Nick Dudman, višestruko nagrađivani britanski umjetnik specijalne filmske šminke i dizajner filmske prostetike, počasni je gost ovogodišnjeg Rikona koji će se od 18. do 20. rujna održavati u riječkom Exportdrvu. Tijekom više od četiri desetljeća rada u filmskoj industriji sudjelovao je u stvaranju nekih od najprepoznatljivijih bića i likova popularne kulture – od Yode u filmu »Ratovi zvijezda: Imperij uzvraća udarac« do Voldemorta, goblina i drugih stanovnika svijeta Harryja Pottera.

Dudman je radio na svih osam filmova o Harryju Potteru, četiri filma iz serijala »Ratovi zvijezda«, kao i na naslovima poput »Petog elementa«, »Indiane Jonesa«, »Mumije«, Burtonova »Batmana«, »Intervjua s vampirom« i »Aliena 3«. Za film »Harry Potter i Darovi smrti – 2. dio« bio je nominiran za Oscar, dok je za »Peti element« i seriju »Penny Dreadful« osvojio nagrade BAFTA.

Intenzivno učenje

Uoči njegova gostovanja na najvećoj domaćoj konvenciji fantastike, pop kulture i igranja razgovarali smo o tome kako je filmska maska sredstvo pripovijedanja, o odnosu praktičnih i digitalnih efekata, suradnji s glumcima te vještinama potrebnima za stvaranje uvjerljivih filmskih bića.

Karijeru ste započeli kao šegrt Stuarta Freeborna, radeći na Yodi za film »Imperij uzvraća udarac«. Što ste iz tog iskustva naučili o tome kako biću dati osobnost, a ne tek, primjerice, impresivan izgled?

– Bilo je to intenzivno razdoblje učenja. Stuart je, zajedno s Nickom Maleyjem, izradio Yodu, ali Frank Oz je bio Yoda. Sve što smo radili temeljilo se na onome što mu je bilo potrebno za njegovu izvedbu. Naučio sam da je sve što radimo u službi izvedbe.

Specijalnu filmsku šminku opisivali ste kao oblik pripovijedanja. Kada prvi put dobijete scenarij, kako pisani opis pretvarate u lice ili biće koje, i prije nego što progovori, prenosi karakter, možda i njegovu prošlost, ali i emocije?

– Najprije scenarij čitate jednostavno kao priču kako biste stekli predodžbu o cjelini, a zatim ga raščlanjujete na pojedinosti. Konceptualni crteži navode vas na razmišljanje o tome kako bi nešto moglo izgledati, ali morate razumjeti i svijet scenarija, sve njegove likove i njihove razvojne lukove. Sve to pridonosi stvaranju ideje. Dizajn bi, u idealnom slučaju, trebao biti u službi svega navedenog.

Nadzirali ste specijalnu šminku i izradu animatroničkih bića u svih osam filmova o Harryju Potteru. Kako ste tijekom čitavog desetljeća održavali koherentnost tog vizualnog svijeta, istodobno odgovarajući na zahtjeve različitih redatelja i sve mračniji ton serijala?

– Imali smo knjige – u početku ne sve – ali bila nam je dostupna i njihova autorica pa smo uvijek mogli zatražiti odgovore na pitanja koja su se pojavljivala. Svaki je film funkcionirao kao zasebna cjelina, a usput smo unosili i određene promjene. Osim toga, tehnologija se mijenjala i napredovala.

Najlogičnije rješenje

Likovi poput Voldemorta, Divljookog Moodyja i goblina zahtijevali su vrlo različite pristupe, od prostetike i glumačke izvedbe do vizualnih efekata. Kako odlučujete što treba fizički izraditi, što treba biti digitalno i gdje bi se ta dva pristupa mogla susresti?

– Nakon što svi pročitamo scenarij i proučimo raspored snimanja – ja, supervizor vizualnih efekata, scenograf, direktor fotografije i producenti – sastajemo se i jednostavno podijelimo posao, vodeći se zdravim razumom, proračunom, rokovima i praktičnošću izvedbe. Nakon nekoliko sastanaka obično postane jasno kojim putem treba krenuti. Pitanje glasi: koje je rješenje najlogičnije?

Složena prostetika može radikalno preobraziti glumca, ali može i utjecati na pokretljivost njegova lica te ograničiti vid, disanje ili sluh. Koliko blisko surađujete s njima kako biste osigurali da tehnički ambiciozan dizajn ostane nešto kroz što doista mogu glumiti?

– Od izrade odljeva ili digitalnog skeniranja glumca pa sve do testiranja šminke, glumca u potpunosti uključujem u proces. U svakoj fazi testiranja potreban vam je njegov doprinos kako ne bi bilo iznenađenja. Glumci su ključan dio tima, a sve što radite, osmišljeno je kako biste ih u ulozi njihova lika učinili uvjerljivima. Da biste to postigli, morate pozorno slušati svaku nijansu njihovih povratnih informacija.

Od Mangalorea u »Petom elementu« do fauna u seriji »Carnival Row« i bića iz »Kotača vremena«, radili ste na produkcijama koje zahtijevaju stvaranje čitavih neljudskih populacija. Kako postižete dovoljno raznolikosti da bi njihovi pripadnici djelovali kao pojedinci, a istodobno ostali prepoznatljivi kao dio iste vrste ili kulture?

– Uvijek sam uživao u logistici takvih zadataka. Vrlo često pojedine dijelove upotrebljavate više puta ili izrađujete nekoliko glava s istim tijelom. Svi fauni u seriji »Carnival Row«, primjerice, imali su jednake nastavke za rogove pa je bilo koji dizajn rogova mogao pristajati svakome od njih. Rogovi su se na setu mogli zamijeniti i tako su se odmah stvarali novi likovi za masovne scene. Masovna proizvodnja prostetičkih dodataka mora se izračunati prema broju potrebnih varijacija. Za svaki lik u gomili obično osmislim pozadinsku priču i proslijedim je kiparu.

Danas manje otpada

Praktični efekti često se hvale zbog svoje fizičke prisutnosti, dok se CGI ponekad predstavlja kao njihova suprotnost. Budući da ste radili s animatronikom, prostetikom, digitalnim skeniranjem i timovima za vizualne efekte, kako gledate na različite pristupe?

– Kao i kod većine filmskih tehnika, najbolje rezultate daje njihova kombinacija. Ipak, slažem se da fizički objekti prisutni na setu pomažu glumačkoj izvedbi. Na kraju se sve svodi na praktičnost u stvarnom vremenu.

Vaša se profesija znatno promijenila od vremena prvih filmova iz serijala »Ratovi zvijezda«. Koji je tehnološki napredak doista proširio vaše kreativne mogućnosti? Koje smo starije tehnike ili oblike zanatskog umijeća u opasnosti izgubiti?

– Volim digitalno skeniranje i 3D ispis, koji su nam iznimno mnogo pomogli. Istodobno svjedočimo opadanju tradicionalnog ručnog modeliranja većih objekata. To mi nedostaje. Ipak, treba reći da danas nastaje mnogo manje otpada, što je svakako dobro.

Velike produkcije ovise o timovima kipara, izrađivača kalupa, slikara, inženjera animatronike, stručnjaka za izradu perika i brojnih drugih profesionalaca čiji rad publika rijetko prepoznaje. Što podrazumijeva vođenje takvog odjela?

– Pokušavate ih sve razumjeti! Nastojite uskladiti sve njihove različite zahtjeve i prioritete te surađivati s vrlo različitim osobnostima. Ujedno pokušavate pronaći način da njihov rad na ekranu izgleda najbolje moguće, upravo onako kako bi oni željeli da bude viđen.