agrokomerc na pleća, ali je zato u memoriji ostao sjajan gol kovrčavog majstora koji je igrao zadnjega Tropicane manirom Beckenbauera. Čovjek je uzeo loptu, nanizao dojednog protivničkog igrača i zabio!

   Autor remek-gola zvao se Hrvoje Zirojević. Autor ovog teksta pamti da genijalnijeg malonogometnog poteza nikad nije vidio. A onda je, prije koji dan, vidio tanjur i na njemu delicije, pa sada pamti nešto drugo, a isto Zirojevićevo djelo. Pamti sipu s bobom i privilegij da ogrebe dno teće. Genij od nogometa, danas je genij od kuhinje. RTL Televizija povukla je mudar potez kada ga je dovela da zajedno s 11 profesionalnih kuhara i chefova spravlja tradicionalno i moderno, pa da se show »Tri, dva, jedan – Kuhaj« još malo nastavi, od ponedjeljka do četvrtka. U studiju, za snimanja, junak do junaka, primjerice i Marin Medak, Marina Gaši, Zdravko Tomšić, a sve da bi spravili brudet od jegulja, racu s mlincima, juneće tripe… Tu je i Zirojević, chef koji je od onog baluna naovamo, prošao sve stepenice zanata, okitio se s pregršt priznanja s velikih kulinarskih smotri, da bi danas i Japance učio spravljanju naših jela.

   Gledaš, viriš

  – U mom slučaju krenulo je to od doma. Gledaš, viriš dok mater i baka kuhaju, pa još voliš pojesti dobar bokun i evo te učas u kužini, kazuje Zirojević.

   Bio je taj početak, baš kao i svakom mladom kuharu, i težak i naporan. Teški uvjeti, velike vrućine, stalno na nogama.

   – Trebalo je imati strasti i ljubavi prema kuhanju da se lakše podnesu sve teške stvari koje kuhinja donosi, kaže.

  – U početku je bila samo ljubav. Bilo bi mi drago skuhati nešto što će gosta učiniti sretnim, zadovoljnim. Strast za kuhanjem i želja da učinim gosta zadovoljnim bile su mi nit vodilja, prisjeća se Zirojević.

   Pomoglo je i okruženje, Mediteran, vonji koji su se širili kaletama, marinade, brujetade, more, vrhunska namirnica. Veli, okruženje je bilo poticajno.

   – A onda sam s vremenom počeo dubinski ulaziti u sve to, istraživati more, stare recepte, iskoristivosti namirnice. Neke stvari koje danas radim, ne radi nitko drugi, veli.

Moskva prekretnica

– Rekao sam sebi, onako u bradu – dobro je, na dobrom si putu. Moskva je bila uistinu prekretnica, kazuje.

   No, Hrvati vole veliku porciju, ne paše im baš minimalizam, moderna prezentacija. Zirojević, međutim, tvrdi kako publika možda i nije velika, ali je ima, sve više, i za taj drugačiji način prezentiranja i pripreme.

   – Ja ne mogu raditi negdje gdje će me staviti u kalup. Ne mogu disati ako mi se ne da prostora za kreatvnost – veli Zirojević. Zato mu je najdraže kad diže kuhinje od početka, pa na neki viši nivo. A još mu je draže kad može prezentirati, recimo, vještinu da od ribe doslovce sve iskoristi, pa od kože stvori čips, od želudaca tripice, a jetra poširana na maslinovom ulju. Nego, tradicionalno i(li) moderno!?

   – Pokušavam neke tradicionalne recepture prezentirati na drugačiji način. Jako volim istraživati stara jela koja smo zaboravili, ona od prije 200, 300, 500 godina, iščitavati, istraživati, pa složiti i prezentirati gostima.

Kuhanje je in

  – Definitivno je kuhanje in, ali je činjenica i to da mladi dolaze inspirirani sjajnim slikama s interneta, dok onu tamnu stranu kuhanja ne vide. Vide lijepe tanjure, zgodne finese, ali ne vide sve te stepenice koje valja prijeći da bi se do lipih tanjura došlo. Od njih deset koji dođu s velikim entuzijazmom, jedno osam ih zna odustati, kazuje Zirojević.

   Zirojevića se može naći u Palmižani, restoran Laganini. Sezona je počela. Ideja je da uz bajkoviti ambijent, razlog dolaska bude i vrhunska hrana. No, što voli Zirojević pojesti kada dođe doma!?

   – Poslije cijelog dana posla, vrućine i stresa, makar bio pored bifteka, škampi, jastoga, kad dođem kući volim napraviti jedan dobar sendvič od mortadele, priznaje.

   Supruga i kćeri nemaju ništa protiv, makar kuha on i po kući.

   – Kuham zato što to volim, a ne zato što moram, veli Zirojević.

   I eto tajne dobra kužinavanja.

   Elem, prije sto godina mali balun, a prije koji dan bezvremenska sipa s bobom. A za nekih novih sto godina, tko zna. Samo je nebo granica, i rub tanjura na kojem se, k’o na slikarskom platnu, spajaju čudesa. Ako ste, recimo, Zirojević.