Martina Siketić, autorica brenda M’art’A često ističe kako je njezin nakit namijenjen samosvjesnoj, neovisnoj ženi koja voli nakit i nosi ga radi sebe i za sebe. Kakva je to žena?

– Zamišljam je kao ženu koja ne prkosi svjesno određenim in/out zakonima. Odijeva se prema raspoloženju, prema prigodi i jednostavno zna da je unatoč zapravo glomaznim komadima nakita manje-više. Miriši prepoznatljivo, nikada ne nosi nakit natrpan, drži se pravila kada je dosta, kaže Martina.

DARIVANJE SEBE

– Njoj ne smeta ako taj komad nakita nije praktičan, ne smeta joj prsten dok traži ključ u prepunoj torbi, ona će okrenuti torbu i pronaći što joj treba bez da taj prsten skine. Ne smeta joj što je naušnica zapela za maramu, zamolit će prijateljicu da je spasi. Ona nakit ne odlaže u zajedničku kutiju, ona svoj nakit oblaže mekanom krpicom. Ona kada nakon godinu dana izgubi jednu naušnicu zove i traži da je ponovo napravim, ne odustaje od tog para. Ona zapravo voli nakit i nosi ga radi sebe i za sebe. Ne teži biti prihvaćena od drugih. I ono što je zapravo meni uvijek zanimljivo, svaka od njih kaže: »Baš ću si to pokloniti«. One sebe darivaju, opisuje Martina svoje klijentice, žene kojima je M’art’A nakit namijenjen.

Ta vaša žena je, čini se, neka superžena jer se uspije ne iznervirati kad joj zapne naušnica za maramu, a ni taj glomazni prsten joj ne smeta.

– Krećem od sebe, pa tako govorim i u ime te žene… Ne smeta. Taj prsten je sada s njom i točno ovdje mora biti. Naušnica je zapela za maramu? O.K., više ne ta kombinacija marame i naušnice. Ta žena je jednostavna i ne opterećuje se takvim stvarima, ona u njima uživa.

VJEŠTINA MAŠTE

Kad opisujete kako nastaje nakit M’art’A, kažete da »pilite, puno brusite, lotate pa frčete metal, ponekad bojite, ponekad patinirate, i tako nastaju obično neobični komadi«. Otkud ta vještina obrade materijala, otkud želja za izradom nakita?

– Želja se nekako poklopila s iznenadnim otkazom nakon skoro 20 godina rada u struci. Prvotni šok je zapravo pozitivno djelovao na mene. Nisam panično počela slati molbe, nego odlučila skočiti u nepoznato. Ručno izrađen nakit, nosila sam i prije, te s djevojkom koja me je kitila razvila i prijateljstvo. Vjerojatno je i prije u meni »kuhala« ideja o izradi nakita, a vještina se nauči, s vremenom i vježbom postajete sve bolji. Bit je u vještini »mašte«.

Kažete da je divno hobi pretvoriti u posao. U popularnim knjigama sa savjetima o sretnom življenju često piše da samo treba raditi ono što voliš, a novac će već doći. Je li to zaista tako, možete li živjeti od izrade nakita? Također, radili ste kao knjigovotkinja. Da niste ostali bez posla, biste li se ikad odvažili izaći iz zone udobnosti, napustiti posao da je bio »siguran« i prepustiti se kreativnosti?

– Gledajući s današnje pozicije, rekla bih da je to doslovno bilo zatvaranje jednih vrata, a otvaranje drugih sa zemljom sreće. Nisam sigurna da bih se odvažila na izlazak iz zone udobnosti. Ustvari, mrzila sam promjene bilo kojeg tipa, čak i razmještaj olovaka ili zbrajalice na radnom stolu.

Uz muža i sina predškolca bilo je u isto vrijeme i lakše i teže. Puno toga za i protiv. Borba između srca, odnosno sreće, i mozga, sigurnosti. Svaki početak je težak, nisam nas baš »hranila« na početku. Svakim danom je sve bolje i to mi je pokazatelj da sam na dobrom putu.

GUMA, ČAHURE

Srebro, patinirani bakar, pocinčani lim, koje još materijale koristite u izradi?

– To su osnovni materijali kojima se služim. Naravno, tu je i svima trenutačno omiljena guma, čahure od metaka, razne mreže, koža…

Imate li uzore, utjecaje?

– U svijet izrade nakita uvela me moja »učiteljica«. Nesebično je podijelila svoje znanje, pa vjerujem da su i prvi komadi, budući da sam njezin nakit i sama nosila, imali, na neki način, njen pečat. Vremenom i razvijanjem vještina i poznavanjem svojih mogućnosti, odlazim u nešto svoje. Mogu reći da nemam više nekih uzora, možda to zvuči uobraženo, ali ja to doživljavam da sam sazrela u svome radu. Naravno, postoje umjetnici i dizajneri čije radove rado pratim i divim se njihovim tehničkim sposobnostima. Tu uvijek ima mjesta napretku…