Početkom ove godine u izdanju Dallas Recordsa objavljen je singl »Svijet u bojama« kojim se na scenu vratio riječki bend Ritam promjena. Kako se u Rijeci nedavno zatekao vokalist i tekstopisac Srđan Stefančić koji posljednjih nekoliko godina živi u Münchenu u Njemačkoj, sastali smo se i razgovarali o Ritmu promjena, njihovim počecima i povratku u glazbu.

Prije Ritma promjene Stefančić je svirao u Cronnersima, bendu koji je 1988. godine nastao okupljanjem grupe prijatelja iz osnovne škole. Iako su imali svega 14 i 15 godina, sretnim spletom okolnosti svirali su na Ri Rock Festivalu, gitarijadi i raznim manifestacijama u Rijeci i okolici.

Pjesma Fita

Nastupali su i kao predgrupa grupi Denis&Denis, Prljavom kazalištu, Parnom valjku, Letećem odredu, pa i Oliveru Dragojeviću. Sve dok ih u jednom trenutku život nije odveo u suprotnim pravcima.

– Ja sam ostao s tom nekakvom ljubavi prema glazbi i oformio sam Ritam promjena. Opet s prijateljima, ali i s nekim drugim ljudima. Ime je bend dobio, naravno, po pjesmi grupe Fit, »Ritam promjena« s albuma »Rijeka – Paris – Texas« koji je sada doživio reizdanje, govori nam Stefančić.

Članovi su se mijenjali, dolazili i odlazili, a početkom 2000-ih Stefančić se odselio iz Hrvatske te živio u SAD-u, Rusiji i naposljetku u Njemačkoj. U razgovoru s prijateljem Zorkom Opačićem, autorom i gitaristom grupe Fit, došlo je do ideje ponovnog okupljanja Ritma promjena. Kada su se ponovo okupili kao bend, činilo im se kao da je njihova prva proba bila jučer – 25 godina je u trenutku nestalo. Upravo je u nastanku njihov novi album pod producentskom palicom Zorka Opačića koji je ujedno zaslužan za glazbu i aranžmane.

– Zorko živi u Amsterdamu, ima studio Zox, tako da smo posao odradili gore. On je prije svega divan čovjek, a onda fantastičan glazbenik i producent. Odrastao sam uz njegovu glazbu, a na kraju je na moje veliko zadovoljstvo došlo i do suradnje. Zorko je dakle mastermind, a gitare je snimao Alen Brentini koji je oplemenio album svojim maestralnim gitarskim izvedbama i podigao sve na višu razinu. Ja sam mali doprinos dao svojim tekstovima, govori nam Stefančić te dodaje kako je uvijek volio glazbu, ali više kao onaj koji sluša i uživa u tuđem radu, zbog čega ponovno sviranje nije očekivao.

Foto: Mateo Levak

Deset pjesama

Naposljetku je nastalo nešto puno veće od ponovnog uzimanja gitare i mikrofona u ruke: cijeli album satkan od deset pop-rock pjesama od kojih je »Svijet u bojama« prva objavljena. Cijeli album bi trebao ugledati svjetlo dana ove godine, a kako nam Stefančić kaže, zasad je radni naziv, kao i naziv singla, upravo »Svijet u bojama«.

– Naziv je nastao s obzirom na to koliko, nažalost oko mene, nije više baš ni crno-bijeli svijet nego sve sivlji i sivlji, pa bismo htjeli nekim toplim tonovima i svjetlijim i nježnijim bojama malo razbiti to sivilo i donijeti nešto veselo, objašnjava Stefančić.

Kako je radio u New Yorku, Portlandu i Sankt Peterburgu, pitali smo ga da usporedi glazbene scene ovih gradova. Kazao je kako je cijela glazbena industrija u SAD-u fantastična i daleko razvijenija nego u Rusiji, no Sankt Peterburg ga je dojmio kao grad za koji kaže da je »muzej na otvorenom«. No, gdjegod živio, Stefančić je uvijek najradije slušao glazbu uz koju je odrastao – Davida Bowieja, U2, Fit, Ekatarinu Veliku…

– Današnja glazba se radi na drukčiji način. To je postala industrija u kojoj je kreativnost u drugom planu, a važniji su nekakvi drugi elementi i atributi koje ja nemam. Neki ljudi ih imaju i super ih koriste, i to je jako dobro, samo neka se svira. Kada uzmemo tekstove nekih bendova poput Ekaterine Velike, to je bila čista poezija. Danas to radi Damir Urban, što je jako lijepo čuti, ima taj smisao i prava je umjetnost. S druge strane, imamo ogroman broj pjesama koje su uspješnice na top-listama i očito pune arene i stadione, ali ja ih ne razumijem, govori nam Stefančić.

Foto: Mateo Levak

Pop-rock

Tekstovi koje piše u Ritmu promjena uklapaju se u pop-rock žanr za koji kaže da ponekad može ograničavati kreativnost, ali se riječima, koliko se može, slikaju slike vlastitih iskustava, razmišljanja i emocija, zbog čega se i nada da će se povezati s publikom. Kratko smo se dotakli i uloge tehnologije u glazbi, na što je Stefančić kazao kako je super dok nam olakšava život, do trenutka kada o njoj postanemo ovisni i predamo se.

– Ako nam umjetna inteligencija stvori tekst i stvori nam glazbu i mi to spojimo, pa nam isto tako napravi i video, a imamo takve slučajeve, postavljaju se pitanja: Gdje je tu čovjek? Gdje je tu srce? Gdje je tu ljubav? Do određene granice je tehnologija pozitivna, posebno kada pogledamo produkciju – nekada se moralo vježbati i skupljati novce da se dođe do studija, a sada svaki demo možeš napraviti doma, sam. Ako nije dobar, idemo ispočetka, što puno olakšava bendovima. S druge strane imamo hiperprodukciju gdje ni glazbeni urednici ni sama publika fizički ne mogu preslušati sav materijal koji se nudi, kaže nam Stefančić te dodaje kako oni stvaraju iz čiste ljubavi, a najvažnije im je međusobno druženje i uživanje u svakom trenutku.

Bend razmišlja album objaviti na ploči ili CD-u, a dogovaraju i koncerte – plan im je nastupati u Rijeci, Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu. Za glazbenu scenu u Srbiji, koja je nešto življa nego u Hrvatskoj, kaže kako je očito da ljudi koji rade na radiostanicama i u medijima nisu dozvolili da utihne glas rock’n’rolla, što je super.

– Kod nas je malo drukčiji slučaj, međutim, mislim da treba imati realna očekivanja. Tu smo gdje jesmo i s time radimo što možemo, zaključio je Stefančić.