Zatvoren sramotni krug

Hrvatska ratna televizija na Vrdoljakovim temeljima

Srđan Brajčić

Da su prisavske mine jednako ubojite kao i u ratna vremena svjedočimo i sada; u jednom danu, u utorak, jedna takva nagazna naprava iz Dnevnika 3 odnijela je Katju Kušec, Ružicu Renić i Denisa Latina 



Čačkanje imenice branitelj i pridjeva braniteljski nikad nije u ovoj zemlji bila poželjna avantura za političke nomenklature koje su, beskrupulozno oportunističke kakve već jesu, uvijek izbjegavale, pa i bježale, od nezahvalnog prekopavanja, propitkivanja i revidiranja ratnog puta nekih svojih građana. Predmnijevajući da će inzistiranjem na distinkciji između lažnog i pravog branitelja navući samo bijes birača, od kojih dobar dio još i sada polazi od premise da se Domovinski rat i njegove sudionike ne treba propitivati, i da problem neće riješiti, domaća politika propustila je priliku da hrvatskom vojniku vrati dignitet.


   Bilo je tako, naime, sve do konca prošle godine. Zahvaljujući svom samoubilačkom naumu, Vlada premijera Zorana Milanovića u prosincu prošle godine objavila je tabuizirani Registar hrvatskih branitelja, što će biti, ako ovako nastave voditi državu, jedini potez po kojem će se morati zapamtiti jednu sporokotrljajuću i svađalačku političku elitu. Pokazalo se u konačnici da Registar branitelja bjelodano prokazuje tko se doista borio pod stijegom Hrvatske vojske i tako riskirao život i zdravlje, a tko je pak sve one ratne beneficije, lovorike i zasluge stekao, recimo, kopajući nos sigurno zavaljen u uredskoj ili kućnoj fotelji. Daleko od krvi, znoja i suza posljednjeg (građanskog) rata. 


   Registar hrvatskih branitelja, o kojem se i danas lome koplja, tako nam je pokazao da je 880 dana – ili dvije i pol godine – u borbenom sektoru, na ratištu, proveo i jedan uvaženi, dapače sjajan, filmski radnik, Antun Tonći Vrdoljak. Legendarni Mladen Delić zapitao bi se sada: »Ljudi moji, je li to moguće!?« 




   – Nemojte mene pitati kako sam se našao u borbenom sektoru. Pitajte one koji su to određivali. Za vrijeme rata bio sam ravnatelj Hrvatske televizije i svima je jasno kakvu je ona imala ulogu u obrani i oslobođenju Hrvatske, pokušao je, u svom nadmeno-prepotentnom stilu, nedavno objasniti ovaj veliki i nedokučivi fenomen suvremenog ratovanja sam Antun Vrdoljak. 


  Prisavske mine


Hrabri vojnik Vrdoljak, u svojim poznim godinama, tako nas je suočio s novo-otkrivenim ratištem, za kojeg nisu znali da postoji ni prekaljeni borci koji su se nagledali rovovskog blata za nekoliko generacija. Premda daleko od prve linije fronte, zgrada Hrvatske radio-televizije na zagrebačkom Prisavlju doista se nije bitnije razlikovala od pravog bojišta; ona je i danas, poput božićne jelke, načičkana razno-raznim protupješačkim eksplozivnim napravama. A da su prisavske mine jednako ubojite svjedočimo i sada; u jednom danu, u utorak, jedna takva nagazna naprava iz Dnevnika 3 odnijela je Katju Kušec, Ružicu Renić i Denisa Latina. Prisavsko bojište očito još nije utihnulo, kao da čeka svoje pirotehničare i mirnu reintegraciju u civilno društvo, a koga briga što će dotad tamošnji uredničko-voditeljski život biti kraći i od života vinske mušice, a HTV nezaustavljivo tonuti u profesionalnu bijedu. 


   Nije tajna da je temelj ovakve Hrvatske ratne televizije postavio njezin prvi glavni ravnatelj, onomad obećavajući glumac jugoslavenske kinematografije, potom provjereni redatelj partizanskih filmova i TV-serijala, a kasnije čovjek od posebnog povjerenja vrha HDZ-a – Antun Vrdoljak. Preobrativši nacionalnu televiziju u hrvatsku katedralu duha, HDZ-ov vojni specijalac po imenovanju za glavnog ravnatelja 1991. godine mogao je mirne duše početi s procesom čišćenja dalekovidnice od nacionalno nepodobnog življa. Desetine novinara u njegovom ravnateljskom mandatu (1991. – 1995. godina) bilo je prisiljeno potražiti nove poslove, a umjesto nih stizao je novi, provjereni kadar. 


   Tako postavljena Vrdoljakova ratna mašinerija protiv svega nehrvatskog, u prvi plan je neminovno gurnula nacionalno čista prezimena, spremna za nove zadatke. Recimo, uhapšenu Dijanu Čuljak; nekoć perspektivnu novinarku HTV-a koja je 1993. godine, provodeći doktrinu vrha svoje kuće, u emisiji »Slikom na sliku« objavila i reportažu o muslimansko-hrvatskom sukobu u Mostaru u kojem je HVO zarobio borce Armije BiH. Dijana Čuljak, drhtavog glasa, tada je izvijestila, podsjetimo se, da muslimanski ekstremisti, je li mudžahedini, u zgradi »Vranica« u Mostaru drže i maltretiraju hrvatske civile.   


   Nakon dva dana HVO je oslobodio uporište »Vranica«, nakon čega se, uslijed ratnog vihora, zarobljenim mudžahedinima gubi svaki trag. Posmrtni ostaci deset od ukupno 13 zarobljenika pronađeni su tek 2007. godine, zapadno od Mostara. Ispostavilo se da ubijeni nisu bili mudžahedini, nego regularni borci Armije BiH-a i da su u zgradi s njima bili – bošnjački civili.   

Odgovornost Dijane Čuljak


– Čuljak snosi odgovornost za ovaj zločin. Ona je suučesnik u zlostavljanju i ubijanju naših najmilijih, ali i proganjanju obitelji nestalih. Jer, poslije prikazivanja snimke na HRT-u svi smo mi imali dosta problema. Naši i životi naše djece su bili jako ugroženi. Bojovnici su nosili fotografije sa snimkama iz priloga Dijane Čuljak i tražili naše obitelji po stanovima i kućama. Snimka je jako pridonijela smrti naših najmilijih. To dokazuju svjedočenja i iz logora na Strojarskom fakultetu u Mostaru. Naime, poslije objavljivanja snimke mnogi su bojovnici dolazili u to mučilište i pitali gdje su oni što su snimljeni kod »Vranice«? Istina je da je huškačka atmosfera koju je stvorila Čuljak doprinijela zločinu, kazala je prije neki dan Azra Penava, predsjednica odbora roditelja i obitelji zarobljenih i nestalih iz zgrade »Vranica« i najavila tužbu protiv Dijane Čuljak, Vrdoljakove huškačice koja je sve do izbijanja afere Core Media radila najodgovornije poslove na HTV-u.   

Ćaskanje u Dnevniku


Dvadeset godina kasnije u Vrdoljakovoj katedrali hrvatskog duha sve je, mane-više, kao nekoć. Doduše, Dijana Čuljak hladi su Remetincu, Hloverka Novak Srzić protratila je, čini se, svojih devet mačjih života, a nema niti Antuna Vrdoljaka koji s ponosom može gledati sustav koji je tako savršeno postavio 1991. godine. Umjesto Dijane Čuljak i Hloverke Novak Srzić, HTV ima Katju Kušec i Ružicu Renić – ima tu naravno još barem desetak sličnih kandidata – koje ničim izazvane, bez trunke obzira, promišljanja i savjesti, u Dnevnik 3 pozivaju okorjelu Ružu Tomašić, i to nakon što je predsjednica HSP-a Ante Starčević i bliska suradnica novog HDZ-a Tomislava Karamarka izjavila da je »Hrvatska za Hrvate, a da su svi ostali tek gosti«. Umjesto da se na HTV-u ozbiljno pozabave sramotnom izjavom sročenom u duhu vođa stranke »Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei« i poduče čemu vodi takvo političko promišljanje, u trećem Dnevniku ćaskaju s eurofobom i ksenofobom Ružom Tomašić koja tom prigodom nastavlja svoju demonsku at hominem retoriku: »Vojislav Stanimirović je bio sa četnicima, prstom je pokazivao koga treba odvest na Ovčaru, govorio je da je Vukovar sveta srpska zemlja«. 


   Što se događa sutradan? Umalo isto ono što se dogodilo vojnicima Armije BiH-a nakon priloga Dijane Čuljak; golobradi i nahuškani dječaci iz Kistanja dohvatili su letve (bejzbol palice i metalne šipke) i uz svakojake psovke i prijetnje ubili boga u učenicima Bogoslovne škole Manastira Krka. Izbila je opća tučnjava u kojoj je osam đaka Bogoslovije zadobilo lakše tjelesne povrede. Hrvatska je ponovno na nogama. Milanović šamara HTV, HTV uzvraća premijeru i smjenjuje urednike, oporba je nasrnula na premijera jer vrši pritisak na javnu televiziju, a nakon svega Danko Družijanić u Temu dana poziva izvjesnog Roka Antića, predsjednika HDZ-a iz Kistanja, koji, naravno, relativizira cijeli slučaj. 


   Sve u svemu, na HTV-u je samo zatvoren još jedan sramotni krug.