»One Man Band«

Peti nosač zvuka britanskog kantautora Milesa Kanea: jedan od ponajboljih rock gitarističkih albuma godine

Marinko Krmpotić

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Prepun energije sa zanosnim i euforičnim refrenima i moćnim pokretačkim rifovima gitara, ovo je u svom najvećem dijelu album za ples i uživanje



Energično, žestoko, plesno privlačno, posebno za ljubitelje indie rocka, zvuči peti studijski album britanskog kantautora Milesa Kanea znanog po radu s nizom dobrih indie rock bendova (The Racals, The Last Shadow Puppets), ali i po sasvim solidnoj solo karijeri koja je sada upotpunjena njegovim dosad najvjerojatnije najžešćim i najrokerskijim albumom.


Potvrdio je u najavama albuma to i sam Kane rekavši kako namjerno na albumu nije želio brass-sekciju ni piano, a kao uzore pri stvaranju ovog albuma naveo je grupe The Strokes i The Libertines. I time je sve jasno – gitare, naravno električne, temeljni su glazbeni odraz ovog vrlo dobrog rock albuma.



Pogled u ogledalo




Tematski je odrednice albuma Kane najavio u debitantskom singlu, pjesmi »Troubled Son« za koju je rekao da za njega predstavlja pokušaj da se pogleda u ogledalu i vidi te prihvati svoje pogreške i strahove te shvati svoj dotadašnji životni put. U slučaju ove pjesme to je praćeno svježim gitarističkim indie rock zvukom prepunim brzog ritma i praštavih gitara.


U tom stilu nastavlja i u također munjevito brzoj, plesnoj i razigranoj »The Best Is Yet to Come«, dok je naslovna »One Man Band« nešo melankoličnija, ali i dalje žestoka, razigrana i poletna pri čemu na trenutke njegov glas podsjeća na Marca Bolana. S »Never Taking Me Alive« (posvećena filmovima, spominje De Nira i Pacina) nastavlja se taj magični plesni brzi izraz prepun pozitivne energije, a vrhunac je izvrsna »Heartbreaks (The New Sensation)« s odličnim basom, zamamnim ritmom i ludo dobrim spojem indie rocka i indie popa te iznova prisjećanjem na zvuk i ozračje Bolana i T. Rexa.


Nakon tih pet izvrsnih, kvaliteta ipak malo pada. »The Wonder« ima čak i previše funky disco zahvata, »Baggio« je simpatična srednje brza pjesma o Kaneovom nogometnom idolu, »Ransom« je prva nježnija i laganija što je i logično s obzirom na to da obrađuje tinejdžerske žudnje i patnje. »Doubles« je povratak brzini i ritmu idealnom za ples, ali ne tako dobar kao prvih pet, a »Heal« i akustična »Scared of Love« potpuno smiruju raspoloženje.


Sjajni suradnici


Svoj peti studijski album Kane je napravio uz pomoć svog bratića, a to znači da mu je producent bio James Skelly iz grupe Coral, veliku pomoć pružio je pri stvaranju pjesama i sviranju i Tom Ogden iz grupe Blossom. Dobar su posao napravili, pa ovaj album ide u red ponajboljih rock gitarističkih albuma ove godine. Prepun energije sa zanosnim i euforičnim refrenima i moćnim pokretačkim rifovima gitara, ovo je u svom najvećem dijelu album za ples i uživanje.