Poznatu narodnu izreku »Svako zlo za neko dobro« može se zaista primijeniti na zasad kratku solističku karijeru Justina Sullivana. Naime, da nije bilo smrti bliskog mu prijatelja te zamora zbog petnaestak godina stalnih svirki u raznim bendovima, Sullivan vjerojatno nikada ne bi odlučio uzeti stanku i dobro se odmoriti. I baš tijekom tog fizičkog i psihičkog oporavka odlučio je da, bar na tren, prekine svirati bubnjeve, prijeđe na gitaru i napravi nešto potpuno samostalno.

Tako je, ustvari, rođen Night Shop, projekt koji je zamislio tako da pod tim imenom povremeno okupi neke od glazbenika s kojima je godinama surađivao te da zajedno nešto naprave. To »nešto« prvi je put u glazbu uobličeno 2017. godine na EP-ju »Night Shop«. Slijedio je potom debitantski album »In the Break« (2018.), pa 2020. godine EP »The Fountain« te ove godine drugi studijski album, sjajni »Forever Night« koji već privlači pažnju potvrđujući kako je transformacija bivšeg bubnjara (The Babies, Insurgent, Ringers, Bossy, Waxahatchee…) u gitarista i kantautora bila iznimno uspješna. Štoviše, više mu, čini se, nitko i ne nudi da svira bubnjeve u njihovom bendu!

Hommage starom rocku

Zašto je to tako, jasno postaje već nakon prvog slušanja »Forever Night«. Jer, iako on sam taj album naziva retro rock albumom, očito je kako uz zahvaćanje u bogatu povijest rocka (od pedesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća) Sullivan vrlo uspješno ostaje i na tragu alt/indie rocka, što je pak njegovo prirodno okružje jer su baš tim pravcima pripadali svi sastavi u kojima je dosad svirao, a sve to naglašeno je i činjenicom da su mu u izradi ovog albuma puno pomogli Kevin Morby iz njihovog nekada zajedničkog banda The Babies, odnosno dečki i cure iz grupa Hand Habits i Woods.

Ujedinjeni u Night Shop napravili su divan album u čijih će deset pjesama uživati svi koji znaju za njihov rad, ali i svi koji vole glazbu koju su stvarali i stvaraju, primjerice, Bob Dylan, Bruce Springsteen, Neil Young, Tom Petty, Mark Knopfler… Drugim riječima, slušatelje očekuje puno melodiozne i pitke glazbe s naglašenim korištenjem električnih i akustičnih gitara te Hammond klavijatura, sjajnih refrena, dobrih tekstova i ugodnog ozračja idealnog kako za (lagano) plesanje, tako i samo za slušanje, ako vam se baš ne da gibati.

Albume koji objedinjuju ova dva pristupa glazbi rade samo majstori, a Sullivan očigledno u njih spada. Prve tri pjesme albuma hommage su starom dobrom rocku i to u rasponu od ranih Sun studio dana davnih pedesetih, pa do glam rock ere sedamdesetih.

Foto: Facebook

Plesni dio

Divna uvodna naslovna »Forever Night« kroz plesni ritam srednje brzine, fenomenalnu ritam-sekciju s naglaskom na bas te diskretne starinske rock and roll solaže plete priču o glazbi kao iscjeliteljskoj snazi (»želim ići tamo gdje glazba svira, kretati se posvuda, uživati u masi«) pa bi je mogli zavoljeti i partijaneri electro i rave okupljanja jer ima u sebi taj manični ponavljajući ritam plesne ugode.

Taj ugodni plesni ritam nastavlja se i u »Slow Dancing at the Wax Museum« kroz koju iznosi ideju kako treba biti zahvalan na svemu dobrome što ti se u životu dogodi jer »vrag uvijek može progovoriti«, a vrhunac tog uvodnog plesnog dijela albuma svakako je »Let Me Let It Go«, izvrsna analiza ljubavi, njenog značenja i snage izvedena kroz slow rock ritam iz kojeg u svirci iščitavamo utjecaje i Dylana i glam rocka, ali i Presleyja, Jerryja Leeja Lewisa, Johnnyja Casha… Taj sjajni početak nastavlja se prvom sporijom pjesmom albuma, divnom soul blues baladom prepunom divnih a la Peter Green gitara, sjajnih Hammond orgulja i odličnih back vokala.

Vječna noć

Budući da je ovakav uvod teško nastaviti, kvaliteta donekle pada u sljedeće tri americana balade (»Midnight«, »Let Me Begin« i »Pensacola, Florida«) kroz koje progovara o svojem nekadašnjem životu rock glazbenika, životu provedenom na bezbrojnim turnejma koje su mu život i okrenule prema noći, pa otuda i naziv projekta (grupe), kao i naziv cijelog ovog albuma koji govori o vječnoj noći, ali ne u smislu smrti, već činjenice da je taj noćni život (i rad) za njega dugo bio jedini način života.

Nakon malog odmora Night Shop ekipa na visoku se razinu opet vraća u trima završnim pjesmama. »For a While« je prava springstinovska ljubavna balada, snažna i melodiozna, a opet nježna i krhka s nizom divnih piano trenutaka i solaža električne gitare. Za kraj Sullivan iznova pojačava ritam pa je ljubavna »The End of Time« blago oslanjanje na ranu fazu rada grupe R.E.M., a završna »At the Opera« slika je njegovog ljubavnog odnosa prema glazbi realizirana opet kroz »mali milijun« gitara koje na trenutke upućuju na rijetke nježne trenutke škotskih majstora iz grupe The Jesus and Mary Chain, ali i na Toma Pettyja, Dylan, Bossa…

Sve u svemu »Forever Night« je jedan od najboljih albuma početnog dijela ove godine, skup divnih i nježnih pjesama u kojima će jednakomjerno uživati i ljubitelji retro zvuka i oni kojima su dragi raznoliki i šaroliki rukavci alternativnog i indie rocka.