Kazališnu i televizijsku glumicu gledatelji su upoznali kroz sapunice »Ponos Ratkajevih« i »Najbolje godine«, a pjevački talent naslijedila je od tate – opernog pjevača Tomislava Jozića-Borića Da su me primili u glazbenu školu, danas bih vjerojatno bila operna pjevačica, ali nisu, pa sam glumica i mogu se igrati operne pjevačice
Hrvatska ima novu pjevajuću zvijezdu: odaziva se na ime Marija Borić, a publiku je, osim glasovnim mogućnostima, osvojila i, kako sama kaže, iskrenošću u nastupu. U uspješnom HTV-ovu showu »Zvijezde pjevaju« u finalu je zajedno s Ervinom Baučićem pobijedila tandem Nataša Janjić-Marko Tolja. Iako je žiri drugom paru dao veći broj bodova, publika je ipak odlučila krunu dati Mariji i Ervinu. S Marijom, ili za prijatelje Marom, razgovaramo nakon cijele gungule oko showa, za vrijeme kratkog zasluženog odmora, a prije novih radnih pobjeda.
Kako se osjećate kao pobjednica showa Zvijezde pjevaju? Kad ste se probudili sljedeći dan, je li nešto bilo drukčije, nebo plavije…? – Znate što je drukčije? Dobila sam mikrofon, onu statuu na kojoj piše da sam pobjednik, pa se promijenilo to što mi danas doma više ne trebaju boce, čaše, četke, češljevi i razni drugi rekviziti glumiti mikrofon kad pjevam za prijatelje jer sada imam mikrofon (smijeh).
Ali to vam je i legitimacija. Sad vas više ne mogu tako lako skinuti s pozornice kad odlučite pjevati.– O, zašto me ne bi izbacivali, nemam ja licencu. Ali da sam dobila, jesam (smijeh). Kakvo vam je bilo cijelo to iskustvo?
– Bilo mi je jako zabavno. Mislim, obožavam pjevati i dobila sam priliku pjevati s vrhunskim bendom, vrhunskim muzičarima, u odličnoj produkciji, i to pjesme koje sam baš htjela pjevati. Oni su napravili tonalitet za mene, aranžmane, mislim za nas, ali Ervin (Baučić, op. a.) se ničemu nije protivio.
Što mislite o stanju u hrvatskom dramskom programu, najšire shvaćeno?– Pa mislim da se premalo snima ozbiljnih, dobrih serija s npr. 12 nastavaka, kojima se možeš posvetiti tri mjeseca. Produkcija je užasno brza, nema se vremena. Recimo, bilo bi dobro kad bi neka humoristična serija proizišla iz rada na setu, s glumcima koji improviziraju, ali i scenaristom na setu koji onda iz toga izvlači najbolje.
Kad sam rekla da želim pjevati »If You Need Me« Solomona Burkea, on je rekao dobro, pjevat ćemo, i tako za svaku pjesmu. I sve te pjesme otpjevala sam si za gušt, ljudi su očito prepoznali da uživam u tome, pa su zato valjda i glasali za nas.
TVRDOGLAVA
Jeste li i inače ovako dubokog i pomalo hrapavog glasa ili ste ga malo poderali vježbajući? – Ma ja sam tehniku disanja učila na Akademiji, nisam gubila glas i dah. Meni su glas postavili na Akademiji, ovaj kojim govorim, a Ervin mi je rekao da moram pjevati onako kako govorim. I onda mi je nakon nekih pet-šest emisija došla neka gospođa i rekla: »Maro, vi pjevate kao da pričate priču!« Jes, uspjela sam!
Kako vas se doimaju silni komentari u javnosti, od anonimnih pa do komentara žirija u showu? Koliko utječu na vas?– Najvažnije mi je ono što mi kažu prijatelji, koji su potpuno otvoreni i realni. Svaku pjesmu koju sam htjela pjevati prokomentirala sam s njima, i svi su uglavnom govorili da bih možda trebala birati poznatije pjesme, da idem više prema publici, ali ja sam bila malo tvrdoglava.
A što se tiče žirija, sve to sam shvaćala kao sugestije. Kad bi rekli da bih na nečemu trebala raditi, vjerujte da sam na tome i radila. Jesu li probe bile naporne?
– Ne, meni uopće nisu bile naporne. Kad smo odlučili koju pjesmu pjevamo, ja bih je taj tjedan po cijele dane pjevala. Ujutro bih se probudila i krenula, tako da mi baš ono sjedne, da je provučem kroz sebe.
Otkud »Fantom u operi«, koji je u vašoj izvedbi donio silne pozitivne kritike? – Ja sam inače za mjuzikl htjela pjevati »A Hole New World«, ali ona je bila rezervirana, pa je Ervin rekao: ajmo »Fantoma«. Ma ne, rekla sam mu, pa ja to neću moći, ali on me uvjerio da mogu. Pa smo ga otpjevali.
DODATNE VJEŠTINE
S obzirom na to da vam je otac bivši operni pjevač, je li vaša ljubav prema pjevanju i genetska? – Pa geni su geni! Ja sam djetinjstvo provela slušajući opere, ali ne samo opere. Ja to obožavam. Da su me primili u glazbenu školu, danas bih vjerojatno bila operna pjevačica, ali nisu, pa sam glumica i mogu se igrati operne pjevačice (smijeh).
Je li vas tata savjetovao? – Tata je samo rekao da pjevam onako kako se osjećam i ono što osjećam. I mislim da sam bila na tom tragu.
Zašto i inače mnogi glumci žele pjevati i pjevači žele glumiti? Ima li neka tajna veza između tih profesija? – Svakako. Ja želim pjevati, ali u svrhu svog posla. Tu su mjuzikli, glazbeni filmovi, sve je to povezano. A kod glumca je svaka dodatna vještina veliki plus. Ako dobro plešeš, to možeš odlično iskoristiti u nekim projektima. Uvijek je dobro imati dodatne vještine kojima se možeš izraziti.
Jeste li razmišljali o kakvom mjuziklu? – Pa ja sam već u Komediji radila rock dramu »S ljubavlju, Janis« i svakako bih htjela raditi u mjuziklu, ali još me nitko nije pozvao.
PRAVO, PA GLUMA
Zanimljivo je da vi zapravo niste odmah upisali Akademiju, već ste prvo išli na Pravni fakultet. Kako to?
– Imala sam neku viziju promjene svijeta. Mislila sam da ću postati predsjednica države i da ću s ekipom s kojom studiram pokušati nekako nešto pokrenuti, da ipak ljudi koji hodaju po cesti ne budu tako smrknuti, da imaju osmijeh na licu. To sam htjela…
A onda je došla afera Index? – Ne, nego jednostavno ulazak na Pravni fakultet, koji je toliko velik i hladan da je to strašno. To je prvo, a drugo, ekipa s kojom sam studirala nije baš mislila kako sam ja mislila da će misliti. A kako sam cijeli život provela u kazalištu, pa sam čak i u vrijeme studiranja na Pravu statirala u nekim predstavama u HNK-u, to jednostavno nisam mogla izbaciti iz sebe. I tako sam odlučila potaknuti tu neku emociju u ljudima sa scene.
Jeste li imali problema s upisom na Akademiju? – Pa prve godine sam ušla u uži izbor i nisu me primili, što je bila najveća tuga koju sam mogla zamisliti. Ali za sve postoji neki razlog, a ta godina do upada na Akademiju bila mi je prekrasna. Išla sam na mnoge seminare vezane za Pravni fakultet i kroz njih mi je zapravo potpuno sjelo da se želim baviti glumom.
Mnogi vas percipiraju kao glumicu u sapunicama, čak i vaša kolegica iz Zvijezda Nataša Janjić… – Ma da, ali ona me odmah poslije toga nazvala i rekla da joj je grozno, da nije tako mislila, odnosno da nije to rekla kako su prenijeli mediji, i ja joj vjerujem. Ne glumim samo u sapunicama, ali sam kroz njih stekla neko iskustvo.
I uostalom, igrala sam u dvije – u »Ratkajevima« i »Najboljim godinama«. A snimala sam i sitkome, i svašta, igrala u mnogim kazalištima… Kad smo snimali »Ponos Ratkajevih«, tekst sam dobivala na štokavskom, prevodila sam ga sama na kajkavski, s mamom razgovarala kako da koncipiram rečenicu, koje izraze u kojim trenucima, i radila sam na tome baš ozbiljno.
To je možda netko skužio, netko nije. »Najbolje godine« – mogu za sebe reći da nijednom nisam došla nespremna na set. Podcjenjivati glumca zato što… Mislim, mene nitko nije zvao da dođem snimiti film, ali ja zbog toga nisam tužna jer radim konstantno, ali nisam snimila film. Možda ću ga jednog dana snimiti, a možda i neću. Ali neću zbog toga patiti jer radim cijelo vrijeme, radim pošteno i stojim iza većine scena koje sam snimila.
OD DANAS DO SUTRA
Zanima li vas osim glume još i dodatni autorski posao – scenarij, režija?– Pa nedavno sam započela nešto. I svi moji prijatelji su oduševljeni konceptom, ali ja još uvijek imam problem s tim ima li to smisla. Nisam još završila, ali tri mjeseca sam dosta radila na tome. Još uvijek ne znam je li to monodrama, stand up, ali je priča jedne žene u formi kazališnog projekta. Užasno volim istraživati, o svemu, znatiželjna sam.
Nakon što sam diplomirala glumu, htjela sam ići na postdiplomski iz režije, ali su me onda neki profesori odgovorili od toga i rekli mi da mogu i kao glumica režirati, da jednostavno idem raditi. Gdje se vidite za 30 godina?
– To mi je predaleko. Idem od danas do sutra i nikad ne planiram. Stvari mi se događaju. Gdje ste onda sutra?
– Sutra ujutro idem na televiziju pokupiti odjeću i cipele koje sam tamo ostavila, popiti kavu s Natašom Svekler, da joj zahvalim za sve što je učinila za mene. Ispunila mi je želju da nosim haljine Aleksandre Dojčinović i Andreje Bistričić, nakit Tomislava Zidara, davala mi savjete… A dalje ćemo vidjeti.
