Pančevački dvojac Buč Kesidi vraća se u Rijeku, ovoga puta u ponešto drukčijem ambijentu.

Luka Racić i Zoran Zarubica nastupit će ove subote u Nugentovu parku na Trsatu u sklopu programa Ljeto na Gradini. Publiku očekuje koncert satkan od već dobro poznatih pjesama, ali možda i premijerne izvedbe pojedinih skladbi s njihova trećeg albuma »Moderne veze«.

U Rijeku stižu nakon dosad najvećega samostalnog koncerta u karijeri, održanog početkom godine u rasprodanoj zagrebačkoj Areni, ali i u trenutku kad pokušavaju iznova definirati vlastiti zvuk i proširiti prostor unutar kojega djeluju.

S gitaristom i pjevačem Lukom Racićem te bubnjarom i pjevačem Zoranom Zarubicom razgovarali smo o tome kako ih je Arena promijenila, intimnom svijetu »Modernih veza«, pritisku generacijskog glasa, kreativnoj zajednici okupljenoj oko benda te mogućnosti da se bliskost s publikom sačuva i nakon velikog komercijalnog uspjeha.

U Rijeku se ponovo vraćate nakon nekoliko vrlo posjećenih, pa čak i rasprodanih koncerata. Što pamtite od prethodnog susreta s riječkom publikom?

– Kad god dođemo u Rijeku, doista se osjećamo divno. Ondje imamo sjajnu publiku, a mislimo da najviše pamtimo koncert u Tvornici. Bio je toliko glasan da smo jedva čuli sami sebe, tako da nam je to definitivno ostalo u sjećanju. Jedva čekamo ponovo vidjeti riječku publiku i zasvirati u ovom ambijentu. Potrudit ćemo se odsvirati najbolje što možemo, a možda premijerno izvedemo i neke pjesme s novog albuma »Moderne veze« koje dosad nismo svirali.

Početkom godine održali ste najveći samostalni koncert u dosadašnjoj karijeri, u rasprodanoj zagrebačkoj Areni, s više od trideset pjesama i nizom gostiju. Koliko je taj koncert za vas predstavljao krunu dosadašnjeg rada? Ili je možda početak neke nove faze Buč Kesidija? Što ste tek tijekom priprema i samog nastupa shvatili o vlastitim mogućnostima?

– Mislimo da je Arena bila apsolutno najveći izazov s kojim smo se ikada mogli uhvatiti ukoštac kao bend i jako nam je drago zbog toga, jer smo izašli iz svoje zone komfora, ne samo kad je riječ o konceptu nastupa, nego i o nekim našim željama. Kao što kažete, imali smo doista mnogo gostiju i prijatelja s kojima smo dijelili pozornicu, svirali njihove pjesme, ali i gotovo cijelu svoju diskografiju. Osim što je naš kreativni tim odradio uistinu vrhunski posao, mislimo da je to nešto što ćemo kao bend doista pamtiti. S druge strane, taj nas je koncert uvelike promijenio u svakom smislu, pa tako i kad je riječ o tome kako će se razvijati naš novi zvuk. Mislimo da nas je na neki način oslobodio i dao nam prostora da budemo još kreativniji, te da malo dublje zađemo u neke žanrovske pravce koje smo oduvijek željeli istražiti, ali kojih smo se možda pomalo i plašili. Tako da se nakon toga od Buč Kesidija može očekivati svašta.

Zaokružena cjelina

Album »Moderne veze« predstavili ste kao zaokruženu cjelinu te kao intimniji i ogoljeniji album od »Euforije«. Više od godinu dana nakon njegova objavljivanja i brojnih koncertnih izvedbi, čujete li u njemu isto značenje koje ste mu pripisivali dok ste ga stvarali ili vam je reakcija publike otkrila neku priču koju sami niste svjesno upisali?

– Kad emocije nastale u studiju tijekom pisanja izađu pred publiku i ljudi ih dožive na koncertu, sve te pjesme dobivaju potpuno novo značenje. Često kažemo da naša glazba zapravo živi na koncertima i posebno nam je drago kad nakon nastupa razgovaramo s ljudima koji su bili ondje, te čujemo njihove priče i reakcije, kao i način na koji su oni doživjeli neku pjesmu. Kad se nešto što smo napisali i prepoznali u sebi odrazi na nekoga drugoga, dobiva novi i još ljepši smisao. To daje dodatnu vrijednost svemu što smo radili i vremenu koje smo proveli stvarajući album. Što se tiče samog albuma, apsolutno smo zadovoljni reakcijama. Pjesme se na koncertima pjevaju jednako glasno kao i one s »Euforije« i prvog albuma, tako da mislimo da smo doista napravili vrhunski posao.

Na »Euforiji« su odnosi često bili smješteni u noćni život, klubove i stanje kolektivne zanesenosti, dok su »Moderne veze« mnogo više okrenute onome što ostaje nakon izlaska – usamljenosti, nesigurnosti, prekidima i nemogućnosti približavanja drugoj osobi. Je li taj pomak posljedica vašeg osobnog sazrijevanja, možda čak i osjećaja da se u međuvremenu promijenio i način na koji vaša generacija uspostavlja i prekida odnose?

– Ne znamo koliko je to povezano s generacijom, a koliko s time da smo mi sazreli. Možda još više proizlazi iz želje da malo dublje zađemo u ono što, mislimo, nikada nismo učinili na »Euforiji« – da doista pročešljamo odnose i ono što se događa između dvoje ljudi, u četiri oka. Na »Euforiji« nismo uspjeli pronaći pravi način da se time bavimo, pa smo željeli cijeli album posvetiti upravo tome. »Moderne veze« najbolji su pokazatelj toga kako smo mi vidjeli odnose oko sebe – ne samo odnose naših prijatelja i ljudi iz okruženja, nego i ono što se događalo nama osobno. U određenom smislu, album je poput dnevnika naših odnosa i odnosa koje smo primjećivali oko sebe.

Za vaše se pjesme često govori da pronalaze »jezik generacije«, premda vi ne nastupate kao njezini glasnogovornici, nego polazite od vrlo osobnih iskustava. Opterećuje li vas takvo kolektivno čitanje intimnih stihova i postoji li opasnost da, kad jednom prepoznate što publika očekuje od Buč Kesidija, počnete svjesno reproducirati upravo taj prepoznatljivi jezik?

– Mnogo smo više usredotočeni na to da pišemo što iskrenije pjesme i napravimo nešto za što vjerujemo da će drugi ljudi razumjeti ili u čemu će se prepoznati. Važno nam je da ljudi požele posvetiti svoju pozornost upravo našim pjesmama. Zato nas, u određenom smislu, ne zanima previše što se od nas očekuje. Vjerujemo svojem osjećaju i trudimo se što bolje ga slijediti i prenijeti u glazbu. Vjerojatno bi bilo pogrešno kad bismo počeli svjesno ponavljati nešto što je publika već prepoznala kao Buč Kesidi samo zbog želje za uspjehom.

Velika uloga suradnika

Melankolični tekstovi u vašim pjesmama gotovo redovito dolaze u izrazito plesnom, energičnom pakiranju. Zbog čega vam je uzbudljiv taj raskorak između emocionalnog sloma i ritma koji tjera tijelo na pokret?

– Zabavno nam je pisati pjesme koje počivaju na nekoj vrsti proturječja, u kojima glazba i melodija zvuče veselo i energično, dok se u tekstu pjeva o nečemu dramatičnom ili melankoličnom. Mislimo da je to jednostavno postao naš potpis i nešto što nam je zabavno istraživati. Glazba koju slušamo i volimo uglavnom ima neku sličnu strukturu, tako da je vjerojatno i to jedan od utjecaja na nas. U određenom trenutku to je postalo potpisom Buč Kesidija, ali i nas dvojice.

Iako ste u osnovi dvojac, Buč Kesidi odavno nije samo priča o gitari i bubnjevima: važni su produkcija, svjetlo, scenografija, moda, fotografija i videospotovi, kao i brojni suradnici koje uključujete u koncerte. Koliko danas identitet benda nastaje između vas dvojice, a koliko unutar šire kreativne zajednice?

– Naši suradnici i prijatelji igraju golemu ulogu u cijeloj ovoj priči i bez njih sigurno ne bismo postigli ni djelić onoga što danas imamo. Mnogo nam znači što oko sebe imamo divne tonske i rasvjetne tehničare, menadžere, snimatelje, direktore fotografije, redatelje naših nastupa i spotova, Sunu Kažić koja nas odijeva, te još milijun drugih ljudi koje ne možemo sve nabrojiti u jednom intervjuu. Drago nam je što su svi oni dio ovoga i trudimo se uz svaki koncert, spot i intervju glasno naglašavati da bend nismo samo nas dvojica, nego i svi ti divni ljudi koji nam pomažu da ono što radimo dopre do što većeg broja ljudi. Kroz njihovu kreativnost i njihov izraz naš bend može najbolje rasti i dobiti širu dimenziju od same glazbe koju stvaramo.

Od klubova ste u nekoliko godina stigli do Tašmajdana i Arene, a pritom ste uspjeli zadržati status benda koji publika još uvijek doživljava kao dio alternativne scene. Može li se nakon tolikog rasta uopće sačuvati osjećaj rizika, neizvjesnosti i bliskosti iz ranijih godina – i što bi za vas danas predstavljalo veći iskorak od još veće dvorane i još brojnije publike?

– Drago nam je svirati svugdje, bilo to u punoj Areni ili u malom klubu pred petero ljudi. U oba ćemo slučaja svirati jednako i bit će nam drago što su svi ti ljudi došli. Jako se veselimo što ćemo ponovo svirati u Rijeci i jedva čekamo izaći pred publiku te družiti se s njom i nakon koncerta. Vidimo se u subotu da zajedno plačemo uz pjesme. Ljubimo vas!