Dva mjeseca nakon što se 2018. godine pojavio sjajni petnaesti studijski album »All That Reckoning« kanadskog alt country sastava Cowboy Junkies, umrla je Barbara Timmins, majka čak troje članova grupe Cowboy Junkies – Michaela, Margo i Petera Timminsa.

Naravno, taj ih je gubitak jako pogodio pa su pjesme koje su stvarali na turneji koja je pratila pojavu njihovog spomenutog novog albuma sve bile u znaku tog žaljenja i tuge zbog smrti voljene im majke.

Osam novonastalih pjesama članovi grupe planirali su objaviti kao poseban dodatak reizdanju albuma »All That Reckoning« koji je publika i kritika sjajno prihvatila, ali su – na svu sreću – odustali od te ideje te objavili zaseban novi studijski album na koji s pravom mogu biti ponosni jer, iako količinom i minutažom pjesama nudi manje no što njihovi studijski albumi daju, predstavlja vrlo kvalitetan odraz njih i kao glazbenika i kao ljudi.

Temeljni ton

Naravno, smrt majke odredila je i temeljni ton albuma na kojem će umjesto za njih tipičnog alter country i americana zvuka, prevladavati mračne psihodelične balade o smrti, gubitku, očaju, strahu, patnji i nesretnoj ljubavi.

Sjajna gitara Michela Timminsa i prepoznatljiv vokal njegove sestre Margo odlično su uklopljeni u ovog puta mračnu, nokturalnu i melankoličnu pratnju ritam-sekcije u kojoj se posebno ističe bas gitara Alana Antona.

Tuga i očaj uočljivi su već u prvoj temi albuma, pjesmi »Desire Lines« koju otvara zvuk vjetra koji briše pustopoljinama stvarajući osjećaj osamljenosti koji potom na još višu razinu kroz psihodelično ozračje šezdesetih i sedamdesetih podiže glas Margo Timmins pjevajući o bolnoj granici koju svaka želja ima, čak i ona najplemenitija.

Još mračnija i teža »Breathing« sjajno iznosi priču o ljubavi i nepovratnom gubitku, a tu temu nastavlja i »Grace Descends« da bi tek u »(You Don’t Get to) Do It Again« podigli ritam i agresivnost te izašli iz okvira nokturalne baladičnosti, ali i dalje ostali na području

psihodelije čemu pripomaže opet onaj uništavajući zvuk vjetra koji smo čuli na početku prve pjesme albuma.

U drugom dijelu albuma Cowboy Junkies ipak su razigraniji, melodiozniji i slušljiviji što se osjeti u »The Possessed«, pjesmi objavljenoj na prethodnom albumu te predstavljenoj u novom akustičnom country zvuku.

Odraz boli i tuge

Još je poletniji i uhu ugodniji »Misery«, srednje brzi country rock, slušljiv i idealan za koncerte i radijske programe, a toj svrsi itekako dobro može poslužiti i spojem soula i country zvuka obilježena »This Dog Barks«, dok završna »Ornette Coleman«, posvećena istoimenom free jazz pioniru, privlači rijetkom kombinacijom ukulelea i trube te, naravno, posebnim vokalom Margo Timmins.

Svakako, »Ghost« je mogao biti dodatak proširenoj verziji prije dvije godine odličnog objavljenog albuma »All That Reckoning«.

To bi bio, diskografski gledano, pun pogodak. No, ovako je poštenije, iskrenije i bolje jer je »Ghost« gotovo pa dokumentarni odraz boli, očaja i tuge koju su proživljavali članovi obitelji Timmins nakon smrti njihove majke Barbare.