Da je netko Micku Jaggeru ili Keithu Richardsu davne 1961. godine, kad su se sreli na željezničkoj postaji Dartford u predgrađu Londona, rekao kako će jednom u dalekoj budućnosti, tamo neke 2022. godine, cijeli svijet s pažnjom obilježiti punih 60 godina rada i postojanja grupe koju će oni tada osnovati, ta bi im se dvojica štrkljavih i koščatih britanskih tinejdžera nasmijala iz svega glasa, vjerojatno i uputila koju otrovnu i sarkastičnu uvredu.

No, istina je – neće biti ozbiljnijih novina, TV programa, podcasta i bog te pita kakvog drugog oblika suvremenih medija koji će ove godine propustiti ne spomenuti činjenicu da su 12. srpnja 1962. godine prvi put u tada već poznatom i uglednom londonskom Marquee klubu nastupili vrlo mladi dečki čudnog imena – The Rolling Stones.

Nitko nakon tog njihovog prvog nastupa nije zaključio niti shvatio kako je riječ bila o povijesnom trenutku. Jednostavno, ta je skupina mahom mladih ljudi bila tek jedan od iznimno brojnih rhytam and blues i rock sastava koji su početkom šezdesetih »prašili« po londonskim klubovima nastojeći svijetu predstaviti zvuk rocka, bluesa, soula, rhytm and bluesa…

Činili su to te večeri i Stonesi, ali za razliku od mnogih drugih, kod njih je postojala i kemija unutar grupe, i snažne autorske ličnosti, i vrhunsko sviračko umijeće te, naravno, ogromna ljubav i predanost prema glazbi koja je prispjela s druge strane Atlantika, ali su je oni u srcu i kostima osjećali kao potpuno svoju.

A budući da su to itekako znali i izraziti, postali ono što je Mick Jagger često tvrdio otvarajući njihove koncerte – najbolja rock grupa u cijelom svijetu!

Sudbonosni susret

Priču o tome kako je sve počelo znaju već, kako se to kaže, i vrapci. Iako su se Jagger i Richards, obojica rođena u Dartfordu, znali još iz osnovne škole jer su išli u isti razred, nekih većih kontakata među njima nije bilo, a za prijateljstvo i suradnju »kriv« je sudbonosni susret na dartfordskoj željezničkoj postaji.

Dogodilo se to 17. listopada 1961. godine, a za kontakt koji će promijeniti svijet zaslužna su obojica. Naime, Jagger je išao za London noseći dvije LP ploče – »Rockin’ at the Hops« Chucka Berryja i »The Best of Muddy Watters«.

Ugledavši te ploče, Richards mu je pristupio i znatiželjno ga upitao: »Gdje li si to nabavio, kvragu?«. Tako je počelo – kroz razgovor do silazne stanice shvatili su da ih zanima ista glazba te da i jedan i drugi pokušavaju svirati u raznim školskim bendovima.

Od toga pa do prvih zajedničkih nastupa bio je tek korak i uskoro su njih dvojica počela svirati u skupini koju su nazvali »Little Boy Blue and the Blue Boys« koju su uz njih činili različiti mladi glazbenici.

No, obojica su željela više, a to više značilo je imati još bolju ekipu u sastavu. Stoga su, kad je to god bilo moguće, obilazili londonske klubove i slušali mlade grupe, a jedan od omiljenih klubova bio im je Ealing Club gdje su ostali oduševljeni svirkom mladoga gitarista Briana Jonesa.

Uz njega tu su upoznali i koju godinu od njih starijeg klavijaturistu Iana Stewarta koji je, shvativši da se radi o tri mlada odlična glazbenika zaljubljena u blues, odlučio pridružiti im se. I to su, u stvari, temelji budućeg sastava The Rolling Stones.

Prvu zajedničku probu, kako je zabilježio Richards u sjajnoj autobiografiji »Život«, održali su u svibnju 1962. godine u Bricklayers Armsu, zapuštenom klubu u predgrađu Sohoa. Već tada svoj četvorici bilo je jasno da si odgovaraju, da se razumiju i da su dovoljno uigrani da publici uspješno prenesu vrući američki blues.

No, probe i vježbe su jedno, a pravi nastupi nešto sasvim drugo. Kako i gdje nastupiti, bilo je pitanje koje ih je mučilo od prve probe, a postajalo sve bitnije kako su i sami shvaćali da su dobri. I onda se, kako to kod velikih stvari obično biva, umiješala sudbina i sreća.

Naime, za 12. srpnja te 1962. godine u Marquee clubu bio je zakazan nastup renomiranog sastava Alexis Korner Band. No, nekoliko dana prije koncerta ta je grupa dobila poziv za nastup na TV-u pa je Korner predložio tada još bezimenim Stonesima da ih zamijene.

Oni su to s puno entuzijazma prihvatili, a problem se javio kad su novinaru časopisa Jazz, koji se bavio i najavom koncerata, trebali reći kako se zovu. Čovjek je s druge strane telefonske linije čekao odgovor, a Jagger, Richards i Jones, koji su poziv uputili iz sobička u kojem su tada živjeli u Londonu, gledali su se u čudu shvativši da još – nemaju imena.

Buljili smo jedni u druge, priznaje Richards, a spas je pronađen u omotu albuma »The Best of Muddy Waters« koji je ležao na podu kraj telefona. Prva pjesma na A strani bila je »Rollin’ Stone« i upravo to u telefonsku slušalicu izgovorio je Brian Jones.

Povijesni nastup

Tako je, po pjesmi američkog bluesera Muddyja Watersa, stvoreno ime najznačajnije svjetske rock grupe. U direktnom prijevodu, rolling stone bio bi kotrljajući kamen, ali u slengu američkih crnaca taj se pojam koristi za označavanje skitnice.

Stonesi su, dakle, skitnice, lutalice… Tog 12. srpnja u Marquee clubu svoj povijesni prvi nastup Stonesi su izveli u sastavu – Mick Jagger (vokal), Keith Richards i Brian Jones (gitare), Ian Stewart (klavijature), Mick Avory (bubnjevi) i Dick Taylor (bas). Odsvirali su r&b standarde »Dust My Broom«, »Baby What’s Wrong?«, »Doing the Crawdaddy«, »Confessin’ the Blues« i »Got My Mojo Working«.

Reakcije publike i osalih? Ništa posebno. Dečki su OK, vjerojatno je mislila te večeri publika u Marquee klubu, nesvjesna da je svjedočlila povijesti. No, ta se povijest još nije uobličavala u nešto veliko.

Dapače, cijelu tu prvu godinu postojanja i probijanja na klupsku scenu Londona, Stonesi su proveli više gladni no siti. Richards, Jones i Jagger živjeli su zajedno u iznajmljenom sobičku na adresi Edith Groove 102 u Fulhamu.

Soba nije imala krevete, već samo madrace, a najbitnija stvar u njoj bio je – gramofon. S njega su stalno »treštale« pjesme autora kao što su Chuck Berry, Jimmy Reed i Bo Diddley.

»Sjedili smo tako i smrzavali se, secirajući pjesme sve dok bi bilo grijanja. Sve što smo željeli bilo je postati najboljim londonskim blues bandom i pokazati papcima kako se to radi. Nismo se nadali da ćemo ikada postići nešto posebno, tek da ćemo i drugim ljudima skrenuti pažnju na Watersa, Diddleyja, Reeda.

Nismo kanili i sami postati slavni. O snimanju ploče nismo ni razmišljali. Bili smo idealisti. Bili smo neplaćeni promicatelji ikaškog bluesa. Bilo je to strahovito fanatično stajalište. I, barem što se mene tiče, pobožno izučavanje, poput kakvih redovnika.«- piše Richards u svojoj autobiografiji »Život«.

Takva je predanost polako počela davati rezultate. Svaki je njjihov nastup bio sve bolji i bolji pa se već te jeseni na klupskoj rock sceni počelo pričati o nekom bandu koji se zove Stonesi ili tako nešto.

Polako su počeli privlačiti i pažnju diskografskih kuća, a prekretnica se dogodila na samom početku 1963. godine, kad su 2. veljače nastupili u Ealing clubu – baš u onom u kojem su upoznali Jonesa i Stewarta – u postavi koju je i sam Mick Jagger nazvao pravim Rolling Stonesima.

Naime, uz njega, Richardsa, Jonesa i Stewarta, prvi su put te večeri zasvirali na basu Bill Wyman te na bubnjevima legendarni i tada već mnogima znan Charlie Watts. Baš zbog toga Jagger je često znao reći kako je 12. srpnja ne rođendan, već imendan Rolling Stonesa, a pravi im je rođendan 2. veljače 1963. godine, jer su tada nastupili – pravi Stonesi.

Opasni momci

Tako je, dakle, pred šest desetljeća počelo, a sve što se dalje događalo dio je rock povijesti koju mora uvažiti svaki iole ozbiljniji proučavatelj rock glazbe. Brojke kažu ovo: 1. svibnja s njima ugovor kao producent potpisuje Andrew Loog Oldham koji je neko vrijeme radio i s Beatlesima.

Na njegov savjet pojmu Rollin dodaju slovo »g« i počinju se, za razliku od Beatlesa, predstavljati kao loši i pomalo opasni momci pa umjesto odijela i urednih bitlsica, Jagger i ekipa nude traperice i dugu neurednu kosu, a umjesto slatkastih zvukova o ljubavi, s pozornice struji i udara čvrsti žestoki blues s pjesmama u kojima su iznimno česte aluzije na erotiku.

Dana 9. svibnja potpisuju ugovor s diskografskom kućom Decca, a dan nakon toga snimaju svoj prvi singl, obradu teme Chucka Berryja »Come On« koja će doći do 21. mjesta na britanskoj top ljestvici, što je za jedan mladi bend itekako dobro.

Slijedi još nekoliko zapaženih singlova i prva turneja po Engleskoj, pri čemu su pratnja velikim američkim zvijezdama – Everly Brothersima, Bo Didleyju i Little Richardu.

Debitantski album izlazi 2. svibnja, a kolik je interes za tu ploču vladao, pokazuje i činjenica da su trgovine i prije no što je ploča bila snimljena naručile 100.000 primjeraka, što je za ono doba bila iznimno velika brojka. Naravno, odmah po pojavljivanju album ide na broj jedan engleske top ljestvice!

O svemu što se dalje zbivalo dala bi se napisati (i pisane su) knjiga. Sve do kraja tog tisućljeća, Stonesi će mijenjati svijet rock glazbe, stvarati briljantne albume, održavati fantastične koncerte, raditi skandale i privlačiti pažnju na najrazličitije moguće načine.

Niz sjajnih albuma iz šezdesetih (»Out of Our Heads«, »Aftermath«, »Between the Buttons«, »Beggars Banquet«, »Let it Bleed«) upotpunjen je stvaranjem imidža loših momaka što je bila sjajna Oldhamova ideja jer je stvorila donekle i umjetnu dvojbu: Beatlesi ili Stonesi. Istina je da su, uz uočljive razlike, veliki i jedni i drugi, a upravo raznolikost u odnosu na konkurente donosila je popularnost, a time i zaradu.

Zlatna dekada

Sedamdesete su, posebno zbog raspada glavnih im konkurenata iz Beatles četvorke, za Stonese bile zlatna dekada. Fenomenalni albumi (»Sticky Fingers«, »Exile on Main Street«, »Goat’s Head Sop«, »It’s Only Rock and Roll«, »Some Girls«) praćeni su fantastičnim koncertnim turnejama na kojima je i izgrađen pojam o najvećem rock and roll bendu na svijetu.

Te su decenije Stonesi velike, velike zvijezde te istodobno vrlo često u sukobu sa zakonom (droga, porezi, skandali…), ali to ne umanjuje njihovu kreativnost. Dapače, možda su i najzrelije albume stvorili baš tih, za njih zlatnih sedamdesetih.

Osamdesete ipak donose neko smirenje jer, tu su već neke godine, a uz to, ta je dekada obilježena i priličnim neslaganjem Jagera i Richardsa pa je i dobrih albuma nešto manje (»Emotional Rescue«, »Tatoo You«, »Steel Wheels«), ali kad krenu na turneju, onda iznova potvrđuju kako su najveći među najvećima.

Devedesetih su već svjesni da fizički ne mogu pratiti taj ritam pa pametno odlučuju imati jake turneje i manje raditi na albumima. Točnije, napravljena su samo dva, ali iznimna – »Voodoo Lounge« (1994.) te »Bridges to Babylon« (1997.).

U novom tisućljeću nastavljaju istim ritmom pa u ove 22 godine 21. stoljeća objavljuju svega dva studijska albuma – »A Bigger Bang« (2005.) i »Blue & Lonesome« (2016.). No, ponavljamo, kad krenu na turneju, onda je to priča za sebe…

I što uopće reći povodom šezdesetog imendana/rođendana Stonesa? Jagger i Richards koji su i stvorili temelje grupe, danas su ljudi s visokih 79 godina. Charlie Wats umro je prošle godine u osamdesetoj godini, Brian Jones još krajem šezdesetih, Bill Wyman prestao je s njima svirati 1993. godine.

Posljednji umjetnički vrijedan album im je »Bridges to Babylon« iz 1997. godine. Dakle, već dugo oni su u svojevrsnoj »defenzivi«. No, nije to važno jer nema onoga tko danas voli rock glazbu, a da ne zna tko su Rolling Stonesi!

Sve da su s radom i stali, primjerice, krajem osamdesetih, iza njih bi bilo fantastično djelo, ostavština bez koje je povijest rock glazbe jednostavno nezamisliva i da je nema, svijet rocka bio bi daleko, daleko siromašniji.

Stonesi su, bez imalo dvojbe, jedan od najbitnijih temelja u izgradnji veličanstvene kule rock glazbe i kao takvima treba im cijele ove godine, pa i iduće, pokoloniti dužnu pažnju vezanu uz obljetnice početka njihova rada.

I uz to, naravno, ponovo i ponovo preslušavati njihove divne albume i stotine nezaboravnih pjesama – »Satisfaction«, »Paint It Black«, »Simphaty fir the Devil«, »You Can Always Get Whart You Want«, »Jumpin Jack Flash«, »Honky Tonk Woman«, »Gimme Shelter«, »Tumbling Dice«, »Wilde Horses«, »Angie«, »Silver Train«, »Star Fucker«, »Brown Sugar«, »She’s A Rainbow«, »Time is On My Side«, »Miss You«, 2Respectable«, »Start Me Up«, »Waiting on a Friend«…