Nastup u Močvari

Plastic People of the Universe: Neumrli rock iz srca Praškog proljeća

Boris Pavelić

Moćan je osjećaj promatrati na pozornici čovjeka koji je rock počeo svirati 1958. u Češkoj; zbog rocka mjesecima ležao u komunističkome zatvoru, trpeći batine i zlostavljanja, a potom nasilno emigrirao iz zemlje, kako ni danas još ne odustaje, premda je na pragu sedamdesetih, i svira svoj free-jazz saksofon, pa onda sjedne da se malko odmori, pa opet ustaje i izvikuje u mikorofon svoje grlene stihove



Rock band koji je srušio komunizam nastupio je u utorak navečer u zagrebačkoj »Močvari«.


»Plastic People of the Universe«, kultna grupa Praškog proljeća i češkoga disidentskog otpora, stigli su u Zagrebu u sklopu popratnoga programa »Human rights festivala«.


»Močvara« popunjena publikom svih generacija i »outfita«, od dreadlocksa do suspregnutoga diplomatskog »casuala«, dobro je ilustrirala glazbenu ponudu koju band nudi još i danas, gotovo pola stoljeća nakon što je osnovan: čvrsti rock širokoga žanrovskog zahvata, na podlozi jedne od najnevjerojatnijih i najtegobnijih priča iz povijesti rock’n’rolla.




Danas su »Plastic people« spoj staroga i novog koji spaja buntovnu psihodeliju prošlosti s moćnim zvukom današnjice. Jezična barijera uvijek je problem s neengleskim bandovima, pa slušatelj koji se nije potrudio potražiti tekstove, proučiti ih i prevesti, ne razumije ginsbergovske inkantacije Vratislava Brabaneca, saksofonista i najstarijeg člana banda, koji poput ostarjeloga Isusa  stoji na pozornici i viče svoje stihove u mikrofon.


Moćan je osjećaj promatrati na pozornici čovjeka koji je rock počeo svirati 1958. u Češkoj; zbog rocka mjesecima ležao u komunističkome zatvoru, trpeći batine i zlostavljanja, a potom nasilno emigrirao iz zemlje, kako ni danas još ne odustaje, premda je na pragu sedamdesetih, i svira svoj free-jazz saksofon, pa onda sjedne da se malko odmori, pa opet ustaje i izvikuje u mikorofon svoje grlene stihove.


Iza njega su violinist Jiry Kabeš Kaba i klavijaturist Josef Janiček, članovi izvorne postave banda. Ozbiljna lica i već pomalo umorne kretnje te trojice veterana svjetskog undergrounda ne umanjuju sugestivnost njihove glazbe. Osjeća se u njoj još uvijek psihodelična smjesa praških šezdesetih; još se uvijek naslućuje kakva je to vulkanska magma u ono vrijeme bila, kada su koncertima prijetile racije tajne policije i čuvara najpravednijeg od svih poredaka.



Snagu bendu daju tri mlađa člana: basistica Eva Turnova, gitarist Josef Karafiat i bubnjar Jaromir Kvasnička. Oni čak i na pozornici djeluju kao poseban bend: veterani na desnoj, mladi na lijevoj strani.


Potonji pumpaju ritam u raskošnome rasponu žanrova: funk, hard rock, psihodelija, natruhe free jazza, persiflaže popa i češkoga folka. Kvasnička praši, Turnova odapinje, Karafiat plete suptilno, s dahom Marka Knopflera.


»Plastic people of the universe«, premda kolosalni spomenik rock prošlosti, još su uvijek kreativno živ i bogat muzički pogon. Gledati ih uživo znači odabirati ono što vas ponajviše zadivljuje: vidjeti pred sobom heroje disidentstva, djedove rocka izdržljivije od Stonesa, glazbenike današnjega Praga, beatničke pjesnike kojima inspiracije ne ponestaje ni poslije šezdeset godina, ili još jedan klupski band za dva sata magije pred dvjesto, tristo ljudi.


 »Močvara« i »Human rights festival« Zagrebu su u utorak navečer priskrbili poznanstvo s možda najdostojanstvenijim bandom u povijesti rocka.