Još uvijek sam u duši mlađahna djevojka, samo što sam sad samosvjesnija, samopouzdanija i bolje razumijem samu sebe, kaže popularna voditeljica koja je u sretnoj vezi s 12 i pol godina mlađim kazališnim redateljem Oliverom Frljićem
Opatijsko-riječki Porini nekad i danas? Jesu li tulumi bolji no danas?
RIJEKA JE – RIJEKA!
– U Rijeci imam neke osobe koje jako volim. Kroz nju sam prolazila i bivala u njoj. Rijeka je poseban grad, grad za sebe. Nema takvog grada u Hrvatskoj! Rijeka je – Rijeka! Riječani se po svom svijetonazoru, svojom otvorenošću, neisključivošću i tolerantnom odnosu prema drukčijem i različitom dosta razlikuje od ostatka Hrvatske i to u pozitivnom smislu. Sve se to vidi i po glazbenoj sceni i po politici. Rijeka ima tu neobjašnjivu toplinu mora, toplinu Mediterana…
KAD ĆE SVADBA?
– Rekla sam doviđenja jer sam pristojno odgojena i red je da se na odlasku nešto kaže za pozdrav. A kad će svadba, dragi moj Vinko, to stvarno ne znam. A i kakva sam ja to mladenka kad svaki dan pijem tablete protiv kroničnih bolesti?! (smijeh)
POLJUBAC S MARIOM
– Ha, ha, ha. Kad su se Urban i Dečak cmoknuli, ja sam morala nekako reagirati pa smo se Mario i ja poljubili iz zezancije kad smo došli na pozornicu. Nismo se žvalili, samo smo se zezali (smijeh). Nismo Mario i ja time napravili nikakav presedan. To je u posljednje vrijeme postala prava moda u svijetu svjetskog show businessa.
– Radila sam onaj Porin koji se odvijao u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner. Na balkončiću sam razgovarala s prezenterima i dobitnicima, a Oliver Mlakar bio je na glavnoj pozornici. Sjećam se i Porina koji je vodio Robert Ferlin u Dvorani mladosti u Rijeci. Bio je to meni jako zanimljiv rockerski Porin. Tada je Porin bio nešto novo i ljudi su bili jako zainteresirani i motivirani, a drukčija je bila i glazbena scena. Naravno ne može taj feeling i entuzijazam trajati dovijeka. S vremenom su se neke stvari mijenjale u pristupu, produkciji, uznapredovala je i televizijska tehnologija. No Porin ne ovisi toliko o televizijskoj tehnologiji, koliko o ljudima i produktivnosti glazbene scene te godine za koju se dodjeljuje i odnosu ljudi iz struke prema toj nagradi. Ako oni do toga ne drže, nema te tehnologije koja može nadoknaditi kvalitetu. Nekad sam, koliko pamtim, duže tulumarila. I zbog godina i zbog obaveza. Sad su tulumarenja rjeđa pa ih duže pamtim. Naravno da se prije više tulumarilo, nisam morala ići ranije spavati, ali ni tada ni sada nikad se nije tulumarilo prije Porina! Bez obzira na broj utakmica u nogama, vođenje Porina je za mene i danas stresno i želim se osjećati spremno i u kondiciji. Tulumarenje je ustvari opuštanje nakon dobro obavljenog posla…
Što vam je predstavljalo najveći problem tijekom vođenja ovogodišnjeg Porina?
– Pa nije bilo nikakvih problema. Nije se događalo ništa na što nisam bila navikla i pripremljena. Vođenje se mijenja u hodu, scenarij se prilagođava onom što se u tom trenutku događa i sve ustvari ovisi o voditeljskim osobnostima i sposobnostima da se pohvataju svi konci i da sve to na kraju dobro i spontano izgleda. Mislim da smo se kolega Mario Petreković i ja u svemu tome ove godine jako dobro snašli iako smo prvi put nešto zajedno radili.
NOSTALGIJA
Zajedno s Hamedom Bangourom bili ste i prezenter jedne od kategorija. Kakva su iz današnje perspektive sjećanja na Hit Depo koji ste zajedno vodili punih četrnaest godina? Ima li nostalgije?
– Naravno da ima nostalgije, ali to je nostalgija za njegovim i mojim mladim godinama. To su bili Hamedovi i moji televizijski počeci. Imali smo tada puno više energije nego danas. Divna sjećanja! Mislim da je od one moje tadašnje spontanosti ostalo dosta i danas. Naravno ne možeš u svakom trenutku biti spontan: kad čitaš pitanja na kvizu ili nominacije na Porinu, tu nema mjesta spontanosti, ali sve između tog može se obilježiti nekim osobnim pristupom, naravno u granicama zadanog formata.
Bi li Hit Depo i danas jednako funkcionirao ili su danas potrebne neke druge forme prezentacije glazbe na televiziji?
– Hit depo je bio format koji treba promatrati u kontekstu vremena. Tada početkom 90-ih nismo imali kablovskih televizija, YouTubea i interneta, kao ni smartphonea. Danas jednim klikom na ekranu kompjutora ili mobitela možeš pogledati bilo koji spot na ovom svijetu i iste sekunde saznati tko se bilo gdje u svijetu nalazi na nekoj top ljestvici i na kojem mjestu. Danas bi Hit Depo bio suvišan bez obzira na Hamedov i moj šarm i sposobnosti. Mi smo tada bili prozor u svijet urbane strane i domaće glazbe. Imali smo svoju »misiju«, bili smo u pravo vrijeme na pravom mjestu!
LOVRO I OLIVER
Svima je poznato da živite s dva muškarca. Je li to komplicirano? Ima li ljubomore?
– Rijetko smo svo troje zajedno. Jedan od njih je kulturni pečalbar (Danielin dečko, kazališni redatelj Oliver Frljić, op.a.), a drugi školarac (dvanaestipolgodišnji sin Lovro). Uspješno su se prilagodili jedan drugome. Moram priznati da me Lovro, na kojeg inače, kao i svaka majka, jako često vrištim i tražim od njega da napravi ili ne napravi ovo i ono, jako iznenadio svojom emocionalnom inteligencijom. Lovro se lako pomirio s činjenicom da nije jedini muškarac u mom životu. On je jako siguran u to što on meni znači i vrlo je brzo prihvatio Olivera. Možda zahvaljujući i tome što je i Oliver bio zreo, pametan i nenametljiv. Nema ljubomore. Ne dijele me. Oboje me imaju u potpunosti. Lovri je Oliver jako drag i nedostaje mu kad je daleko od kuće zbog obaveza. Oliverova kći Saša i Lovro su vršnjaci i jako se dobro slažu. Spajaju ih ljubav prema Playstationu, kompjutorima i glazbi. Oko nekih drugih stvari se ne slažu. Kao i sva djeca prolaze kroz razne faze…
Čujem da je upoznavanju Olivera i vas kumovala »riječka veza«…
– Da. Spojila nas je Jolanda, supruga pokojnog riječkoga glumca Galliana Pahora koja nam je razmijenila brojeve. Prije toga smo radili zajedno na jednom projektu, ali tada nije zaiskrilo. Ne, nije bila ljubav na prvi pogled. Pogledala sam ga dvaput (smijeh).
Koliko razgovarate o vašim i njegovim poslovnim obavezama? Savjetujete li jedno drugo?
– Jako puno komuniciramo i potpora smo jedno drugom, ali se ne savjetujemo jer svatko je stručnjak u svom poslu. Želim biti upoznata s onime što radi i kako se u tome osjeća, a i on osjeća istu potrebu. Pokušavam ne propuštati premijere njegovih predstava. Bila sam u Kranju i u Sarajevu, a idem uskoro i u Beograd na najnoviju premijeru. Nažalost nisam vidjela njegovu veliku riječku uspješnicu »Turbofolk«!
Što Oliver trenutačno radi?
– Trenutačno je u Bruxellesu sa svojom predstavom »Proklet bio izdajica svoje domovine« Slovenskog mladinskog gledališča, onda ide u Düsseldorf radi dogovora o jednoj novoj predstavi. Nakon toga ide u Beograd gdje je 18. svibnja premijera njegove predstave »Zoran Đinđić« Ateljea 212. A onda, Bogu hvala, dolazi doma i bit će tu nekoliko mjeseci…
VOLIM DJEČAKE
Pred četiri godine u Plesu sa zvijezdama nacija se zapanjila spoznajom da vi imate noge. Gdje ste ih dotad skrivali?
– Noge su došle u središte pozornosti ne zato jer su genijalne, nego zato što sam ih prvi put javno pokazala. Nemam ja neke noge. Imam niži ovjes i više sam jazavčarka nego hrt. Inače sam vječno u hlačama, neupadljiva sam, mimikrična, poprimam boje okoline…
Iako imate 49 godina, nedavno ste izjavila da volite dječake…
– Da, volim dječake. Dječaci su odličan splitski bend koji nažalost još nisam slušala na koncertu uživo, ali ih zato slušam često na YouTubeu. Dječake sam zavoljela zahvaljujući svojim dječacima Lovri i Oliveru koji su mi skrenuli pažnju na njih. Ova igra riječi mi je bila odlična aluzija na moju situaciju budući da je moj dečko Oliver Frljić 12 i pol godina mlađi od mene. Zezaju li me kolege da volim piletinu? Ne više, ali na početku naše veze prije tri godine bilo je i toga budući da je u našem društvu i dalje jako strašno ako je žena starija od svog muškarca više od pola godine.
Što je za vas sreća?
– Ako je osoba prešla četrdesetu i ako je zdrava, ima dijete, partnera i posao, što joj više treba. Ali naravno čovjeku nikada nije dosta!
Iako imate respektabilne godine, u duši ste još zaigrana djevojka. Varam li se?
– Ne varate se! Još uvijek sam u duši mlađahna djevojka, samo što sam sad samosvjesnija, samopouzdanija i bolje razumijem samu sebe. Uživam u životu i iznutra sam jako nabrijana. Jedini je problem što me malo pomalo »ljuska«, fiziološko stanje tijela demantira u tom mladalačkom feelingu…
TREĆA SEZONA 8. KATA
Već ste počeli snimati emisije za novu sezonu 8. kata. Hoće li se i u čemu razlikovati od prethodne dvije sezone? Što mislite o terminu emitiranja 8. kata?
– U trećoj sezoni neće se ništa bitno mijenjati jer smo i mi i gledatelji zadovoljni kako format sada izgleda. Emisija jako zavisi o temama i gostima i nadam se da će i u novoj sezoni biti dosta zanimljivih tema i gostiju. Mi smo u početku dosta mijenjali termine. Ni za jednu emisiju nije dobra promjena termina, pogotovo ako se to radi više puta. Sada smo se ustalili na 18.20 i to je dobro rješenje. Moram reći da golema zasluga za uspjeh 8. kata pripada mojim urednicima kojih je osmero, redakciji i realizatorsko tehničkoj ekipi. Snimamo pet emisija tjedno u svega tri dana, ali se ne žalim. Još uvijek uživam u tome!
Jeste li ikad bili u dilemi preći s HTV-a na neku drugu nacionalnu televiziju?
– Ne! Kad pogledam što se radi na drugim nacionalnim televizijama, ne vidim ništa interesantno što bih željela raditi!
Kao bivša studentica medicine, kakvu biste dijagnozu dali tv programima?
– Dijagnoza: nije neizlječiva bolest! Pitanje je samo kad pogledaš što sve Hrvati gledaju tko su tu pacijenti: ono koji rade televizijske programe ili gledatelji?! Inače ne očekujem da mi tv program uljepšava život ili da živi moj život umjesto mene. Vrlo često mi televizijski program dobro dođe kao sredstvo za uspaljivanje…
DNEVNA ZAPISIVANJA
Znam da vam je velika želja raditi kasnonoćni live talk show bez dlake na jeziku vikendom…
– Sve dok ide 8. kat u ovom tempu nema teorije da se tako nešto realizira. Ponekad ipak razmišljam o toj ideji, voljela bih se okušati u tome…
I na kraju: što vam je posebno ostalo u sjećanju iz perioda u kojem ste bili kolumnistica Novog lista u prilogu Petkom?
– Meni je to bio poseban period! Taman je kretala serija »Sex i grad« i u modu su počele dolaziti ženske kolumne kad mi je Edita Burburan ponudila kolumnu. Meni je bilo nevjerojatno da netko misli da ja to mogu i prihvatila sam. S vremenom mi je to pisanje prešlo u rutinu. U dugih osam godina napisala sam velik broj kolumni u »ja formi«. Potrošila sam u njima sve moguće situacije i događaje u kući i na poslu, sve susjede i kolege, bitne i nebitne i na kraju se sve to skupilo u knjigu kolumni u izdanju Profila. Nisam ja književnica, to su samo dnevna zapisivanja. Kad mu knjiga dođe u ruke, moj Lovro će uživati čitati o sebi jer sam o njemu toliko pisala kao da sam jedina u Hrvatskoj rodila. Promijenila sam dosta urednika. Posljednja urednica mi je bila Ana Braškić. Hvala svim urednicima koji su mi tolerirali »cajtnote«.
