Briljantna američka blues gitaristica Joanna Connor svojim je četrnaestim albumom »4801 South Indiana Avenue« ljubiteljima blues rocka ponudila vrhunsku glazbenu poslasticu stvorivši ponajbolji album u svojoj 32 godine dugoj karijeri, a svakako najbolji kad je riječ o njenom glasu koji je na ovom albumu bolji i žešći no ikad.

Zasluga je to koliko nje same, toliko i njenog prijatelja i producenta, također čuvenog blues mahera Joea Bonamasse koji je, nakon što je vidio snimku s jednog njenog koncerta u kojem je »demonski« svirala gitaru, poželio producirati njen album.

– Joannu znam dvadesetak godina i uz to što je sjajna gitaristica, ona je i divna osoba. No, u toj solaži bilo je toliko »istjerivanja« osobnih demona, toliko snažnih emocija pretočenih u zvuk gitare da sam je odlučio nagovoriti da napravimo album na kojem će ne samo svirati, već i glasom nastojati biti što žešća i bliža srcu bluesu, rekao je Bonamassa pri pojavljivanju ovog sjajnog blues rock albuma.

Recept za uspjeh

Sama Connorova pak priznaje kako ju je za vrijeme snimanja deset izvrsnih pjesama Bonamassa »terorizirao« tražeći stalno više i bolje te izvlačeći iz nje, posebno baš kad je o glasu riječ, ono što ni sama nije znala da postoji. Zahvaljujući tom zajedničkom »krvarenju« stvoren je impresivan album koji će, vjeruju mnogi, Joannu Connor znanu kao iznimnu glazbenicu posvećenu prvenstveno koncertima, predstaviti i kao glazbenicu koju itekako vrijedi slušati i na studijskim albumima.

Recept za uspjeh, uz njeno nedvojbeno sviračko umijeće, bio je ovog puta ne samo u producentskoj ulozi Bonamasse, već i u odabiru ostalih pratećih glazbenika, posebnih gostiju te izboru klasičnih blues pjesama.

Koliko će album biti dobar, potvrđuje već uvodna mitraljeski brza i žestoka »Destination«, izuzetna kombinacija gitarističke brzine i preciznosti u kojoj Connorovoj u ovoj pjesmi o smrti odlično pomaže majstor blues gitare Jimmy Hall, a glas Joanne Connor u ovoj pjesmi više se može vezati uz punk i novovalnu agresivnost, no uz klasični blues.

Na istom su tom tragu rapidno brze »Please Help« i »I Feel So Good« koje ne samo da potvrđuju njeno vrhunsko umijeće sviranja brzih dionica, već za pravo daje i Bonamassi koji je ovaj rad Joanne Connor nazvao punk blues rock albumom.

Klasičan blues rock

Naravno, puno je na albumu i klasičnog blues rocka koji itekako čujemo u srednje brzoj »Come Back Home« uživajući pritom u oporom i ljutitom glasu nezadovoljne žene koja uz tugu i bijes čeka povratak voljenog za kojeg zna da je više ne voli pa stoga pati i tu bol iskazuje koz žestoki blues rock maničnog ritma i energije.

Ta se ljubavna bol još više osjeća u iznimnoj obradi »Bad News« Luthera Allisona koju Connor i ekipa pretvaraju u starinski sporovozni blues s ponavljanjem temeljnog ritma koji prate odlične duge solaže te njen glas pun očaja i patnje koja iz načina njenog pjevanja izbija tolikom silinom da se jednostavno moraju javiti usporedbe s Janis Joplin.

Ravna kvalitetom i izvedbom ovom blistavom trenutku svakako je i »For The Love of a Man«, čuvena pjesma Alberta Kinga koju Joanna Connor pjeva sa ženskog stajališta povrđujući tom promjenom gledišta samo srž bluesa koji uvijek i isključivo govori o osjećajima pa i nije važno izvodi li ga muškarac ili žena. Ako to, naravno, rade kako treba.

Sjajni gudači koji tu pjesmu usmjeravaju k sazviježđu soula odlični su i u pjesmi »Trouble Trouble«, ali su ipak u sjeni moćnih gitarističkih solaža i rifova, a isto to vrijedi i za odličnu »Cut You Loose » punu bijesa i očaja te svakako erotikom nabijenu »Part Time Love«, pravi čikaški blues u kojem joj majstorski na gitari pomaže producent i prijatelj Bonamassa koji je uz nju i u završnoj »It’s My Time«, snenoj, psihodeličnoj i za brzinu sporijoj od ostalog brzog ili vrlo brzog materijala, ujedno i jedinoj kojoj autori nisu neki od ranijih blues majstora, već Josh Smith, jedan od producenata i gitarista.

Album godine

Nedvojbeno, u Americi jako dobro znana blues veteranka napravila je ovim albumom novi korak u svojoj karijeri te praktično na pragu svoje šezdesete ušla u novu glazbenu mladost. Album koji neki već sada proglašavaju blues albumom godine, snimljen je u Ocean Way Recording studijima u Nashvilleu, a uz nju, Bonamassu i Smitha na gitarama, u snimanju su sudjelovali još i klavijaturist Reese Wynans (Stevie Ray Vaughan), basist Cavin Turner i bubnjar Lemar Carter.

Govoreći o albumu Joanna Connor rekla je: »Naslov albuma vezan je uz čuveni čikaški blues klub zvan Theresa’s Lounge. Željeli smo da slušatelji »otvore« vrata tog kluba, uđu unutra i kroz našu glazbu osjete samu srž i čaroliju koje je to mjesto ljubiteljima bluesa pružalo iz noći u noć.« Svakom tko voli blues bit će već nakon prvog slušanja potpuno jasno kako su u namjeri uspjeli jer je to što se nudi čisti, stopostotni i nerazrijeđeni Chicago blues.