Odgovori na pitanja kako se živi u ovoj najzatvorenijoj zemlji svijeta, kako izgleda obožavanje dragog vođe, zašto nema viceva ni automobila a postoji samo organizirana zabava, kako izgleda najveći slet na svijetu sa 100 tisuća sudionika, zašto stranci oko ruke nose posebne trake, zanimljivi su svima koji nisu imali jedinstvenu prigodu izbliza vidjeti kako se živi u ovoj izoliranoj državi koja je u stalnom ratu s južnim susjedima.   

Djeca kojoj ispiru mozak

Josip Šarić se, pak, ovim uratkom definitivno svrstao u red ponajboljih reportera što ih HTV ima, spremna otići gdje god treba od Grčke do Libije, od Iraka do Sjeverne Koreje. Uostalom i dokumentarac je montirao netom nakon povratka iz Palestine. Na upit što se njega ponajviše dojmilo od viđenog i snimljenog u Sjevernoj Koreji, Šarić veli kako su najupečatljivija djeca kojoj ispiru mozak praktički od druge godine života. 

    – Vrtić, škola, fakultet, cijeli taj proces indoktrinacije. Tužno je to za vidjeti. Zato sam filmu i dao ovakav naslov, veli Šarić. 

    No, utječe li recesija na reporterski posao? Šarić kaže kako je sreća to što HTV prepoznaje važnost vanjske politike, baš kao što ističe da ta putovanja, ako je dobre organizacije, i nisu tako skupa tim više što se prilozi rade za više emisija. No, posebice će istaknuti doprinos svog snimatelja s kojim je, još od prvog puta u Irak, podijelio nekih 80 posto svojih putovanja, pa i ono u ratom zahvaćenu Libiju za koje će reći da je bilo i najopasnije.   

Razumijevanje i bez riječi

– To naše razumijevanje i bez riječi izuzetno je važno, a toga ne bi bilo da i snimatelj ne zna i povijest, i jezik i sva drugo za ovakav posao nužno, kazuje Šarić. 

    Koliko je toga razumijevanja među reporterskim dvojcem HTV-a vidjet će se i u filmu. U ponedjeljak, netom nakon utakmice nogometaša Latvije i Hrvatske, što za ovog ljubitelja nogometa nije nimalo nevažno. Pače, u šali će kazati da se izborio i za dobar termin, jer da je u isto vrijeme tko zna za što bi i sam gledao.