Uspješna violončelistica Ana Rucner predstavlja novi studijski album Koncertna meditacija 432 Hz, kojim ulazi u svijet meditativne glazbe. Za umjetnicu koja godinama njeguje duhovnost riječ je o prirodnom nastavku njezina glazbenog puta, a frekvencija 432 Hz, poznata po umirujućem učinku, postala je novi način komunikacije s publikom.

Iza Rucner je bogata međunarodna karijera i suradnje s glazbenim velikanima poput Joséa Carrerasa, Petera Soavea i Al Bana, dok posljednjih godina inspiraciju pronalazi u Šangaju, koji joj je postao drugi dom. U razgovoru govori o novom albumu, životu u Kini, obiteljskoj suradnji sa sinom Darianom te novim projektima koji slijede.

KONCERTNA MEDITACIJA

Nedavno ste objavili obradu Saint-Saënsove skladbe »Labud«, koja je ujedno i najava novog albuma meditativne glazbe pod nazivom »Koncertna meditacija 432 Hz«. Kako je došlo do tog glazbenog preokreta?

– Ne bih to nazvala preokretom, već prirodnim nastavkom svog umjetničkog puta. Cijeli život istražujem na koje sve načine glazba može dotaknuti čovjeka. Do sada je to najčešće bilo kroz energiju koncerata, neobične lokacije i snažne emocije koje dijelim s publikom. Posljednjih godina osjetila sam potrebu istražiti i onu drugu stranu glazbe, njezinu tišinu, nježnost i iscjeljujuću snagu. »Labud« je skladba koja me prati cijeli život i sviram ju najranije dobi. U njoj osjećam eleganciju, mir i duboku emociju. Upravo zato sam je poželjela prvu snimiti u 432 frekvenciji i njome otvoriti vrata jednom sasvim novom projektu koji nije samo album, već posebno iskustvo slušanja.

Zbog čega ste odabrali frekvenciju od 432 herca i što ona točno znači?

– Frekvencija 432 Hz već godinama izaziva zanimanje glazbenika, terapeuta i ljudi koji istražuju utjecaj zvuka na čovjeka. Postoje različita mišljenja i teorije, ali mene nisu privukle rasprave, nego vlastiti osjećaj. Kada sviram u toj frekvenciji, osjećam posebnu toplinu i mekoću tona. Zvuk djeluje prirodnije, nježnije i kao da lakše pronalazi put do emocija. Ne želim ulaziti u znanstvene rasprave ni uvjeravati nekoga da postoji ispravno ili pogrešno ugađanje. Kao umjetnica mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva i onoga što osjećam dok sviram.Zato ovaj album nije pokušaj dokazivanja bilo kakve teorije, nego poziv ljudima da zastanu, poslušaju otvorena srca i sami dožive glazbu. Vjerujem da svatko od nas najbolje prepoznaje ono što ga istinski dotakne.

Možete li objasniti koncept koncertnih meditacija, odnosno kako ste birali glazbeni repertoar koji se nalazi na novom albumu?

– Koncertna meditacija nastala je iz želje da koncert postane puno više od slušanja glazbe. Željela sam stvoriti prostor u kojem će ljudi barem na sat vremena zaboraviti svakodnevni tempo, isključiti buku i ponovno čuti sebe. Na albumu se nalaze pažljivo odabrane skladbe koje nose upravo takvu energiju. Djela skladatelja poput Mozarta, Schumanna, ali i hrvatskih kompozitora Mateja Meštrovića i Darka Domitrovića koji je ujedno i snimio sa mnom cijeli album otprativši me na klaviru. Ne želim da publika samo sluša glazbu. Želim da je doživi.

MASKA ZA OČI

Uz album je najavljen i koncert na kojem će publika koristiti maske za oči. A premijera je bila upravo na Svjetski dan glazbe na vašim već tradiconalnim koncertima »Pozdrav ljetu« na Srđu u Dubrovniku, a na koncertu u Medulinu ste publici podijelili i maske za oči. Kako je to prošlo i slušate li i vi glazbu zatvorenih očiju?

– Vrlo često. Kada zatvorimo oči, automatski utišamo jedan od naših najjačih osjeta i tada sluh postaje nevjerojatno osjetljiv. Odjednom primjećujemo detalje koje prije možda nismo ni registrirali. Kad sam vježbala ovaj program, vrlo često sam samoj sebi stavlja povez ili masku na oči kako bi i sama osjetila ono što želim prenijeti publici. Dubinski sam se bavila ovim projektom. Nakon što sam početkom travnja snimila sav materijal u glazbenom studiju Hit Recordsa u Zagrebu, uputila sam se za Kinu i svakodnevno učila napamet sve skladbe, te kad sam u potpunosti usvojila materijal, tada sam noću znala satima svirati na Silent (tiho,električno) cellu u svojem kineskom stančiću. U toj tišini, miru i na drugom kraju svijeta, potpuno otuđena od svakodne ludnice. Takav način rada mi je omogućio da osjetim svaku notu koju iznosim i da se u potpunosti saživim sa glazbom.

A što se maski za oči tiče, one nisu zamišljene kao efekt ili atrakcija. One su poziv publici da se na trenutak odvoji od vanjskog svijeta i potpuno uroni u glazbu. Danas smo neprestano bombardirani informacijama i slikama. Ponekad je upravo zatvaranje očiju najljepši način da ponovno otvorimo sebe.

Foto Privatna arhiva

Kome je prvenstveno namijenjena ova glazba i kakav efekt njome želite postići kod slušatelja?

– Mislim da je namijenjena svima. Neovisno o godinama, zanimanju ili glazbenom ukusu, svi danas živimo vrlo ubrzano i svi tražimo trenutak mira. Ako nakon slušanja netko osjeti da lakše diše, da je barem nakratko zaboravio brige ili da je pronašao mir koji mu je nedostajao, onda je moja misija ispunjena. Glazba ne mora uvijek biti spektakl. Ponekad je njezina najveća snaga upravo u tome što nas nježno zagrli.

UNUTARNJI RAZVOJ

Na koji način glazba utječe na unutarnji mir i procese opuštanja?

– Vjerujem da glazba govori jezikom koji razumije svako ljudsko biće. I prije nego što progovorimo, reagiramo na ritam, vibraciju i zvuk. Zato glazba može doprijeti do mjesta do kojih riječi ponekad ne mogu. Kada pronađemo skladbu koja nas istinski dotakne, tijelo se opušta, disanje postaje mirnije, a misli se usporavaju. To nije čarolija, nego prirodna moć zvuka koju osjećamo svi, samo je često zaboravljamo.

Kako se ovaj zaokret prema meditativnoj glazbi odražava na vaš osobni duhovni život?

– Rekla bih da je ovaj projekt više posljedica mog unutarnjeg razvoja nego njegov početak. Posljednjih godina sve više cijenim tišinu, prirodu i trenutke u kojima mogu biti potpuno prisutna. Putovanja, različite kulture i brojni susreti naučili su me da istinski mir ne dolazi izvana. On nastaje onda kada pronađemo ravnotežu u sebi. Glazba je oduvijek bila moj način razgovora sa svijetom, a sada je postala i moj način razgovora sa samom sobom. Ako kroz ovu glazbu uspijem potaknuti još nekoga da zastane, udahne i na trenutak osjeti mir, vjerujem da je ovaj projekt imao smisla.

Spot za kompoziciju »The Swan« snimljen je u Kini. Što vas je navelo da ga snimite baš na toj lokaciji?

– Kina je za mene odavno puno više od destinacije. Ondje sam pronašla poseban mir i inspiraciju koja se teško može opisati riječima. Kada sam razmišljala gdje snimiti spot za »The Swan«, nisam željela samo lijepu kulisu. Tražila sam prostor koji će svojim duhom ispričati priču zajedno s glazbom. Kineska estetika, odnos prema prirodi i osjećaj sklada savršeno su se spojili s emocijom koju nosi ova skladba. Svaki kadar nastao je vrlo spontano i vjerujem da se upravo zato u spotu osjeća autentičnost. Nije riječ samo o ljepoti krajolika, nego o energiji mjesta.

KINESKA IZNENAĐENJA

U Kini provodite po nekoliko mjeseci godišnje. Što vas privlači tim prostorima i kako ste uopće dospjeli tamo?

– Sve je počelo kroz glazbu. Prvi pozivi na nastupe otvorili su mi vrata jedne potpuno drugačije kulture, a ono što je isprva bila poslovna suradnja, s vremenom je preraslo u duboku povezanost i stil života. Kina me ne prestaje iznenađivati. Ondje istovremeno možete osjetiti tisućljetnu tradiciju i živjeti u gradu koji izgleda kao da je stigao iz budućnosti. Upravo taj spoj fascinira me svaki put kada se vratim. S vremenom sam ondje stekla prijatelje, poslovne suradnike i ljude koji su postali dio mog života. Zato danas odlazak u Kinu ne doživljavam kao putovanje, nego kao povratak na mjesto na kojem se osjećam dobro. Dom.

Kako se snalazite u toj različitoj kulturi, kako ona utječe na vas te što ste novo doživjeli i naučili boraveći tamo?

– Svaka kultura vas može obogatiti ako joj pristupite otvorena srca i bez predrasuda. Nikada nisam željela uspoređivati što je bolje ili lošije. Više me zanimalo razumjeti način na koji ljudi razmišljaju, žive i doživljavaju svijet. Kina me naučila još većem strpljenju, poštovanju prema zajednici i važnosti unutarnje discipline. Ondje se puno pažnje posvećuje ravnoteži između tijela, uma i duha, a to je nešto što je i meni s godinama postalo vrlo važno. Naravno, naučila sam i mnogo praktičnih stvari, od načina komunikacije do svakodnevnog života u jednom sasvim drukčijem okruženju, te strpljenju. Upravo su te razlike ono što putovanja čini toliko vrijednima.

Kako funkcionira moderan Šangaj i koliko se zapravo razlikuje od europskih gradova?

– Šangaj je grad koji ostavlja bez daha. Nevjerojatno je organiziran, tehnološki iznimno napredan i nevjerojatno brz, ali istodobno ima svoju eleganciju i kulturu koju čuva s velikim poštovanjem. Ono što me posebno fascinira jest koliko se svakodnevni život oslanja na tehnologiju. Gotovo sve funkcionira digitalno i vrlo učinkovito. Istodobno, dovoljno je skrenuti u neki mirni park i vidjeti ljude kako ujutro zajedno vježbaju tai chi, plešu ili sviraju tradicionalne instrumente. Taj spoj budućnosti i tradicije ono je što Šangaj čini jedinstvenim.

GUINNESSOV REKORD

Osim u Kini, bili ste i u Indiji kao jedina predstavnica Hrvatske na masovnom koncertu s 450 glazbenika koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda. Kakva iskustva nosite s tog događaja?

– To je bilo jedno od onih iskustava koja ostaju zauvijek. Biti dio tako velikog glazbenog projekta i predstavljati Hrvatsku bila mi je velika čast. Osim samog rekorda, najviše me dirnula energija ljudi. Toliko različitih kultura, jezika i glazbenih tradicija spojilo se u jednu zajedničku priču. U tim trenucima ponovno shvatite da glazba zaista ne poznaje granice. Indija nosi posebnu duhovnu snagu i vjerujem da svatko tko je jednom doživi, vrati se kući barem malo drugačiji.

Tijekom karijere surađivali ste s glazbenicima poput Joséa Carrerasa, Petera Soavea te nedavno nastupili s talijanskim pjevačem Al Banom. Koliko su te suradnje utjecale na vaš profesionalni razvoj?

– Svaka suradnja ostavila je trag. Kada radite s umjetnicima koji su ostvarili svjetske karijere, ne učite samo o glazbi. Učite o disciplini, odgovornosti, poniznosti i poštovanju prema publici. Takvi susreti potvrde vam da najveći umjetnici često ostaju i najveći ljudi. Upravo je to nešto što sam nastojala zadržati tijekom cijele svoje karijere. Koliko god iskustva stekli, uvijek treba ostati otvoren za novo učenje i nikad ne zaboraviti one ljude koji su uz vas bili onda kad mnogi nisu vjerovali u vas.

Što biste podvukli kao zajedničku crtu tim glazbenim velikanima i jeste li nešto od tih iskustava usvojili kao svoje novo znanje?

– Bez iznimke, svi dijele jednu osobinu – potpunu predanost onome što rade. Kada izađu na pozornicu, publika im je u tom trenutku najvažnija na svijetu. Od njih sam naučila da uspjeh nije slučajnost, nego rezultat svakodnevnog rada, discipline i ljubavi prema glazbi. Ali možda još važnije od toga, naučila sam da veličina umjetnika nikada ne bi smjela nadjačati njegovu ljudskost. To je vrijednost koju nastojim nositi sa sobom gdje god nastupala.

Kao samostalna umjetnica od 2008. godine kombinirate klasiku, etno i modernu glazbu. Kako pronalazite ravnotežu između tog prepoznatljivog crossover stila i novih projekata?

– Nikada nisam razmišljala u okvirima žanrova. Za mene je glazba jedan univerzalni jezik koji nema granice. Klasična glazba dala mi je čvrste temelje, etno me uvijek vraća korijenima, a suvremeni zvukovi otvaraju prostor za istraživanje i kreativnost. Mislim da publika prepoznaje kada nešto stvarate iskreno. Upravo zato se ne bojim novih ideja. Sve dok ostajem vjerna sebi i emociji koju želim prenijeti, osjećam da mogu istraživati različite glazbene svjetove bez straha da ću izgubiti vlastiti identitet.

VJEŽBA BISTRI MISLI

Kada s odmakom pogledate svojih pet studijskih albuma i dosadašnju karijeru, koje ciljeve još želite ostvariti u budućnosti?

– Kad pogledam unatrag, osjećam veliku zahvalnost. Imala sam priliku nastupati na prekrasnim pozornicama, upoznati ljude iz cijelog svijeta i kroz glazbu doživjeti iskustva o kojima sam kao djevojčica mogla samo sanjati. Ali još uvijek osjećam da je ispred mene mnogo toga. Ne vodim se više brojkama ni velikim planovima. Danas mi je važnije stvarati projekte koji imaju smisao i koji ostavljaju trag u ljudima. Voljela bih da moja glazba i dalje putuje svijetom, spaja različite kulture i ljudima donosi mir, inspiraciju i nadu. Ako uspijem nekome uljepšati dan ili ga potaknuti da zastane i posluša vlastito srce, osjećat ću da moj rad ima pravi smisao.

Vaš raspored uključuje ranojutarnje treninge i višesatno vježbanje violončela. Kako organizirate svoju dnevnu rutinu i održavate kontinuitet?

– Disciplina je važna, ali nisam rob rasporeda. Naučila sam slušati svoje tijelo i pronaći ravnotežu između rada i odmora. Dan najradije započinjem tjelovježbom jer mi ona daje energiju i bistri misli. Nakon toga dolazi vrijeme za violončelo, koje nikada ne doživljavam kao obvezu. To je moj svakodnevni razgovor sa samom sobom. Naravno, postoje dani kada su putovanja, koncerti i obveze potpuno nepredvidivi, ali upravo zato nastojim u svakom danu pronaći barem malo vremena za sebe. Vjerujem da umjetnik može iskreno davati drugima samo ako i sam njeguje vlastiti unutarnji mir.

Ljeto provodite radno uz nastupe s Markom Duvnjakom na jahti Ritz-Carlton. Kako balansirate između ljetnih angažmana i slobodnog vremena?

– Ljeto je za glazbenike posebno intenzivno razdoblje, ali iskreno, volim taj ritam. Svaki koncert nosi novu energiju, nove ljude i nove uspomene. Koncerti na Ritz-Carlton jahti su mi posebno dragi. To su večeri koje ostaju u sjećanju i publici i nama izvođačima. Kad god uhvatim slobodan trenutak, nastojim ga provesti u prirodi, uz more ili s obitelji i prijateljima. Naučila sam da se najljepše ideje često rode upravo onda kada nakratko usporimo.

SIN DARIAN NIJE SAMO SURADNIK, ON DONOSI NOVE IDEJE I SVJEŽINU

Ne možemo zaobići ni činjenicu da je glazba pratiteljica cijele vaše obitelji. Sin Darian poslovno surađuje s vama i s ocem Vladom Kalemberom. Kako opisujete vašu zajedničku profesionalnu dinamiku?

– To je nešto na što sam posebno ponosna. Darian je odrastao uz glazbu i potpuno prirodno pronašao svoj put u tom svijetu, ali na svoj način. Danas više nije samo moj sin nego i ozbiljan profesionalac kojem vjerujem. Lijepo je gledati kako donosi vlastite ideje, preuzima odgovornost i razvija se kao mladi čovjek. Mislim da je najveća vrijednost naše suradnje međusobno poštovanje. Kada radimo, svatko ima svoju ulogu i zajedno želimo postići najbolji rezultat.

Boravi li Darian s vama u Šangaju, u čemu vam najviše pomaže?

– Da, napokon je došlo i to vrijeme da mi se sin može pridružiti u Kini. To nam oboma puno znači, a najteže nam je padala razdvojenost, pa i ona najkraća. Osobno, to me dosta i kočilo da se umjetnički razvijam i dulje ostajem u Kini, a biti tamo je nužno ako želite išta stvoriti. Kao majci, moj sin mi je bio prioritet. Zadnjih godina sam nekako balansirala, ali vremenom se posložilo da danas, kad i moje obveze u Kini postaju odgovornije, opsežnije, jer sam sve više tražena i moram ostajati dulje. Sve to mogu izvršavati jer moj sin, koji je već odrastao mladić, može, i što je puno važnije, želi biti pored mene. Ne samo da bi boravio tamo već zajedno sa mnom radi i stvara. Zbog svega toga što sam navela, mogu reći da su mi snovi ispunjeni. Darian mi puno pomaže u organizaciji, produkciji i svim modernim segmentima poslovanja. Pripada generaciji koja neke stvari vidi drugačijim očima i često me upravo on potakne da razmišljam iz nove perspektive. To je lijepa razmjena iskustava – ja njemu prenosim svoje, a on meni donosi svježinu, nove ideje i ogromnu radost.

VLADO I JA PRIPREMAMO IZNENAĐENJE

Vi i Vlado Kalember poznati ste po uspješnoj poslovnoj i prijateljskoj suradnji nakon razvoda. Pripremate li možda i neko zajedničko, obiteljsko glazbeno iznenađenje?

– Vlado i ja odavno smo shvatili da su međusobno poštovanje i dobra komunikacija najvažniji, prije svega zbog našeg sina, ali i zbog nas samih. Ponosna sam što smo uspjeli sačuvati prijateljski odnos i što možemo surađivati neopterećeni prošlošću. Kada je riječ o glazbi, nikada ne isključujem mogućnost novih zajedničkih projekata. Oboje volimo pozornicu i uvijek nas veseli kada se putevi ponovno spoje na nekom lijepom projektu. Hoće li uskoro biti neko iznenađenje? Hoće!