Pachamama Street Connection ove godine slavi 15 godina postojanja, što je povod da se osvrnemo na put koji je ovaj riječki bend prošao od svojih početaka do danas.

Sve je započelo još 2010. godine, kada su u tročlanoj postavi Radoslav Tičić na gitari, Vanja Kauzlarić na bubnju i Jasmin Okanović na trubi, tada svi i članovi autorskog benda Officer Down, započeli zajedničku priču.

Godine 2018. pridružio im se još jedan »officerovac«, trombonist Petar Tepšić, čime se formirala postava koja je godinama bila prepoznatljivo lice benda.

Prošle godine gitaru preuzima Elvis Devčić umjesto Radoslava, no bend istovremeno otvara prostor i za »veliku postavu« na većim pozornicama i posebnim nastupima. Tada se Radoslav vraća na gitaru, Elvis prelazi na bas, a brass sekciju pojačava saksofonist Vedran Mijić.

Upravo u toj postavi Pachamama Street Connection obilježit će ove subote u Klubu Palach i svoj 15. rođendan. Više o bendu donosimo u intervjuu s Vanjom Kauzlarićem.

Kastafsko kulturno leto, Foto: Privatna arhiva

Tuđa glazba na naš način

Ove godine slavite 15 godina djelovanja. Sjećate li se kako je sve počelo i što je bila prvotna ideja iza Pachamame?

– Prvotna ideja je bila raditi nešto drukčije od svega onoga što smo radili dotad kroz svoje autorske bendove. Htjeli smo raditi obrade pjesama koje i sami volimo u aranžmanima koji odgovaraju nama, odnosno instrumentima koje imamo, u nadi da će se finalno to svidjeti široj publici ili da će makar u hrpi našeg repertoara svatko naći barem nešto što mu se sviđa.

Uglavnom ste svirali i strane i domaće obrade koje ste prilagođavali vlastitim aranžmanima. Kako ste birali pjesme za obradu, je li bilo i nekih želja za stvaranjem autorske glazbe?

– Ne, s ovim bendom nikada nismo težili autorskom radu. Za autorski rad smo u to vrijeme imali matični bend Officer Down u kojem smo svirala sva četvorica.

Uz to, Radoslav je svirao s Markom Rogićem, a Petar s Krešom i Kiselim Kišama i grupom Grapevine Babies. Dakle, sve autorski bendovi, tako da je ovo bilo nešto za naš gušt, gdje si možemo dopustiti da obrađujemo tuđu glazbu na način kako mi to želimo.

Zašto ste odlučili osnovati baš ulični bend? Na ulicama kojih sve mjesta i gradova ste svirali?

– Jer nam je to u tom trenutku bilo drukčije, napeto i izazovno. Direktniji je i spontaniji pristup. Reakcija publike također je spontanija. Na ulici se družimo i međusobno i s prolaznicima i oni to još nagrade svojevoljno, pljeskom, cugom ili novčićima u šešir.

Osim Rijeke i Opatije koje su nam bile baza, prošli smo dobar dio hrvatske obale od Poreča, Pule, Rapca, Sovinjaka, Krka, Punta, Malinske, Njivica, Šila, Crikvenice, Raba, Cresa, Selca, Zadra, Trogira, Hvara, Starog Grada na Hvaru…, a u unutrašnjosti smo obišli Rastoke, Zaprešić, Ravnu Goru, a izvan Hrvatske samo Ljubljanu.

Trebali smo imati višednevnu turneju od nekoliko dana sviranja na skijalištu Kronplatz gdje smo bili pozvani 2019., usput nam je bila namjera svirati na ulici u Trstu i Udinama, no onda nas je pandemija koronavirusa prevarila i izbacila s jednog od najvećih pothvata.

Nastup na RetrOpatiji, Foto: Privatna arhiva

Reakcije u 99% slučajeva pozitivne

Tijekom ovih 15 godina imali ste nastupe i na brojnim pozornicama, često festivalskim, čini mi se da su možda oni i dominirali nad uličnim svirkama. Vidite li to kao neku prirodnu putanju vašeg sastava?

– Da, nekako su zadnjih nekoliko godina privatne svirke te pozornice barova, klubova, festivala, eno i gastroevenata, ali i vjenčanja, nekako preuzele sve, iako smo to u startu odbijali.

No, mi i dalje volimo doći na ulicu, otkuda smo krenuli. Ne znam kako to opisati, ali to su posebni gušti. Ne idemo više okolo koliko smo prije išli. Držimo se Rijeke, Opatije i otoka Krka gdje smo priznati i prepoznati i među domaćom publikom i među turistima.

Kakve su pretežito bile reakcije na vaše ulične svirke? Kako se pak reakcija publike na ulici razlikuje od festivalske ili klupske publike?

– Reakcije su u 99% slučajeva super pozitivne. Našao se tu i tamo neki susjed koji je znao negodovati zašto baš ispod njegovog prozora, ali to je bilo stvarno minimalno na ovo razdoblje od 15 godina.

Domaća publika nas jako voli, često nas snimaju, stavljaju na društvene mreže, fotkaju se s nama ili samo bace novčić u šešir i produže. Imamo nekako osjećaj da smo postali brend grada svirajući na Korzu.

Stranci i turisti isto super reagiraju, imali smo čak i upite i pozive za Belgiju, Bugarsku, Češku, Sloveniju… Svirali smo i jedno belgijsko vjenčanje na velikom imanju u Hlevcima u Gorskom kotaru i dobili poziv za jedno englesko vjenčanje na Braču koje nažalost nismo mogli odraditi.

Osim toga, i na gastro i enoevente su nas također pozivali, od beer festivala, burger festivala te raznih street food inačica. Festivalska i klupska publika je malo drukčija, ali kako stvarno imamo šaren repertoar prilagodljiv svakakvim prilikama, tako se lako prilagodimo i za takve evente.

Ovaj rođendanski koncert u Palachu bit će nam tek treći put u 15 godina da sviramo u legendarnom klubu. Imamo svoje vjerne fanove koji nas prate po koncertima pa se tako nadam da će uz nas i naše goste Techno Vikingse te goste iznenađenja to biti velika rođendanska fešta za koju pripremamo nekoliko novih mikseva.

Uza sve to, taj event je još i warmup za Rijeka Tattoo Expo. Zapravo, ta prilagodljivost je jedna od naših prednosti. Imamo svoj prijenosni razglas koji može svirati na bateriju i doslovno nema ograničenja gdje mi možemo odraditi svirku. Možemo svirati u šumi, špilji, tunelu, na brodu i svim nekim ludim zamislivim i nezamislivim lokacijama.

U špilji doduše još nismo, ali sve ovo drugo smo svirali.

Svirka u Riječkom tunelu, Foto: Privatna arhiva

Pohvala za Grad Opatiju

Vjerujem da ste tijekom 15 godina uspjeli upoznati brojne zanimljive ljude i proživjeti razne situacije. Želite li s nama podijeliti neku anegdotu?

– Mogli bismo napisati 15 knjiga, za svaku godinu po jednu. Anegdota koju sam već spomenuo ranije uključuje imanje od preko 20 hektara, gdje je bilo vjenčanje belgijskog para, a to je čuveno imanje iz crne kronike u vlasništvu Nadana Vidoševića na kojem je nađena njegova zbirka prepariranih životinja i umjetnina.

Zatim, na jednoj djevojačkoj bili smo bend iznenađenja. Fešta je bila u jednoj brvnari usred šume, nekoliko kilometara od civilizacije, mladu su izveli van, a mi smo u mraku usred šume svirali »Svadbeni marš«, što je zvučalo zaista ludo.

I za kraj, svirka na brodu dezinsekcije organizirana u koroni – tada su se organizatorice iz Centra kulture Kostrena dosjetile kako doskočiti mjerama držanja distance.

Brod je stajao pred kostrenskim plažama, a mi smo svirali kupačima u moru i na kopnu koji su pjevali i mahali. Na kraju nam je i gazda jednog beach bara na SUP-u donio osvježenje.

Što nakon 15 godina djelovanja? Barem još toliko?

– Ovo je teško pitanje. Mi nismo bend od nekih dugoročnih planova – idemo iz svirke u svirku, iz godine u godinu ili, nogometnim žargonom rečeno, iz utakmice u utakmicu.

Voljeli bismo da i dalje sviramo na ulici jer je to ono zbog čega smo i počeli. No, to je iz godine u godinu sve teže jer naši gradovi i općine, iako smo turistička zemlja, nemaju jednostavne procedure za ulične glazbenike.

Nemaju taj osjećaj da ulični umjetnici zabavljaju njihove građane i goste i da su dodana vrijednost u njihovoj turističkoj ponudi koja im je besplatna i za koju samo trebaju naći neki prostor.

Sve se svodi na gomilu birokracijskih procedura i iščekivanja odgovora. U gradu Rijeci smo npr. do ove godine imali status benda od kulturne važnosti.

Dobivali smo tromjesečne dozvole dva do tri puta godišnje, što nam je užasno olakšavalo mogućnost da u tim mjesecima sami biramo kada možemo svirati, pošto nam naši poslovi dosta uvjetuju mogućnosti za svirke tijekom radnog tjedna i uglavnom zadnji čas znamo možemo li izaći na ulicu ili ne.

Na našu žalost, to se ove godine, baš kada mi slavimo 15 godina, promijenilo. I pitanje je koliko ćemo i hoćemo li uopće sljedeće godine moći na Korzo.

No, moramo pohvaliti Grad Opatiju za koju možemo reći da shvaćaju da i ulični svirači i performeri doprinose pozitivnoj slici turizma pa tamo nikad nije bilo nikakve birokracije ni zabrana, i to se ljeti vidi kroz količinu nastupa raznih uličnih izvođača.

Mi se slažemo da nekakav red i kriterij mora biti i da ne može baš svatko na ulicu pa predlažemo svima da pogledaju pozitivne primjere i kako to radi npr. Trst koji ima nekoliko lokacija po gradu za ulične svirače i aplikaciju na internetu na kojoj se svirači mogu prijaviti za bilo koju od njih ako je slobodna taj dan, ili primjerice veliki gradovi poput Barcelone i Londona koji za takve stvari provode audicije.