Nesuđena morska biologinja

Riječka novinarka sa zagrebačkom adresom: Ana Trcol o novom projektu, slobodnom vremenu i – inćunima!

Sandy Uran

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Dobitnica je i novinarske nagrade "Velebitska degenija"



Riječku novinarku sa zagrebačkom adresom Anu Trcol gledamo u središnjoj informativnoj emisiji RTL-a “RTL Danas”.


U razgovoru za naš televizijski prilog otkrila je da priprema novi tv projekt, ali i kako najradije voli provoditi slobodno vrijeme, te koje knjige čita, što gleda na daskama koje život znače, te tko su joj favoriti kad je riječ o umjetnicama.


Novi projekt u pripremi


Za početak nam otkrijte na čemu trenutačno posebno radite, nešto što javnost još ne zna i što je možda u pripremi?




– Ovih dana većinu vremena provodim u svakodnevnom ritmu, izvještavam za “RTL Danas”, središnju informativnu emisiju RTL-a, pa mi ne preostaje previše vremena za druge stvari. Međutim, htjela bih napraviti projekt koji je još u vrlo ranoj fazi planiranja, tako da ne bih puno o tome.


Dobitnica ste novinarske nagrade “Velebitska degenija”. Što vam znače nagrade?


– Uvijek je lijepo dobiti potvrdu za rad, osobito kad je riječ o nagradi strukovne organizacije. “Velebitska degenija” je nagrada za okolišno novinarstvo i to je područje koje me posebno zanima, a zaštita okoliša je jedna od najbitnijih tema današnjice.


Tijekom godina ste se, vjerujem, naviknuli na novinarski tempo koji nije uobičajen. Je li vas to privuklo na početku karijere ili ste se morali priviknuti?


– Balans između osobnog i poslovnog života mi je velika tema u posljednje vrijeme, ali nerijetko “pada u vodu” pred svakodnevnim rokovima. Volim novinarstvo i već sam naučena na taj ritam.


Foto: Privatna arhiva


Nesuđena morska biologinja


Je li novinarstvo bio vaš prvi izbor? Da niste novinarka, u kojem biste se drugom pozivu mogli vidjeti?


– Morska biologinja. Volim maštati da bih u nekom drugom životu, ili barem okolnostima, mogla biti istraživačica Mediterana.


Vratimo se radnom ritmu. Mnogi ne znaju koliko novinarski poziv može biti zahtjevan. Kako izgleda jedan vaš radni dan kad se ne događa ništa posebno, a kako kad je neka “frka”?


– Pa, zapravo nema previše mirnih, niti sličnih dana. Kad je zatišje, vrijeme koristim da uhvatim neke druge priče kojima se želim baviti, a traže više vremena za pripremu i istraživanje.


Za emisiju Potraga radili ste brojne zanimljive ljudske priče. Koju biste posebno izdvojili?


– Prije nekoliko godina sam napravila seriju priloga o borbi oboljelih od spinalne mišićne atrofije, za lijek Spinrazu, i u nekoliko navrata sam surađivala s Kristinom Horžić iz Novske. Ona je toliko snažna, hrabra i nježna. Svaki put bi me iznova dirnula njezina posvećenost, ne samo sebi, već svima čiji glas dotad nismo čuli.


Bio je tu i Ante Domazet, svjetioničar s malog otoka Blitvenice u šibenskom arhipelagu. To mi je bio jedan od najdražih terena, a i svidjeli su mi se Antino gostoprimstvo i ljubav prema moru.


Prije dvije godine osvojila je “Velebitsku degeniju”


Očarana strastvenim ljudima


Radili ste intervjue s brojnim poznatim osobama. Tko vas se od njih posebno dojmio?


– Dojmili su me se ljudi koji su svoj život i rad posvetili cilju u koji vjeruju i oko toga su nevjerojatno strastveni. Za nekoliko priloga sam surađivala s Bolesławom Słocińskim iz udruge Biom, organizacije civilnog društva koja se bavi očuvanjem prirode.


Hvatali smo krivolovce ptica i pratili organizirani, ali ilegalni lovni turizam. Kad smo snimali, stalno smo radili pauze jer bi on primijetio neku posebnu vrstu ptica o kojoj mi je htio reći sve što zna, jednostavno sjajno!


Tu su i aktivistkinje iz riječkog PaRitera koje su se posvetile borbi za rodnu ravnopravnost. Malim resursima uspijevaju se boriti protiv toksičnog patrijarhata i u tome su uspješne, solidarne i duhovite.


Uz zahtjevne novinarske zadatke, imate li vremena za odlazak u kino, kazalište ili na neku dobru izložbu?


– Često navratim u zagrebačka kazališta. Baš sam prošli tjedan pogledala “Svjetlo pada” u ZKM-u, a “Braća Karamazovi” su jedna od najboljih predstava prošle sezone. Volim i kino, ali Zagreb je zatvaranjem Kina Europe puno izgubio. Na izložbe me više vode prijatelji koji poznaju scenu, a ja pratim uzbudljivu riječku umjetnicu Rinu Barbarić.


U tim trenucima odmora koju glazbu slušate, kakvi su vam filmovi po volji, a kojem štivu se posvećujete kad za to nalazite vremena?


– Lani sam najviše slušala Lanu Del Rey. Nedavno sam pogledala “Sigurno mjesto” Jurja Lerotića i to je nešto najbolje od hrvatske kinematografije u posljednjih nekoliko godina. Što se tiče knjiga, posljednje vrijeme puno čitam romane Annie Ernaux i poeziju Wisławe Szymborske.


Od domaćih autora tu je beskrajno talentiran Dino Pešut, a upravo završavam “Pse”, prvi roman riječke spisateljice Dore Šustić. Vjerujem da ćemo o Dori puno govoriti u idućim godinama.


Foto: Privatna arhiva


U Zagrebu nema dobrih inćuna


Iz Rijeke ste. Koliko vam je rodni grad privlačan kad ga usporedite sa Zagrebom? Što volite kod Rijeke, a što vam nije “po guštu”?


– Rijeka je moj grad, tamo se vraćam maminim životnim mudrostima, kartanju Kifamena s bratom u kostrenskom Valu, druženju sa sestrom i nećacima Tarom i Leutom.


U Zagrebu imam više prilika za razvijanje karijere i tu sam stvorila malu, neobičnu zajednicu bliskih prijatelja, koji su grad učinili drugim domom. S druge strane, imam osjećaj da će nas Zagreb u jednom trenu samo izbaciti s cijenama najamnina, a i nikada nisam našla dobre, friške inćune.


Mnogim je novinarkama nekad bila uzor Christiane Amanpour. Tko se vama sviđao na početku karijere i je li ta osoba imala neki utjecaj na vas kad je riječ o novinarskom pozivu?


– Ima puno novinarki i novinara koji rade častan posao, ali jedini pravi uzor mi je majka Anita. Posjeduje brojne novinarske kvalitete koje primjenjuje u svakodnevnom životu i najvažnije životne lekcije sam naučila od nje.


Foto: JOSIP MIŠKOVIĆ