Novi HRT-ov kviz o Europskoj uniji pobudio je veliki interes natjecatelja – do sada se prijavilo više od 300 timova koji će tijekom 10 emisija odmjeriti svoje znanje u poznavanju Europe. Imena timova su različita: od izvedenica s riječi EU, preko imena regija ili gradova iz kojih dolaze do varijacija na imena filmova, pjesama i književnih djela. U prvoj emisiji snage će odmjeriti timovi »Tri praščića«, čiji članovi dolaze iz Zagreba, Čakovca i Pitomače, i tim »Zlatna dolina« čiji natjecatelji dolaze iz Požege, Pleternice i Velike. Snimanje prve od deset emisija počinje ove subote 20. travnja. 

   U svakoj emisiji sudjelovat će dva tima od po tri člana koji će se natjecati u 12 zadataka o Europskoj uniji to iz područja povijesti, znanosti, umjetnosti, ustrojstva, zakonodavstva, religije, zemljopisa, flore i faune, etnografije, gospodarstva i kulture.

   – Tako je. Snimili smo pilot, sve je u zadnjoj fazi brušenja, odlično su reagirali pokusni kunići na snimanju i u najkraćem pripreme idu sjajno. Mislim da će biti vrlo dinamično i zanimljivo. Osim sveg onog što inače o Europi i zemljama Europske unije znamo, onog što je dio opće kulture, imamo i EU pitalice gdje provjeravamo neka korisna znanja vezana uz legislativu. Ali, sve se to radi na način da nije suhoparno već gledateljima zanimljivo. Kviz je koncipiran tako da imamo EU pitalice na koje natjecatelji odgovaraju s »da« i »ne« unutar sedam sekundi. Ekipa koja prva da točan odgovor otvara jednu od 12 zvijezdica na zastavi EU. Svaka zvijezdica krije jednu igru asocijacija, odnosno jednu temu i onda se pomoću pet navoda pokušava pogoditi o kojem pojmu je riječ. 

  Meni i ne izgleda najlakše na svijetu!? Mislim, EU je u nas k’o nogomet, svi mislimo da sve znamo, a zapravo bi mogli otkriti da znamo malo. 

   – Nakon tri sezone ponovno radim neki kviz i moram priznati da je zanimljivo igrati. Meni pogotovo, kad znam sva rješenja ha, ha. Super je, lijepo je igrati se i vjerujem da će gledateljima biti zanimljivo pratiti igru. A i Hrvatska televizija neće pustiti svoje natjecatelje praznih džepova u Europsku uniju! 

  E, to je dobar vab!

U Finsku ne odlazim

– Mislim da je to zgodno, da je ovo format u kojem se na zgodan način može ispreplesti edukacija i zabava. Igramo se, a usput ćemo doznati i neke konkretne i zanimljive stvari. Čula sam tako da u Finskoj žene idu u mirovinu u 68. godini. Znači, u Finsku ne odlazim. Ali, negdje, čini mi se u Slovačkoj, u mirovinu idu u 55-oj. Dakle, ženim se za Slovaka. Eto, već sam polako povukla neke informacije. 

  Znači, u Slovačku po muža?

   – U Slovačku po muža, pa u mirovinu! 

  No, vjerojatno nije bilo lako uskočiti odmah s 8. kata, preko Porina za kojeg su se pripreme također zahuktale, u kviz format? 

   – S obzirom na to da je taj mlinac 8. kata trajao tri sezone, ovo je u stvari jako ležerno. A opet, zgodno je u ovom poslu što nikad nema zasićenja. Samo mjena stalna jest. 

  A što čovjeka ne ubije, to ga ojača!

   – Tako je. A i u sedlu sam ponovno. Jedino što na stolcu za šminkanje moram razmisliti što radim, snimam li Porin ili kviz. 

  Porin nam donosi i novi modni izričaj?

   – S obzirom na to da se svakih pet godina, u petoljetkama, otkrivaju djelovi mog tijela, nakon nogu smo prošle godine otkrili da mi odlično paše Mario Petreković i odjeća Link by Ogi Antunac i Zoran Mrvoš. Tako će biti i ove godine zahvaljujući Nataši Svekler koja je prepoznala njihovu kvalitetu koja može dobri popratiti neki moj senzibilitet i samu prigodu od Porina. 

  Vidjet ćemo noge!?

   – Ne, ali vidjet ćemo najbolje od onog što se nudi iz mojih humanih resursa. 

  Porin nas vodi ka glazbi s kojom je sve, onomad, nekako i počelo. Koliko je ta veza s glazbom još uvijek živa?

   – Moja veza s glazbom vrlo je revijalna. Daleko su dani kad sam kupovala časopise, pratila top liste, manijakalno pokušavala upamtiti nekakve zanimljvosti. Sad je glazba na razini onog što mi Lovro pusti, na razini onog što mi curi u autu dok vozim. Doduše, volim glazbu i vrlo često se gospođi voditeljici dogodi da na neku stvar koju čuje na radiju zapleše doma. I moram se razmrdati malo,čisto zbog artroze, zglobova, kukova i ostalog. Glazba mi je jako važna. 

  Evo sada pitanja kojeg, u zadnje doba, postavljam za svakog našeg razgovora, ali to je samo zato što sam dušebrižan.

   – Diplomirala jesam, ha ha. 

  Ne, ne nije to, a bome ne zanima me ni ima li koji muškarac na vidiku. Drugo nešto me muči. Puno vas je na ekranu. Ima li bojazni da ćete se potrošiti, da će se gledatelji zasititi? Šteta bi bila! 

   – Ispalo je tako da doista od 2004. godine, već devet sezona radim u ritmu četri emisije na tjedan. Vjerujem da gledatelji, ako me ne vide barem dva put tjedno, neće moći spavati. Ma, kad sam unutra ne razmišljam na takav način. Meni je to posao. 

  No, moj je dojam kako televizija u nas ne pruža svojim ljudima od formata prigodu da, uvjetno rečeno, pristojno stare. Nikako da vam omogući da učinite korak više, možda da – zašto ne – budete zvijezde, koliko god mi bili malo tržište.

Late night show

Da se može birati, gdje se, u kakvom formatu vidite? 

   – Ono o čemu neprekidno razgovaramo jest jedan late night show. No, činjenica je i to da kada kreneš u tu priču moraš preko puta sebe imati neke ljude koji su u nekom javnom poslu, što se onda svodi na 20 ili 50 ljudi koji se vrte po svim novinama, po svim televizijskim programima. Pitanje je zašto bi to netko gledao. 

  To je možda blizu kraja dotjeralo i »8. kat«.

   – Možda, makar mislim da bi ljudi grizli i našli sugovornike i priče da se osvježi autorska ekipa u smislu još novinara, s boljim uvjetima za rad i s boljom naknadom. 

  Nego, što nas čeka kad uđemo u tu Europu?

   – Ne znam što nas čeka, ne znam jesu li to one čerčilovske krv, znoj i suze, ali meni je drago što ulazimo u Europsku uniju. Jer, sve ovo smeće koje pluta na površini 20 godina, ova apatija u koju smo ogrezli, budimo realni, mi to ne bismo nikad sami počistili zato što mislimo da je to loše. Vrijednosni sustav se totalno urušio, a sve ovo što se događa, ove korupcionaške afere i procesi, nisu zato što su se mali Hrvati na brdovitom Balkanu opametili, nego zato što postoji čizma koja nas je malo pritisnula i rekla – e pa sad je dosta! I to je dobro. 

  Bit’ će barem nekim novim klincima mrvu bolje.

   – Bit’ će. Nama sigurno ne.