Željko Popadić

Mnogi se oduševe kad shvate da će im implantat ugraditi – radijski voditelj. Ovo je njegova priča

Edita Burburan

Željko Popadić na jednom od svojih putovanja

Željko Popadić na jednom od svojih putovanja

U mladim danima maštao sam o nekoj svojoj glazbenoj emisiji na nekom radiju, i obećao sam sebi kako sigurno nikada neću upadati s pričom usred pjesme i da ću »snimačima« omogućiti da dobiju svoju pjesmu! Od tih maštarija do njihova ostvarenja prošlo je mnogo godina...



Neobičan spoj zanimanja “dva u jedan” dogodio se priznatom stomatologu Željku Popadiću koji je već sedam godina, uz vođenje stomatološke klinike DIC, radijski urednik i voditelj na radiopostaji Rovinj FM. Njegova emisija Muzički vremeplov redovito zabavlja Istrane, a druge dvije emisije, Izvan okvira i Ex Yu Fonoteka su trenutačno u “mirovanju” zbog reorganizacije programa Rovinj FM-a.
Od milja prozvan DJ Doc rođeni je Dubrovčanin, ali zbog ratnih okolnosti u potrazi za boljim životom doselio se u Istru, gdje je osnovao obitelj i započeo novi život. Postati radijskim voditeljem oduvijek mu je bila velika želja, a ni sanjao nije kako će jednom konkurirati za prestižnu nagradu.


Nominirani ste za nagradu Večernjakova ruža i to kao radijski urednik, odnosno voditelj u sporednom zanimanju?!


– Sviđa mi se ova formulacija “u sporednom zanimanju”! Asocira me na onu o nogometu, po kojoj je on “najvažnija sporedna stvar na svijetu”. Slobodno bih mogao reći kako je za mene glazba najvažnija sporedna stvar na svijetu i to, evo, već sedam godina kanaliziram kroz angažman na radiju, kroz moje emisije. Od njih tri, Muzički vremeplov je najtrajnija, najpostojanija i najvažnija emisija. Nominacija me je zbilja iznenadila i razveselila. Nisam mislio da bi neki voditelj s malog lokalnog radija imao šansu ući među “velike dečke i cure”. Zahvalan sam onima koji su to prepoznali.


Stomatolog zaljubljen u glazbu

Stomatolog zaljubljen u glazbu


Ništa nije slučajno


Na radiopostaji Rovinj FM započeli ste suradnju prije sedam godina, kako se to dogodilo?


– To nipošto nije bilo slučajno. Želio sam to, pitao sam i dobio sam! Da pojasnim, oduvijek me radio kao medij fascinira. Slušam radio od tinejdžerskih dana. Tada sam redovno pratio top liste na različitim radiostanicama, domaćim i inozemnim, uglavnom talijanskim, i snimao omiljene pjesme na kasetu. Nekad je na kasetofonima, da pojasnim mlađim naraštajima, postojalo jedno crveno dugme ispod kojeg je pisalo “REC”. Kad bi se to dugme stisnulo s dugmetom “PLAY”, pjesma se s radija mogla snimiti na kasetu. Tako se kasnije pjesma mogla preslušavati na tom istom kasetofonu ili još bolje na walkmanu. A da biste saznali što je walkman i što je to povezivalo kasetu i olovku, upućujem vas da poslušate poneki Muzički vremeplov!




Uglavnom, u tim danima, maštao sam o nekoj svojoj glazbenoj emisiji na nekom radiju, i obećao sam sebi kako sigurno nikada neću upadati s pričom usred pjesme i da ću “snimačima” omogućiti da dobiju svoju pjesmu! Od tih maštarija do njihova ostvarenja prošlo je mnogo godina. Jednog dana, početkom 2014. godine, sam mom prijatelju Igoru Frankoviću, vlasniku Rovinj FM-a, predočio svoju ideju o emisiji. On se malo čudio zašto bi doktor želio raditi na radiju. Kad sam mu kroz šalu objasnio da tu neće biti nikakvih etičkih prepreka s moje strane, on je to objeručke prihvatio.


Opasna konkurencija


U opasnoj ste konkurenciji za nagradu Večernjakove ruže, za koga biste ili ste glasali?


– Već sam glasao, i još ću, sve tamo do 18. ožujka, za svog dragog kolegu iz Grada kojeg sam na Radiju Dubrovnik slušao kao tinejdžer, Slobodana Nanu Vlašića. Nisam ni sanjao da ću se jednog dana naći skupa s njim na ovako prestižnom mjestu, među nominiranima za Večernjakovu ružu!

Neobična odluka, sjećate li se priprema za prvu emisiju?


– Demosnimak sam pripremio u svom “kućnom” studiju, dao ga poslušati vlasnicima radija i nakon njihovog “zelenog svjetla” pripremio sam prvu emisiju. Znao sam točno kako to treba zvučati. Želio sam da bude drukčija od svih koje sam slušao, bio sam siguran u sebe, ali ipak sam imao popriličnu tremu već dok sam je spremao. Naravno, trema je uvijek bila tu pri pomisli da će tamo netko “s druge strane” to slušati. U studio sam došao mnogo ranije od početka emisije, trgnuo dvije grape s nogu da se malo opustim… I onda je to samo poteklo.
Mnogo mi je pomogao moj prijatelj Ivan Franković Frenki, suvlasnik radija, ne samo s tehničkog aspekta, već i kako da prihvatim i na najbolji mogući način iskoristim činjenicu da me tamo negdje vani sluša stotinu ili tisuću ljudi. Sjećam se koliko sam pazio na dikciju i uopće nastojao ne napraviti kakvu grešku tih prvih tjedana i mjeseci. Danas mi je to zabavno i smiješno. Danas kad nešto zabrljam, našalim se na vlastiti račun. I više nemam tremu, ha, ha, ha.


Vaš Glazbeni vremeplov podsjeća na nekadašnje radio emisije koje su vodili Dražen Vrdoljak i Ante Batinović, jeste li kao tinejdžer slušali njihove radioemisije?


– Te emisije su zaslužne za moj radijski odgoj. Emisja Po vašem izboru, iz doba ova dva radijska doajena, je bila emisija koja je i definirala moj glazbeni ukus i otvorila mi Pandorinu kutiju popularne glazbe. Svakog dana u 12.15, odmah nakon vijesti, išla bi poznata špica programa – instrumental “Sunny Side of the Street” Tommy Dorsey Orchestra. Na kraju 45-minutne emisije, neposredno prije signala koji je označavao puni sat, počinjala bi odjavna špica, onim odsječnim udarcima u bolero ritmu, uvodom u pjesmu “Et Maintenant” Gilberta Becauda.
Kad god čujem te melodije, neki vremeplov brzine svjetlosti prenese me u to davno, bolje vrijeme. Te su mi emisije svakako bile djelomična inspiracija. Međutim, u svojim se emisijama bavim prilično široko pop kulturom. Uvijek ima pikanterija i povijesnih činjenica koje nisu nužno vezane uz glazbu ili pop kulturu. Slušateljima prepričavam svoje misli, osjećaje, ono što me veseli, ali i neke “moje dnevne paranoje”.


Lijen za instrument


U glazbi ste bili i prije nego što ste započeli s javljanjima s radija. Pjevali ste u klapi, koji glas?


– Živim s glazbom od najmlađih dana. Nikada ništa nisam naučio svirati, za to sam izgleda bio lijen i nedovoljno motiviran. Kada bih se mogao prikopčati na Matrix, kao Neo i savladati umijeće sviranja gitare i klavira, učinio bih to odmah. Najprije sam pjevao u zboru, a onda i u klapi. Bila je to mješovita klapa Rovinj, nastupali smo vrlo intenzivno, uglavnom po Istri, čak smo i lijepe novce zarađivali. Bio sam prvi tenor i baš sam uživao kako na nastupima, tako i na probama i druženjima. Na zboru sam upoznao i svoju suprugu Natašu, pa smo kasnije nastavili zajedno pjevati u klapi. I moja je sestra Jelena bila članica klape. Posljednji smo koncert držali 21. prosinca 2012., na sam smak svijeta, ha, ha, ha. Bilo je to u rovinjskom kazalištu “Antonio Gandusio” i imali smo mnogo gostiju. Svijet je očigledno nastavio postojati i nakon našeg raspada, a mi smo se okrenuli drugim aktivnostima, ali i svi smo ostali u doticaju s glazbom.


Koliko je spojiva glazba sa stomatologijom?


– U mojem je slučaju neodvojiva. Kod mene u ordinaciji uvijek svira ugodna glazba, uglavnom jazz, ponekad i klasika. Ne samo da opušta moje djelatnike i mene, već izrazito pozitivno djeluje i na pacijente. Stomatološka ordinacija i ona famozna stolica nisu omiljena mjesta ni za koga, pa glazba tu ima ljekovit i meditativan učinak.


Što privatno slušate, kako vaša obitelj reagira na taj vaš hobi?


– Slušam vrlo raznovrsnu glazbu. Sve što mi zapne za uho vrijedno je pažnje. Mnogo mi je lakše reći što ne slušam. Primjerice, ne volim preagresivni metal, kao ni neinventivni tehno, a novokomponirani folk mi također nije blizak. Pop pjesme od tri takta i četiri stiha su nešto što me udavi odmah… Pjesma mora imati dobar tekst i melodijsku liniju da me zaintrigira. Zadržat će me i kvalitetan glas, baš kao i virtuoz na instrumentu. Privatno kod kuće slušam jazz i klasiku. U autu je na repertoaru i hard rock, pogotovo onaj iz 70-ih, na tome sam odrastao. Moj devetogodišnji sin Stefan također sluša širok spektar glazbe, od Pink Floyda, preko AC/DC do Boney M, ha, ha, ha. Upisao je i glazbenu školu, za sada mu se klavir jako sviđa.
Moja kći Gabriela svira violinu, a u Americi je završila studij izvedbenih umjetnosti. Moj stariji sin Andrej piše rap stihove. Moja supruga Nataša je profesorica glazbenog odgoja u školi, a posljednjih mjeseci se educira u području muzikoterapije, a ponovo je počela pjevati u jednoj ženskoj klapi. Zna nastupiti na tradicionalnim glazbenim skupovima po Istri. Svako toliko moram joj ispuniti neku glazbenu želju u emisiji, inače bi mi mogla zabraniti odlaske na radio (smijeh).


Pa vi ste jedna sasvim glazbena obitelj! Planirate li uskoro neki ozbiljan zajednički glazbeni projekt?!


– Haha… Ne znam imamo li dovoljno volje i vremena za nešto takvo. U kućnoj varijanti, za rođendane, odradimo po neku glazbenu točku.


Obožavana sarma


Obožavam sarmu, a volim je i pripremati. Evo mog recepta:


Sastojci:
1 glavica domaćeg kiselog kupusa (iz podruma mog kunjada)
500 g dva puta mljevenog mesa, 1/3 svinjetine, 2/3 junetine
šalica riže
3 glavice luka
panceta, suha rebra
lovorov list
papar, sol
0,3 domaće šljivovice
Priprema:
Uzmete čašu šljivovice i iskapite je u cugu. Da se malo okuražite jer vam predstoji zahtjevan posao.


Pažljivo odvojiti listove kupusa i umočiti ih u vodi da malo izgube kiselost.


U tavu staviti žlicu domaće svinjske masti, popržiti sitno kosani luk dok ne postane staklast, dodati mu malo krupne soli i vode, da se bolje “izdinsta”.


U luk dodati mljeveno meso, velikom vilicom ga usitniti da ne ostanu grudice, te uz miješanje ga popržiti tek da izgubi ružičastu boju. Dodati ispranu rižu, promiješati, dodati sol i mljeveni papar, žličicu mljevene paprike. Dobro promiješati te ugasiti vatru. Smjesa je spremna.


Odabrane listove kupusa stanjiti pri korijenu da se lakše umotava i da taj dio ne bude tvrd.


Žlicom staviti određenu količinu smjese na dio lista pri korijenu, to malo skupiti te onda presaviti jednu pa drugu stranu lista preko smjese i onda početi zamatati od korijena prema tanjem rubu lista, pazeći da smjesa ostane na mjestu. Kad se napravi smotuljak, krajevi se prstom uguraju prema unutra, te se tako “zapečati” sarma da se smjesa ne raspe.


Sarme gusto slagati u predviđenu posudu po cijelom dnu, između njih ugurati komadiće pancete, ubaciti 1-2 lista lovora i pokoje zrno papra. Ako imate sarmi više nego za jedan red, tada staviti par manjih listova kupusa preko onih koje ste već poslagali pa poslagati ostatak sarmica odozgo. Uokolo nadjenuti s pancetom i suhim rebarcima. Uliti vode tek toliko da pokrije sarme. Staviti kuhati poklopljeno na srednjoj vatri, smanjiti na minimum kad provri te kuhati barem sat vremena, odnosno dok najdeblji listovi kupusa i panceta ne budu mekani. Ako imate i rebarca, njima treba dulje, pa njih možete i prethodno skuhati.


Sarmu možete servirati odmah, ali je bolja kada dan-dva odstoji u hladnjaku. Obavezno napraviti zapršku od ulja, brašna i crvene paprike te njome preliti sarme dok su tople. Možete ih servirati u posudi u kojoj su se kuhale, ili za još bolji doživljaj, poslagati ih na lim. Pancetu i rebarca također preliti zaprškom te zapeći u pećnici kratko na visokoj temperaturi. Na tome se i serviraju sarme. Dobar tek!

Imate vrlo širok dijapazon interesa, bavite se sportom, tenis vam je omiljen, a i odličan ste kuhar. Uvijek tako uspješno spajate kontraste?!


– U mnogočemu sam se okušao, i još bih rado štošta probao, ali dan ima samo 24 sata, nažalost. Od nekih sam stvari morao i odustati, jednostavno ne stignem, a želim biti i što više doma s obitelji. Nije mi dosadno nikada. Život je prekratak da bismo se učahurili na jednom mjestu, stalno s istim poslom, u istom okruženju. Volim kuhati, vjerojatno zato što volim fino i pojesti, a smatram da je kuhanje umjetnička kategorija. Moj je stariji sin kuhar, pa je moja ljubav prema kulinarstvu i dugogodišnja želja da se okušam i u ugostiteljstvu rezultirala pokretanjem projekta malog restorana u Rovinju. To sada više nije tajna, pa vam je mogu odati. Nadamo se otvorenju u ljetnoj sezoni.


Dvostruki život


Rođeni ste i odrasli u Dubrovniku, studij stomatologije završili ste u Sarajevu, što vas je dovelo u Rovinj?


– Potraga za boljim životom. Nisam želio čekati da se taj bolji život jednom vrati u Dubrovnik, pa sam ga 1994. krenuo potražiti. Istra mi je uvijek bila drukčija, zatajna sredina, i što je najvažnije, tih godina bila je mjesto gdje se moglo normalno živjeti. U Istri sam već nakon nekoliko dana osjetio pripadnost, koliko god Istrijani slovili kao ljudi kojima je potrebno malo vremena da nekoga prihvate. Siguran sam da je u mojoj asimilaciji važnu ulogu odigralo i moje zanimanje i činjenica da su me ljudi trebali. Da sam bio samo radijski voditelj, vjerojatno bi to potrajalo (smijeh). Osim toga, ekstrovertiran sam, lako sklapam poznanstva, mogu se družiti i razgovarati s bilo kime, pogotovo ako krene razgovor o glazbi i o nekim drugim, zajedničkim afinitetima.


Ruksak pun dobre glazbe

Na stranici klinike, kod vašeg opisa u dnu stranice uz omiljeni vam film »Lovac na jelene« naveli ste i neke destinacije kao što su jadranska obala, Indija, Route 66, Afrika… Jeste li sve destinacije obišli?


– Da, ljubitelj sam filma, a »Lovac na jelene« je među mojim top pet filmovima. Fascinantno je gdje vrtlog života može odvesti čovjeka. Što se tiče putovanja i destinacija, jadranska obala mi je uvijek inspirativna, otkako živim u Istri odvozio sam i magistralu i Dalmatinu nebrojeno puta. U Indiju bih se rado vratio, taj kontrast koji se tamo može vidjeti i osjetiti na svakom koraku za nas je Europljane često šokantan, posebice za našu djecu. Iz Bangalorea u Indiji pamtim jednu fantastičnu trgovinu pločama i CD-ovima. Nakon par sati provedenih u njemu izišao sam s ruksakom punim dobre glazbe.


S aspekta pop kulture, prvenstveno glazbe, Južna Afrika me je oduševila. Afrikanci su inače vrlo muzikalni i utjecaji afričke glazbe su ugrađeni u zapadnjačku. U istu kategoriju stavljam i Kubu, kao i Karibe u cjelini. Pamtim jedan bend u baru Dos Hermanos u luci u Havani. Trojica iskusnih seniora su za nas svirala satima za sitan novac i rum, naravno. Kad na Kubi zaželite da vam odsviraju »Hasta Siempre Comandante«, vi automatski postajete najcjenjeniji gost tog lokala. Još uvijek čuvam papirić s tekstom te lijepe pjesme o Che Guevari koji mi je napisala konobarica u jednom baru da mogu pjevati s bendom.

Odlazite li u Dubrovnik, kako vam se danas čini vaš rodni grad?


– Dubrovnik mi je uvijek u srcu. Osjećaj pripadnosti sve je jači što sam stariji. Predivan je osjećaj nemati više imovinske veze s rodnim gradom, poznavati ga u dušu, a doći kao turist bez obaveza. Obnavljam neke davno prekinute veze, tražim i nalazim neke drage osobe nakon skoro 30 godina. I o tome pričam i sviram u svojim Vremeplovima.
A Dubrovnik, kao i sva ta draga mjesta naših djetinjstava i mladosti, ima još vrlo malo dodirnih točaka s onim gradom iz kojeg sam otišao davno. Postala je to betonsko-staklena džungla koja se u utrci za profitom izobličila i koju će kruzeri jednog dana progutati.


Osnovali ste suvremenu kliniku DIC u središtu Rovinja, a sami se simpatično nazivate Dj Doc, mora da su vaši pacijenti najsretniji kad moraju kod vas na zubarsku sjedalicu?!


– Nadimak Dj Doc mi je u stvari nadjenula Dubravka Svetličić, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta u Rovinju kada sam u njenoj organizaciji bio DJ na jednom plesnjaku za građane u MMC-u 2008. Bilo je to oglašeno između ostalog i plakatima, i trebalo je pisati neko “umjetničko” ime. Ona je rekla: “Trebaš se zvati Dr Doc.” Ja sam rekao: “Ako ti tako kažeš, onda dobro”, misleći ispočetka kako je to malo pretenciozno. Ostalo je povijest (smijeh).


Danas me rijetko tko i zove imenom, uvuklo se to ime i u e-mail korespondenciju, i na radio očigledno, i na registarsku pločicu mog auta, i na društvene mreže. Što bi se reklo, saživio sam se s tim. Pacijentima često imponira to što se bavim glazbom na radiju, iako sam u ordinaciji sasvim druga osoba. Moglo bi se reći kako već godinama vodim dvostruki život, nešto kao Jekyll i Hyde. Mnogi me znaju samo kao doktora pa se jako iznenade kada shvate da sam ja onaj isti s radija. S druge strane, mnogi me percipiraju isključivo kao radijskog voditelja, pa kada dođu prvi put u ordinaciju i shvate da će im radijski voditelj ugraditi implantat, uglavnom se oduševe. Naravno, u ordinaciji uvijek svira fina glazba, često znam razgovarati s pacijentima i o radiju i glazbi, to im paše, opuste se lakše. Mislim da mi je radijski angažman doveo dosta novih pacijenata.