Suzana Matušan Avgustini dobitnica je nagrade publike 22. izdanja festivala autorske čakavske šansone – ČAnsonfesta s pjesmom »Ni ga vala od maištrala«. U razgovoru za naš list pjevačica je otkrila što se krije iza te skladbe, kako je doživjela pobjedu, te kakvi se planovi za blisku budućnost kuhaju.

Nagrada publike uvijek ima posebnu težinu jer dolazi izravno od ljudi koji pjesmu prvi put čuju. Što vama znači činjenica da je publika na Crekvini najviše glasova dala pjesmi »Ni ga vala od maištrala«?

– Nagrada publike za mene ima posebnu težinu jer dolazi upravo od ljudi koji pjesmu čuju prvi put, a potom u nekoliko minuta ta ista publika treba odlučiti je li ju je nešto iz pjesme dotaknulo. Stoga, ova mi je nagrada posebno draga i doživljavam je kao potvrdu da priča koju smo ispričali kroz »Ni ga vala od maištrala« doista živi i izvan nas koji smo je stvarali. Posebno mi je drago što se to dogodilo upravo na Crekvini – u našem kraju, pred publikom kojoj su more, čakavština i ta priča tako bliski.

Suzana Matušan Avgustini, Foto: Nikola Blagojević

Pjesma nosi snažnu mediteransku priču – more, čekanje, ljubav i mornara. Što vas je osobno privuklo tim stihovima i od kuda inspiracija za glazbeni zapis?

– Kad sam prvi put pročitala tekst gospodina Daniela Načinovića, gotovo sam odmah čula valove. U njemu sam osjetila i neki valcer, ritam koji mi je bio toliko prirodan i blizak ljudima našega kraja; melodiju sam postupno gradirala baš kao što se razvija i emocija u samoj priči. U stihovima su ljubav, nada, čekanje i čežnja, a sve je to povezano s morem koje je dio našeg svakodnevnog života.

Veliku ste pažnju posvetili i vizualnom identitetu nastupa, od haljine koja simbolizira more, do violinistice na pozornici. Koliko vam je važno da pjesma na sceni ne bude samo glazba nego zaokružena priča?

– Nastup doživljavam kao cjelinu: glazba, tekst, aranžman, pokret, odjeća i atmosfera trebaju pričati istu priču. Haljinu je dizajnirao krčki dizajner Chris Mršić, kojeg iznimno cijenim kao umjetnika, te sam mu odlučila prepustiti ideju nakon što je poslušao pjesmu. Zatim je odlučio »pretvoriti me« u more, kao simbol čekanja i želje da se mornar što prije vrati. Aranžer Aleksandar Valenčić, ujedno i moj dragi prijatelj, prekrasno je u aranžman uklopio dvije violine, a to mi je posebno drago jer i sama sviram violinu; jedna od violinistica, Laura Valenčić, bila je moja učenica u osnovnoj školi u kojoj sam predavala. Tradicija, čakavština i lokalni izričaj u modernim vremenima.

Rad s djecom veseli, Foto: Jennifer Fumić

Je li danas teško napraviti pjesmu koja njeguje lokalni izričaj i tradiciju, a da istodobno zvuči suvremeno i da može doprijeti do šire publike?

– Možda je najveći izazov tradiciju ne pretvoriti u nešto što čuvamo u prošlosti, jer tradicija mora živjeti. Mišljenja sam da čakavska pjesma može imati suvremeni aranžman, moderan zvuk i produkciju, a da pritom ne gubi svoj identitet. Još kao dijete odrasla sam uz pjesme na čakavštini, uz majku s Drenove koja je govorila čakavskim dijalektom, dok s očeve strane vučem korijene s otoka Raba. Kod nas su se doma slušale Melodije Istre i Kvarnera i čakavština mi je odmalena bila dio svakodnevice. Zato je danas ne doživljavam samo kao jezik, nego kao dio svog glazbenog identiteta, ona ima svoju melodiju, ritam i boju, a u njoj su sadržani mjesto, ljudi, način života i emocija našega kraja. Drago mi je što sam i kao pedagoginja imala priliku pridonijeti njezinu očuvanju kroz festival dječje čakavske pjesme ČAraoke, a danas i kroz MIK, ČAnsonfest i vlastito autorsko stvaralaštvo.

Imate bogat glazbeni put, od sviranja s Radom Šerbedžijom i rada s Livijom Morosinom do autorskog stvaralaštva. Koliko su vas različita iskustva kroz godine oblikovala kao današnju autoricu i izvođačicu?

– Svako iskustvo ostavilo je neki trag. Dok sam studirala u Puli, punih sam pet godina kao violinistica svirala s Radom Šerbedžijom i Livijom Morosinom. To mi je bilo jedno beskrajno lijepo razdoblje. Upoznala sam brojne glazbenike i izvođače, velike pozornice, turneje i jedan potpuno drugačiji svijet glazbe. To mi je otvorilo put prema mnoštvu iskustava, a gotovo dvadeset godina rada u školi dodatno me oblikovalo kao glazbenicu i pedagoginju. Danas sam u novom poglavlju koje gradim kroz svoj brand SMA Music & Education. Želim nastaviti stvarati vlastitu glazbu, povezivati se s ljudima i dijeliti znanja i iskustva, a istodobno ostati aktivna u pedagoškom radu kroz dječje zborove.

Radite s gotovo svim generacijama, od beba i djece do umirovljenika. Mijenja li taj svakodnevni kontakt s ljudima različitih generacija i vaš način doživljavanja ili stvaranja glazbe?

– Apsolutno. Rad s ljudima različitih generacija stalno me podsjeća koliko je glazba zapravo univerzalna i koliko nas može povezati. Kroz Music Together dijelim je s najmlađima i njihovim roditeljima, kroz dječje zborove u Glazbenom vrtuljku s djecom, a posebno mi je drago pjevati i sa svojim dragim umirovljenicima iz MPZ-a Bazovica u Slovenskom domu. Svaka generacija glazbu doživljava na svoj način, ali emocija ostaje ista. Djeca su iskrena, odrasli kroz pjesmu često pronađu neku svoju uspomenu, dok oni zreliji sa sobom nose životne priče. Sve to utječe na način na koji i doživljavam glazbu. Djeca me posebno podsjećaju da glazba ne mora biti komplicirana da bi bila snažna, već da je najvažnije da je iskrena i da dolazi iz srca.

Jesu li vam se stvorile neke nove ideje nakon nagrade publike na ČAnsonfestu – možda za novom pjesmom, suradnjom, albumom ili nekim drugačijim projektom i što vam je sljedeće u glazbenim planovima?

– Nagrada publike svakako mi je veliki vjetar u leđa i veselim se novim izazovima. Kao i do sada, pripremat ću pjesme za MIK i ČAnsonfest, a raduje me što se uvijek stvaraju neke nove ideje i suradnje. Posebno me raduje novo poglavlje koje gradim kroz svoj brand SMA Music & Education, gdje želim još više prostora dati vlastitom stvaralaštvu, ali i povezivanju ljudi, znanja i iskustava kroz različite glazbene i edukativne programe. Imam puno ideja i veselim se vidjeti kamo će me sve one odvesti.