Martin Campbell redateljsko je ime koje svakako nije nepoznato. Neki od njegovih uspjeha su »Zorro: Maskirani osvetnik« iz 1998. godine te dva filma o tajnom agentu 007 »Zlatno oko« (1995.) i »Casino Royale« (2006.). Film o maskiranom osvetniku bio je vrlo popularan 1990-ih godina, onaj kojeg se mnogi rado sjećaju s nostalgijom.

Filmovi o Bondu u Campbellovoj režiji također su zapamćeni kao jedni od uspješnijih, s time da je ipak »Zlatno oko« primjerak jednog od boljih filmova o Bondu, dok, barem osobno gledajući, »Casino Royale« označava novu eru koja intencionalno odmiče od prethodnih filmova. Za televizijsku seriju »Rub tame« iz 1985. Campbell je dobio nagradu BAFTA, a serija je ujedno jedan od najboljih produkata te britanske televizijske kuće.

S obzirom na sve navedeno, jasno je da Campbell dobro »pliva« uzvodno u žanru trilera i akcije, stoga su očekivanja i za njegov posljednji film, »Plaćenica«, visoka.

Osvetnički pohod

Radnja filma vrti se oko ubojice Anne koju je odgojio i spasio Moody iz Vijetnama, točnije iz Da Nanga, trećeg grada po veličini u Vijetnamu, a nakon što zbog njihove znatiželje oko identiteta Edwarda Hayesa netko iz sjene izvrši napad na Moodyjev posjed te napadne Annu, ona, misleći kako je Moody mrtav, kreće u osvetnički pohod.

Zbog njezine znatiželje oko Hayesa u cijelu priču je involviran i misteriozan te karizmatičan stranac Rembrandt koji posjećuje njezinu trgovinu knjigama, a kasnije se ispostavi da je dio organiziranog kriminala i moćnih ljudi koji djeluju iz sjene i ne prezaju ni pred čime, u javnosti uvijek ostavljajući dojam uglednih dobrotvora.

Sama naracija je linearna, progresivna, s retrospektivnim izletima u prošlost koji pojašnjavaju uzročnost i stanje događaja u sadašnjosti. Sam početak filma započinje u narativnoj prošlosti, vraća se u sadašnjost gdje ostaje većinskim dijelom, a potom sadašnjost opet uspostavlja kontakt s prošlošću, ne bi li pobliže nadogradio priču i lik Anne.

Sama priča o ženskoj heroini koja je mnogo puta viđena diktira žanrovske obrasce akcije s izvrsnim borilačkim vještinama u trilerskom kalupu. Iako se radi o nekom odnosu i privlačnosti dvaju oponenata s negativne i pozitivne strane, Anne i Rembrandta, ne možemo govoriti o romantičnim elementima, već seksualno-intelektualnoj privlačnosti, onoj kakva je prisutna u Campbellovim filmovima i kakvu očigledno voli koristiti. Ta privlačnost, iako je primjerice uvijek prisutna u filmovima o 007, recimo da je Campbell možda naglašenije i bolje obradio u »Zlatnom oku«, no također je zamjetna i vrlo dobro obrađena u njegovom filmu o Zorrou.

U ovom, posljednjem Campbellovom filmu, ipak su takva privlačnost i odnos dvaju likova nevješto obrađeni, pa se više radi o slabašnoj scenarističkoj podlozi, uz iskusan glumački trio koji dobro iznosi svoje uloge.

Plakat filma »Plaćenica«

Bondovsko izmještanje lokacija

Vrijedno je primijetiti i da film ima zanimljivo, čak bondovsko izmještanje lokacija, od Vijetnama, Bukurešta, Londona te opet Vijetnama. U tom smislu, Vijetnam je početno polazište, mjesto otkuda sve kreće, a ponovnim ponavljanjem tog polazišta na neki je način stavljen naglasak na protagonisticu i njezinu prošlost, djetinjstvo i njezinu traumu koji su ipak dobro obrađeni.

Moguće je da je posljednjom analepsom koja pojašnjava tragične događaje iz djetinjstva protagonistice pred sam kraj filma pokušano dati značenje posljednjoj sceni i njezinoj odluci, odnosno njezinom činu koji ne možemo reći da je posve očekivan.

Film »Plaćenica« je zbog pretencioznosti koju ima i koju prepoznajemo u ocrtavanju odnosa »privlačenja-odbijanja« između Anne i Rembrandta, kao i u pomalo nevještoj profilaciji Anne, izgubio onaj sjaj koji je mogao imati, no ne možemo govoriti o toliko lošem uratku, već »pristojnom« koji će svakako zadovoljiti gledatelja željnog zabave i akcijskih trenutaka, uz neke homoreskno-cinične replike.

Scenariju je svakako bila potrebna dorada, u vidu boljeg profiliranja likova i dramaturške napetosti, možda i pojednostavljivanja same radnje, barem što se tiče žanrovskih obrazaca i ukrasa. U pojedinim trenucima čini se tako da je od silne želje da se pokaže previše, zapravo kvaliteta filma podnijela malu žrtvu, no svakako vrijeme utrošeno na gledanje filma nije uzalud utrošeno vrijeme, bitno je istaknuti.