Jesenska shema Hrvatske televizije donijela nam je serijal „Ne zaboravite ostaviti recenziju“. Riječ je o domaćem dokumentarcu redatelja Ivana Grgura koji secira ljetnu turističku sezonu kroz naočale turističkih radnika umjesto silnih statistika i postotnih bodova.

U intervjuu, s redateljem Ivanom Grgurom potanko razgovaramo o serijalu, uzlaznoj putanji hrvatskog filma i drugim pojedinostima.

Ivane, turizam naš svakdašnji bio vam je inspiracija za serijal „Ne zaboravite ostaviti recenziju“. U najavi stoji da „serijal otkriva zapanjujući utjecaj društvenih mreža na sve aspekte domaćeg turizma“, stoga što vam je bila nit vodilja u ovom serijalu i što ste htjeli prikazati?

Kad ga raskopaš, turizam je istovremeno divan, grozan, smiješan i tragičan. Mi smo htjeli razotkriti taj igrokaz i zaviriti „iza kulisa“. Zato pričamo kroz radnike, turiste i stanare, a ne kroz fotelje stručnjaka. Serijal je mala vremenska kapsula ovog bizarnog trenutka, oda junacima sezone i blago upozorenje sustavu jer ovakav turizam nema dug rok trajanja.

S druge strane, cijeli serijal je o tome kako digitalno kroji stvarnost masovnog turizma, pa smo mi to jako doslovno shvatili. Sve što gledate u serijalu je ono što je nama Google algoritam preporučio. Birali smo mjesta koja su najpopularnija na društvenim mrežama. Htjeli smo vidjeti što turiste stvarno vuče i što to govori o današnjoj dinamici putovanja. Svi znamo da su Plitvice predivne, čista petica, ali što kažu jedinice, dvice i trojke? Te nam recenzije često više otkriju o turistima, našoj ponudi i samom sustavu nego o vodopadima.

Što vam je bio okidač da napravite ovaj serijal?

Rea (producentica) i ja smo igrom slučaja u razmaku od par tjedana išli na izlete u Rim i doživjeli istu stvar: grad-sinonim za povijest i kulturu odjednom se ponaša kao Disneyland. Kod Fontane di Trevi red kao za rollercoaster, odradiš propisani selfie i nakon tri sekunde te na silu izguraju drugi ljudi koji stoje u redu. I tako kod svake povijesne atrakcije. Skužili smo da je moderni turizam od povijesti (i prirode, i gastronomije…) napravio pokretnu traku za selfije. S obale smo oboje, pa te stvari znamo, samo ih doma ignoriraš. Tamo nas je lupilo u glavu. Rezultat je ova serija.

Foto: Lucija Drača

Rodom ste iz Umaga. Ne znam provodite li ljeta u rodnom gradu, no kako gledate na ljetnu realnost kada se turistička mjesta uz more gotovo pa podrede turistima i gostima?

Naravno da ljeta provodim u Umagu. Taj turistički košmar mi je donedavno bio čak simpatičan, volio sam gužvu i taj ljetni kaos. Ali zadnjih godina stvar je postala baš suluda: odlazak po špežu usred sezone postao je bizarna ekspedicija, a svaki pokušaj kretanja po gradu i okolici autom je mala trauma.

I nije problem samo ljeto. Zimi se vidi cijena tog fokusa na gosta: grad je toliko prilagođen turistima da polako gubi sadržaj za domaće (pogotovo za mlade). Umag mi je zimi mrtviji nego ikad, a slično smo vidjeli prošle zime i duž cijelog Jadrana. To više nisu funkcionalni gradovi i to moramo jasno priznati ako želimo nešto promijeniti.

Koliko su recenzije varljive? Jesu li dobar i relevantan izvor informacija i što kada iskustvo turista koji posjeti neki kraj/restoran/manifestaciju ne bude istovjetno većini recenzija?

Mislim da je ovdje kvantiteta puno bitnija od kvalitete. Osobno, kad gledam recenzije puno više gledam količinu recenzija nego samu ocjenu: preko 1000 recenzija i ocjena preko 4,3 mi je sasvim solidan znak da nešto valja.

Sve, naravno, treba uzeti s rezervom, pogotovo danas. Ali i ja, koji puno putujem i bavim se recenzijama više od tri godine, ponekad isključim racionalni dio mozga i nasjednem na nešto. I naravno da si tada, kao turist, još razočaraniji nego inače jer si imao neka očekivanja. Zanimljivo je da smo scenarist Šimun Šitum i ja pronašli jedan skroz novi podžanr recenzija vezan uz situacije iz ovog pitanja – recenzije koje kritiziraju druge recenzije (i njih ima mnoštvo).

Vaši sugovornici u serijalu su turistički radnici i to oni na prvoj crti; čistačica javnog WC-a, kuhari, konobari. Kako ste birali i koji njihovi navodi su vas iz nekog razloga iznenadili?

Od početka smo znali da ne radimo znanstveni serijal, nego serijal o ljudima i životu. S druge strane, imali smo neke teze o tome što se događa u današnjem turizmu. Naš je zadatak bio svaku teorijsku tezu pretvoriti u konkretnu, snimljivu situaciju i osobu kroz čiji se radni dan to vidi. Npr. ako pričamo o problemu ‘instagramabilnost’ koja nekad naglo može na neke mikrolokacije privući rulju i opteretiti okoliš, mi moramo naći točnu lokaciju, satnicu, i osobu preko čijih se leđa to lomi.

Iznenadili su me svi, iskreno. Htio sam snimiti ljude koje stalno po turističkim gradovima susrećemo, a nikad ne vidimo kako izgleda njihov radni dan. Oni su nositelji našeg turizma, a često neka od tih zanimanja gledamo i s nekom dozom predrasude. Npr. moj slučaj – uvijek su me malo živcirali bookeri (ubacivači u restorane). Jednostavno, ne volim kad me netko vuče za rukav dok hodam ulicom. Međutim, proveli smo jedan radni dan s bookerom iz Umaga (Elvis Pici Hasani) i kad sam vidio koliko truda, energije, strpljenja i strasti ide u taj posao, perspektiva mi se okrenula. Nadam se da će se okrenuti i gledateljima.

Foto: Lucija Drača

Koliko se njihova mišljenja i ono što uočavaju razlikuju od generalnih direktora hotela, menadžera, voditelja i ostalih pozicioniranih djelatnika u turizmu?

Razlikuju se dramatično. Ljudi na terenu nemaju tablice ni boardove; nemaju ni “poseban tretman” od strane turista kao neka osoba na poziciji. Oni vide najbolje i najgore od turizma iz prvog reda: tko dolazi, kako se ponaša, gdje puca sustav (i to osjete na svojoj koži). Možda ti neće izrecitirati točnu statistiku i objasniti fenomenologiju, ali će ti u detalje opisati svaku lošu recenziju, gosta koji ju je napisao i kako je digital utjecao na taj konkretan dan.

Upravo zato daju najrealniji pogled u to kako online stvarno mijenja offline: algoritam digne očekivanja, recenzija promijeni menije, story promijeni ritam smjene… A na kraju se sve svodi na čovjeka koji dočekuje, priča, poslužuje i poželi dobrodošlicu. Taj kontakt je i dalje najvažniji u turizmu i to se neće promijeniti.

Pronašao sam da su vaš redateljski talent brusili Nebojša Slijepčević i Igor Bezinović čija su ostvarenja „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ odnosno „Fiume o morte“ postali vrlo glasovitima u zadnje dvije godine. Kakav je hrvatski film danas i ima li dovoljno odjeka u široj javnosti?

Hrvatski film konstantno radi sjajne stvari vani samo se o tome kod nas premalo priča. U zadnjih par godina imamo, ako ne griješim: pobjednika Cannesa (“Čovjek koji nije mogao šutjeti”), pobjednika Rotterdama (“Fiume o morte”), nagrade u Locarnu (“Sigurno mjesto”), Cannes Quinzaine/Camera d’Or (“Murina”), te posebna priznanja iz Karlovyh Vary (“Zbornica”, “Stric”). Tu ne brojimo filmove koji su imali premijere na najvećim festivalima. To su suludi rezultati za ovakvu malu kinematografiju i zemlju s takvim malim budgetima za filmove.

Problem je odjek u široj javnosti: autori često imaju lagani animozitet prema medijima, mediji znaju preletjeti preko domaćih filmova, a publiku, realno, često ne zanima hrvatski film, pa onda medij još i manje pišu o njima. Rješenje vidim u filmovima koji rezoniraju s domaćom publikom (bez podilaženja), uz jasniji PR i kontinuirano novinarsko praćenje (na neki način educiranje publike). “Fiume o morte” je dobar primjer: film nije ulizivač, ali je pitak, pa su ga i mediji i publika popratili s pažnjom koju zaslužuje.

Koji vam je najbolji domaći film unazad pet godina i zašto?

Kao filmofil, teško mi je izdvojiti baš jedan pa evo tri.

“Stric” – zato što našoj kinematografiji masivno fali dobrog žanrovskog filma, a Stric savršeno hoda po tankoj liniji između žanra i arta. To je baš tip filma kakav treba našoj kinematografiji.

“Fiume o morte” – već sam ga spomenuo gore, ali ono što je njegova najveća vrijednost je da se beskompromisno igra. Ta kreativna drskost fali hrvatskom filmu, Bezinović ima svoj đir i od početka do kraja ga se drži, bez isprike.

“Niska trava” (kratkometražni) – nevjerojatno da je to studentski film. Meni je to bez dileme u top 3 hrvatska filma ikad. Isto kao i kod “Fiume o morte” – nama treba ovako razigranih filmova.

I za kraj, pročitao sam da volite nogomet, stoga sviđa li vam se novi format Lige prvaka i zašto?

Ne. Baš sam se neki dan žalio prijatelju kako mi je ovaj “Silicon Valley” pristup sadržaju ubio tri najveća gušta – film, nogomet i glazbu. Nogomet se tu sad pokušava tući sa drugim tipovima sadržaja na streamingu i društvenim mrežama pa dobivamo više utakmica, a time svaka pojedinačna utakmica devalvira. Meni je nova Liga prvaka ubila svu magiju. Jer srž nogometa kao igre je oskudnost. Gol je, za razliku od bodova u drugim sportovima, jako rijedak, jedan često odlučuje i u tome leži sva strast. Kad utakmica ima previše, svaka vrijedi manje, svaki gol je odjednom manje bitan. Isto vrijedi i za filmove. Trenutno gledam još samo reprezentaciju, to je dovoljno rijetko da me zanima. Ako stvarno prebace Svjetsko na svake dvije godine, mislim da ću i tu dići ruke.