Neobičan spoj zanimanja “dva u jedan” dogodio se priznatom stomatologu Željku Popadiću koji je već sedam godina, uz vođenje stomatološke klinike DIC, radijski urednik i voditelj na radiopostaji Rovinj FM. Njegova emisija Muzički vremeplov redovito zabavlja Istrane, a druge dvije emisije, Izvan okvira i Ex Yu Fonoteka su trenutačno u “mirovanju” zbog reorganizacije programa Rovinj FM-a.
Od milja prozvan DJ Doc rođeni je Dubrovčanin, ali zbog ratnih okolnosti u potrazi za boljim životom doselio se u Istru, gdje je osnovao obitelj i započeo novi život. Postati radijskim voditeljem oduvijek mu je bila velika želja, a ni sanjao nije kako će jednom konkurirati za prestižnu nagradu.

Nominirani ste za nagradu Večernjakova ruža i to kao radijski urednik, odnosno voditelj u sporednom zanimanju?!

– Sviđa mi se ova formulacija “u sporednom zanimanju”! Asocira me na onu o nogometu, po kojoj je on “najvažnija sporedna stvar na svijetu”. Slobodno bih mogao reći kako je za mene glazba najvažnija sporedna stvar na svijetu i to, evo, već sedam godina kanaliziram kroz angažman na radiju, kroz moje emisije. Od njih tri, Muzički vremeplov je najtrajnija, najpostojanija i najvažnija emisija. Nominacija me je zbilja iznenadila i razveselila. Nisam mislio da bi neki voditelj s malog lokalnog radija imao šansu ući među “velike dečke i cure”. Zahvalan sam onima koji su to prepoznali.

Stomatolog zaljubljen u glazbu

Ništa nije slučajno

Na radiopostaji Rovinj FM započeli ste suradnju prije sedam godina, kako se to dogodilo?

– To nipošto nije bilo slučajno. Želio sam to, pitao sam i dobio sam! Da pojasnim, oduvijek me radio kao medij fascinira. Slušam radio od tinejdžerskih dana. Tada sam redovno pratio top liste na različitim radiostanicama, domaćim i inozemnim, uglavnom talijanskim, i snimao omiljene pjesme na kasetu. Nekad je na kasetofonima, da pojasnim mlađim naraštajima, postojalo jedno crveno dugme ispod kojeg je pisalo “REC”. Kad bi se to dugme stisnulo s dugmetom “PLAY”, pjesma se s radija mogla snimiti na kasetu. Tako se kasnije pjesma mogla preslušavati na tom istom kasetofonu ili još bolje na walkmanu. A da biste saznali što je walkman i što je to povezivalo kasetu i olovku, upućujem vas da poslušate poneki Muzički vremeplov!

Uglavnom, u tim danima, maštao sam o nekoj svojoj glazbenoj emisiji na nekom radiju, i obećao sam sebi kako sigurno nikada neću upadati s pričom usred pjesme i da ću “snimačima” omogućiti da dobiju svoju pjesmu! Od tih maštarija do njihova ostvarenja prošlo je mnogo godina. Jednog dana, početkom 2014. godine, sam mom prijatelju Igoru Frankoviću, vlasniku Rovinj FM-a, predočio svoju ideju o emisiji. On se malo čudio zašto bi doktor želio raditi na radiju. Kad sam mu kroz šalu objasnio da tu neće biti nikakvih etičkih prepreka s moje strane, on je to objeručke prihvatio.

Neobična odluka, sjećate li se priprema za prvu emisiju?

– Demosnimak sam pripremio u svom “kućnom” studiju, dao ga poslušati vlasnicima radija i nakon njihovog “zelenog svjetla” pripremio sam prvu emisiju. Znao sam točno kako to treba zvučati. Želio sam da bude drukčija od svih koje sam slušao, bio sam siguran u sebe, ali ipak sam imao popriličnu tremu već dok sam je spremao. Naravno, trema je uvijek bila tu pri pomisli da će tamo netko “s druge strane” to slušati. U studio sam došao mnogo ranije od početka emisije, trgnuo dvije grape s nogu da se malo opustim… I onda je to samo poteklo.
Mnogo mi je pomogao moj prijatelj Ivan Franković Frenki, suvlasnik radija, ne samo s tehničkog aspekta, već i kako da prihvatim i na najbolji mogući način iskoristim činjenicu da me tamo negdje vani sluša stotinu ili tisuću ljudi. Sjećam se koliko sam pazio na dikciju i uopće nastojao ne napraviti kakvu grešku tih prvih tjedana i mjeseci. Danas mi je to zabavno i smiješno. Danas kad nešto zabrljam, našalim se na vlastiti račun. I više nemam tremu, ha, ha, ha.

Vaš Glazbeni vremeplov podsjeća na nekadašnje radio emisije koje su vodili Dražen Vrdoljak i Ante Batinović, jeste li kao tinejdžer slušali njihove radioemisije?

– Te emisije su zaslužne za moj radijski odgoj. Emisja Po vašem izboru, iz doba ova dva radijska doajena, je bila emisija koja je i definirala moj glazbeni ukus i otvorila mi Pandorinu kutiju popularne glazbe. Svakog dana u 12.15, odmah nakon vijesti, išla bi poznata špica programa – instrumental “Sunny Side of the Street” Tommy Dorsey Orchestra. Na kraju 45-minutne emisije, neposredno prije signala koji je označavao puni sat, počinjala bi odjavna špica, onim odsječnim udarcima u bolero ritmu, uvodom u pjesmu “Et Maintenant” Gilberta Becauda.
Kad god čujem te melodije, neki vremeplov brzine svjetlosti prenese me u to davno, bolje vrijeme. Te su mi emisije svakako bile djelomična inspiracija. Međutim, u svojim se emisijama bavim prilično široko pop kulturom. Uvijek ima pikanterija i povijesnih činjenica koje nisu nužno vezane uz glazbu ili pop kulturu. Slušateljima prepričavam svoje misli, osjećaje, ono što me veseli, ali i neke “moje dnevne paranoje”.

Lijen za instrument

U glazbi ste bili i prije nego što ste započeli s javljanjima s radija. Pjevali ste u klapi, koji glas?

– Živim s glazbom od najmlađih dana. Nikada ništa nisam naučio svirati, za to sam izgleda bio lijen i nedovoljno motiviran. Kada bih se mogao prikopčati na Matrix, kao Neo i savladati umijeće sviranja gitare i klavira, učinio bih to odmah. Najprije sam pjevao u zboru, a onda i u klapi. Bila je to mješovita klapa Rovinj, nastupali smo vrlo intenzivno, uglavnom po Istri, čak smo i lijepe novce zarađivali. Bio sam prvi tenor i baš sam uživao kako na nastupima, tako i na probama i druženjima. Na zboru sam upoznao i svoju suprugu Natašu, pa smo kasnije nastavili zajedno pjevati u klapi. I moja je sestra Jelena bila članica klape. Posljednji smo koncert držali 21. prosinca 2012., na sam smak svijeta, ha, ha, ha. Bilo je to u rovinjskom kazalištu “Antonio Gandusio” i imali smo mnogo gostiju. Svijet je očigledno nastavio postojati i nakon našeg raspada, a mi smo se okrenuli drugim aktivnostima, ali i svi smo ostali u doticaju s glazbom.

Koliko je spojiva glazba sa stomatologijom?

– U mojem je slučaju neodvojiva. Kod mene u ordinaciji uvijek svira ugodna glazba, uglavnom jazz, ponekad i klasika. Ne samo da opušta moje djelatnike i mene, već izrazito pozitivno djeluje i na pacijente. Stomatološka ordinacija i ona famozna stolica nisu omiljena mjesta ni za koga, pa glazba tu ima ljekovit i meditativan učinak.

Što privatno slušate, kako vaša obitelj reagira na taj vaš hobi?

– Slušam vrlo raznovrsnu glazbu. Sve što mi zapne za uho vrijedno je pažnje. Mnogo mi je lakše reći što ne slušam. Primjerice, ne volim preagresivni metal, kao ni neinventivni tehno, a novokomponirani folk mi također nije blizak. Pop pjesme od tri takta i četiri stiha su nešto što me udavi odmah… Pjesma mora imati dobar tekst i melodijsku liniju da me zaintrigira. Zadržat će me i kvalitetan glas, baš kao i virtuoz na instrumentu. Privatno kod kuće slušam jazz i klasiku. U autu je na repertoaru i hard rock, pogotovo onaj iz 70-ih, na tome sam odrastao. Moj devetogodišnji sin Stefan također sluša širok spektar glazbe, od Pink Floyda, preko AC/DC do Boney M, ha, ha, ha. Upisao je i glazbenu školu, za sada mu se klavir jako sviđa.
Moja kći Gabriela svira violinu, a u Americi je završila studij izvedbenih umjetnosti. Moj stariji sin Andrej piše rap stihove. Moja supruga Nataša je profesorica glazbenog odgoja u školi, a posljednjih mjeseci se educira u području muzikoterapije, a ponovo je počela pjevati u jednoj ženskoj klapi. Zna nastupiti na tradicionalnim glazbenim skupovima po Istri. Svako toliko moram joj ispuniti neku glazbenu želju u emisiji, inače bi mi mogla zabraniti odlaske na radio (smijeh).

Pa vi ste jedna sasvim glazbena obitelj! Planirate li uskoro neki ozbiljan zajednički glazbeni projekt?!

– Haha… Ne znam imamo li dovoljno volje i vremena za nešto takvo. U kućnoj varijanti, za rođendane, odradimo po neku glazbenu točku.

Imate vrlo širok dijapazon interesa, bavite se sportom, tenis vam je omiljen, a i odličan ste kuhar. Uvijek tako uspješno spajate kontraste?!

– U mnogočemu sam se okušao, i još bih rado štošta probao, ali dan ima samo 24 sata, nažalost. Od nekih sam stvari morao i odustati, jednostavno ne stignem, a želim biti i što više doma s obitelji. Nije mi dosadno nikada. Život je prekratak da bismo se učahurili na jednom mjestu, stalno s istim poslom, u istom okruženju. Volim kuhati, vjerojatno zato što volim fino i pojesti, a smatram da je kuhanje umjetnička kategorija. Moj je stariji sin kuhar, pa je moja ljubav prema kulinarstvu i dugogodišnja želja da se okušam i u ugostiteljstvu rezultirala pokretanjem projekta malog restorana u Rovinju. To sada više nije tajna, pa vam je mogu odati. Nadamo se otvorenju u ljetnoj sezoni.

Dvostruki život

Rođeni ste i odrasli u Dubrovniku, studij stomatologije završili ste u Sarajevu, što vas je dovelo u Rovinj?

– Potraga za boljim životom. Nisam želio čekati da se taj bolji život jednom vrati u Dubrovnik, pa sam ga 1994. krenuo potražiti. Istra mi je uvijek bila drukčija, zatajna sredina, i što je najvažnije, tih godina bila je mjesto gdje se moglo normalno živjeti. U Istri sam već nakon nekoliko dana osjetio pripadnost, koliko god Istrijani slovili kao ljudi kojima je potrebno malo vremena da nekoga prihvate. Siguran sam da je u mojoj asimilaciji važnu ulogu odigralo i moje zanimanje i činjenica da su me ljudi trebali. Da sam bio samo radijski voditelj, vjerojatno bi to potrajalo (smijeh). Osim toga, ekstrovertiran sam, lako sklapam poznanstva, mogu se družiti i razgovarati s bilo kime, pogotovo ako krene razgovor o glazbi i o nekim drugim, zajedničkim afinitetima.

Odlazite li u Dubrovnik, kako vam se danas čini vaš rodni grad?

– Dubrovnik mi je uvijek u srcu. Osjećaj pripadnosti sve je jači što sam stariji. Predivan je osjećaj nemati više imovinske veze s rodnim gradom, poznavati ga u dušu, a doći kao turist bez obaveza. Obnavljam neke davno prekinute veze, tražim i nalazim neke drage osobe nakon skoro 30 godina. I o tome pričam i sviram u svojim Vremeplovima.
A Dubrovnik, kao i sva ta draga mjesta naših djetinjstava i mladosti, ima još vrlo malo dodirnih točaka s onim gradom iz kojeg sam otišao davno. Postala je to betonsko-staklena džungla koja se u utrci za profitom izobličila i koju će kruzeri jednog dana progutati.

Osnovali ste suvremenu kliniku DIC u središtu Rovinja, a sami se simpatično nazivate Dj Doc, mora da su vaši pacijenti najsretniji kad moraju kod vas na zubarsku sjedalicu?!

– Nadimak Dj Doc mi je u stvari nadjenula Dubravka Svetličić, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta u Rovinju kada sam u njenoj organizaciji bio DJ na jednom plesnjaku za građane u MMC-u 2008. Bilo je to oglašeno između ostalog i plakatima, i trebalo je pisati neko “umjetničko” ime. Ona je rekla: “Trebaš se zvati Dr Doc.” Ja sam rekao: “Ako ti tako kažeš, onda dobro”, misleći ispočetka kako je to malo pretenciozno. Ostalo je povijest (smijeh).

Danas me rijetko tko i zove imenom, uvuklo se to ime i u e-mail korespondenciju, i na radio očigledno, i na registarsku pločicu mog auta, i na društvene mreže. Što bi se reklo, saživio sam se s tim. Pacijentima često imponira to što se bavim glazbom na radiju, iako sam u ordinaciji sasvim druga osoba. Moglo bi se reći kako već godinama vodim dvostruki život, nešto kao Jekyll i Hyde. Mnogi me znaju samo kao doktora pa se jako iznenade kada shvate da sam ja onaj isti s radija. S druge strane, mnogi me percipiraju isključivo kao radijskog voditelja, pa kada dođu prvi put u ordinaciju i shvate da će im radijski voditelj ugraditi implantat, uglavnom se oduševe. Naravno, u ordinaciji uvijek svira fina glazba, često znam razgovarati s pacijentima i o radiju i glazbi, to im paše, opuste se lakše. Mislim da mi je radijski angažman doveo dosta novih pacijenata.