„Sjećam se kad sam prvi put čuo Kraftwerk. To je vjerojatno bilo kad sam bio u 6. razredu. Svi su oko mene bili u popu i breakdanceu, ali meni je Kraftwerk zvučao kao budućnost. To je ono što me dovelo do Depeche Modea. I jedni i drugi koristili su iste ritam mašine i zvučalo je slično, ali Depeche Mode su imali melodiju i romantične tekstove.“

Ovako je nedavno, predstavljajući zadnji album svog projekta ††† (Crosses), govorio Chino Moreno, u svijetu glazbe prije svega poznat kao pjevač Deftonesa, alternativnih metalaca koji su vrhunce svoje popularnosti dostizali u vrijeme kad je nu-metal dominirao rock scenom na prijelazu milenija. Iz tih riječi nema dileme u njegovom slučaju je li starije kokoš ili jaje, ljubav prema mračnijoj elektronskoj glazbi je došla prvo, a članstvo u specifičnom i unikatnom metal bendu kakav Deftonesi zaista jesu, je splet okolnosti, okruženja i glazbenog razvoja.

Imao je i istomišljenika u Shaunu Lopezu od najranije mladosti kojeg je igra slučaja također odvela u bend Far slične provenijencije kao i Deftones. Trebalo im je dvadeset godina da sklonost synth melodijama i ritmovima oživotvore u novom projektu, i još skoro 15 da se prvi put ukažu pred hrvatskom publikom. Isplatilo se čekati, jučerašnji nastup u zagrebačkoj Tvornici kulture bio je upečatljiv sonično-vizualni doživljaj, bez podilaženja publici. Sudeći po prevladavajuće crnim majicama od kojih dosta njih urešenih imenima metal junaka, dio publike se došlo pokloniti prije svega pjevaču Deftonesa, no njemu nije palo napamet izvesti ijednu njihovu stvar. I kad je posegnuo za pjesmom izvan Crosses kataloga, na početku bisa otpjevao je nadahnutu elektro verziju pjesme malo poznate afro-američke pjevačice Q Lazzarus „Goodbye Horses“, koja je svojevremeno uživala određenu pažnju jer se pojavila u soundtracku kultnog filma „Kad jaganjci utihnu“.

Možda razlog toj “isključivosti” treba tražiti u tome što glazba Deftonesa i Crosses jednostavno nisu isti par čarapa. Kad smo već kod čarapa, bijeli par je tradicionalno jedini ne-crni dio outfita Chinoa Morena. No, na njemu ima promjena; sjećamo ga se kroz desetljeća s matičnim bendom kao punijeg tipa oblih obraza. U Zagrebu se ukazao suh kao prut, no već s prvim pokretima na pozornici briga o mogućim zdravstvenim problemima odagnana je u stranu. Moreno je bio izuzetno aktivan, zapravo začudno elastičan, kretao se po pozornici poput kakve mačke ili pauka koliko je bio lagan na nogama. Napominjemo taj moment jer više nije ni on u cvijetu mladosti – prebacio je 50-u.

Ako je i izgubio koju kilu, to nije utjecalo na njegov glas, jedan od najupečatljivijih na sceni. Uz sve njegovo skakanje po sceni, glasnice nisu popustile ni sekunde, glas mu je ostajao postojan i moćan. Strašan je to pjevač, i u sasvim drugom žanru s Crosses Moreno je potvrdio memoriju zašto su ono – između ostalog – Deftones postali veliki i unikatni bend.

Svi oni koji su se nadali gitarama, odnosno teškim rifovima jučer nisu ni trebali zalaziti u pristojno popunjenu Tvornicu. Iako ih je Shaun Lopez za vrijeme koncerta promijenio pola tuceta, njihov je zvuk bio prigušen i podređen moćnoj tutnjavi ritam mašina s matrica i zvuku sintesajzera.

Po izlasku na scenu uz zvuke naslovne instrumentalne stvari s posljednjeg albuma „Goodnight, God Bless, I Love U, Delete.“, Crosses nisu časili časa. Uletjeli su u koncert s nedvojbeno najvećim hitom albuma „Invisible Hand“, a onda udarili s „This Is A Trick“, uvodnom stvari s prvog im eponimnog albuma iz 2014. godine. Uslijedila je novija „Ghost Ride“, koja zvuči kao izravni hommage glazbi Depeche Modea. U nekim drugim momentima odlaze dublje u područje mekših pop melodija, refren iz „Vivien“ zazvučao je uživo kao „pljunuta“ inačica refrena iz „…Baby One More Time“ Britney Spears, doduše s patinom dark wavea.

Ispred jednostavne scenografije s dva velika ekrana u pozadini, dva postolja s klavijaturama, dva Orange pojačala, tri svjetleća križa, dvije tamne ljudske sjene jučer su u Tvornici ponudile vizualno i zvučno neobično primamljivu kombinaciju Kraftwerka, Depeche Modea, mračnog R&B-a i atmosfere nu-metala s tim da je ovog zadnjeg bilo tek u tragovima. Rezultat nije puka kopija, to već po prirodi moćnog Morenovog vokala ne može biti, nego dojmljivo balansiranje na tankoj žici između avangarde i mainstreama, uživo izvedeno s puno strasti i emocija.