Ne znam da li se više plašim da ću otkriti da sam nešto nekada mogla razviti, a nisam, ili da ću otkriti da se nema što tu razvijati, govori glumica koja se proslavila ulogom u seriji »Andrija i Anđelka«, a sada je članica žirija showa »Superljudi«
Od prošle subote gledatelji RTL Televizije imaju prigodu gledati novi, regionalni RTL-ov show Superljudi. Od ovog tjedna show će se emitirati petkom, a u njemu građanstvo u kojih je posebnih nekih vještina, stavlja pred težak zadatak četveročlani žiri u kojem su tri muškarca i dama, glumica – Anđelka Prpić. I bome, dobro se nosi ona s kolegama; redateljem, glumcem i glazbenikom Brankom Đurićem Đurom, kantautorom i glazbenim producentom Zrinkom Tutićem te neurokirurgom Vukom Aleksićem.
Ne da ona da se vidi koliko joj nedostaje Andrija. Pače, u trenu kada smo nazočili snimanju jedne od epizode showa, ulovili smo Anđelku kako Zrinku Tutiću nešto pjevuši! Samo, što!?– Severininu »Dalmatinku«! Da se malo, kako bi ovdje u Beogradu rekli, ogrebem. Jer, ako je otkrio Severinu, onda i ja čekam da me otkrije!
I je li dao Tutić neki dobar, znakovit mig?– Mislim da je pristao poslušati me, ali je ovaj put u njega glad, odnosno želja da jede, bila jača i učinila svoje. Morat ću čekati neki drugi trenutak da čujem što zaista misli. I malo se plašim njegove reakcije.
Ne treba vam se plašiti. Čovjek je za života stotinu pjevačica stvorio. Čudesa radi, baš kao i čudni, pardon, super ljudi.– Ma to i jesu su čudno-super ljudi!
Zlatan prosjek
Ostanete li zbilja u čudu kada ih gledate?– Znate što, čovjek je proklet zato što se na dobro brzo navikne, generalno u životu, pa tako i ovdje. Kad pred vas izađe troje, četvero, petoro ljudi koji zaista imaju strašno velike darove, talente, odjednom prihvatite to kao da je posve normalno. Jest normalno, ali je i divno, i zapanjujuće u onom pozitivnom smislu. I zakuca te za stolicu.
A druga zanimljiva stvar je ta što je tim ljudima, tim super ljudima, sva to što znaju i što rade najnormalnija stvar na svijetu. Gledate ih i vidite tu strašnu lakoću kojom svemu tome pristupaju, pa pomislite; to i nije tako teško. A kad sami probate – ajme! Tako da smo mi, koji nismo super ljudi, prokleti.
Ali, evo kazuje jedna od natjecateljica kako misli da svatko ima neki poseban talent, samo je pitanje zna li ga prepoznati. Tjera li vas emisija da pročeprkate malo dublje pa pronađete u sebi nešto posebno, makar ste jednom već izjavili da vam je dobro i ovako ‘prosječnoj’.
– U principu, tjera me malo. Samo, ne znam da li se više plašim da ću otkriti da sam nešto nekada mogla razviti a nisam, ili da ću otkriti da se nema što tu razvijati.
Ostat će Zrinko, bojim se, ‘gladan’ do daljnjeg!? – Tako je, haha. Neka Zrinko bude gladan
. Znači, super moći vam ne trebaju?– Ma ja sam zlatan prosjek, tu sam glavna.
Super ljudi, što vam se čini hoće li se show gledati, hoće li vama dojaditi ovo društvo dičnih muškaraca u žiriju?– Haha. Strašno mi prija što sam u ovoj ekipi ljudi. Imamo, evo, jednog divnog doktora…
Zlu ne trabalo…– Zlu ne trebalo. Već smo svi krenuli da mu se jadamo; ovdje me nešto žiga, ovdje probada.
Ali, čovjek je neurokirurg!?– Istina, ali uvijek očekujete da doktor sve zna. Pa zato je doktor! Ali, njegov je primjer stvarno divan za sve mlade ljude koji će gledati ovaj show. Divan je primjer, jer ima 28 godina i već je toliko uspješan, a ne izgleda kao netko tko je isključivo sjedio za knjigom, već kao netko tko je pored toga uspio i da živi.
Zatim je tu Zrinko, velika legenda. Samo čekam da me otkrije, da pronađe u meni neko zrnce, neki potencijal na kojem se može raditi. A sjediti pored Đure i upijati njegovu duhovitost, brzinu kojom misli i reagira, to je fascinantno. Počašećana sam i imam težak zadatak da im pariram.
Uskrs u Rijeci
Najgore je ipak, pretpostavljam, odlučiti tko ispada ih showa, a tko ide dalje.– Strašno je to teško jer znamo da nekog moramo oštetiti. Dobra stvar je što nema puno natjecatelja pa se i gledatelji i mi možemo detaljno s njima upoznati. A opet, bude vam i tim više žao jer ste ih upoznali i jer znate da su svi pažljivo odbrani, baš onako probrani.
Moram pitati ide li se u Senj, Hrvatsku, barem preko ljeta. Sav taj dobar običaj ostaje i dalje na snazi? – Naravno da ostaje stari, dobri Senj. Tu i tamo nađemo vremena i van ljeta doći, za praznike, blagdane. Recimo, za Uskrs smo obično u Rijeci kod prijatelja. Moj muž ima najboljeg prijatelja Edu Bratovića koji radi i živi u Rijeci, a on je sad i jedan od mojih najboljih prijatelja. Edo nas, nadam se, čeka i za ovaj Uskrs, jer mi stižemo, pa on kako hoće. Strašno volim Hrvatsku, prvenstveno zbog ljudi koji me za Hrvatsku vežu. A, brate, i lijepo vam je!
Nego, Andrija i Anđelka. Šteta je prava da je gotovo. – Andrija i Anđelka se, čini mi se, na RTL-u i dalje emitiraju. U Srbije je emitiranje završeno i snimanje je završeno. Nekako sam, uvjetno rečeno, već prežalila kraj. Jer, kad ste tako dugo u tom jednom procesu, konstantno s jednom malom ekipom, kad sve završi to je kao da si u nekoj depresiji, ali ne u ružnom smislu. Nedostaje vam to nešto što vam je ušlo u krvotoke, ušlo u život maksimalno, na onaj lijep način, tako da vam je strašno prijalo i da vas je punilo dobrim.
Nije vas strah da će vas samo po tome pamtiti, da će te u svim nekim ulogama biti Anđelka? – Nemam ništa protiv. Drago mi je da se ljudima dopalo. To je sreća svakog umjetnika da njegov rad dođe, dopre do publike. A ima i ona fina anegdota kada se razmišljalo kako će se zvati serija. Svašta se predlagalo; on i ona, momak i djevojka, a ja dala prijedlog da se zove po nekim nadimcima za žensko i muško, ali ne tipičnim. Predložila sam da ženski lik bude Smrda, a muški Guza. Smrda i Guza. Da ste samo vidjeli Andriju kad je shvatio da su ga ljudi mogli po cesti zvati – Guza.
Hvala vam. Nego, što vas to u Rijeci veseli najviše? – Najviše se radujem marendi! To je štimung kojem se radujem. Do sada smo stalno dolazili s klincem, sa sinom, ali moramo odraditi jednu turu bez njega pa da osjetimo Rijeku po noći.
A Rijeka i nogomet!? Pratite li?– Ne stižem pratiti.
Morat će te nam doći kad NK Rijeka bude prvak.– Morat ćemo doći, ali morat ćete i vi doći kad ja u Rijeci budem igrala svoju monodramu koju pripremam. Očekujem da će premijera biti u drugoj polovici travnja, tako da se nadam da ću brzo i k vama.
Kako se monodrama zove? O čemu govori?– Zove se »Ju, šta me snađe«. Pisao ju je naš čuveni dramaturg, pisac dramski Nebojaša Romčević kojeg publika možda zna po filmu »Stado«. Imam veliku odgovornost i tremu, i strah i strašnu želju da to što prije pokažem.
I što vas je snašlo!?– Ju! Svašta! Hahaha.
