Foto: Petra Miksik
Mlada glazbena nada o počecima, dječjem Eurosongu, studiju u Londonu, procesu stvaranja glazbe i planovima za budućnost
povezane vijesti
Njezino se ime i pjesme sve češće mogu čuti u radijskom eteru najslušanijih domaćih postaja, a paralelno ostvaruje i zapaženu influencersku karijeru putem vlastitog Instagram profila. Široj hrvatskoj javnosti je postala poznata još 2004. godine kad je kao devetogodišnjakinja pobijedila na drugom izboru za Dječju pjesmu Eurovizije te nas kao sjajna trećeplasirana predstavila u Norveškoj. Nakon duljeg izbivanja s glazbene scene, ali i studija moderne glazbe u Londonu, Nika Turković se vratila u domovinu gdje se tri godine bavila marketingom.
Iako je mnogi nazivaju mladom pjevačkom nadom, Nika neizostavno stavlja znakove navoda dok govori o sebi kao pjevačici te radije rabi titulu glazbenice. U razgovoru za naš list obrazlaže spomenutu praksu, prisjeća se norveške pustolovine i svih posljedica koje joj je donio status dječje zvijezde. Jednako tako otkriva nam proces nastajanja vlastitih tekstova te stvaranja singla »Sutra« koji je radijskim eterom zaplovio prošlog mjeseca.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U glazbi odmalena
Kako izgleda jedan prosječan radni dan u životu mlade pjevačke nade?
– Za početak hvala na komplimentu, ne smatram se istom, ali svejedno sam iznimno počašćena! Moj dan zapravo uvijek izgleda vrlo šaroliko. S obzirom na to da je glazba kao profesija, karijera i posao ponekad neizvjesna, dane baziram na rutini, ali i kreativnim momentima, kao i planovima, probama i snimanjima. Ovisno o projektu koji trenutno radim, bilo da je snimanje novog singla, pripremanje svirke, koncerta ili, pak, samo stvaranje i pisanje novih stvari, baziram dnevne obaveze po tome. Imam i psa koji mi je centar svijeta pa i po njezinim potrebama naravno planiram sve oko sebe. Sve u svemu, mislim da je svaki radni dan drukčiji, ali to je ljepota ovog posla.
Budući da ste prije potpunog posvećivanja karijeri pjevačice čak tri godine proveli radeći u marketingu, jeste li zadovoljniji ovim načinom života? Koje su najznačajnije promjene stupile u vaš život vrtoglavim zaokretom zanimanja?
– Glazbom se bavim odmalena, tako da mi je posao u agenciji bio neka vrsta rutine i sigurnosti dok ne budem posve sigurna kojim smjerom ću se dalje kretati. Znala sam da će to biti glazba, no u kojem obliku, intenzitetu i na koji način; taj sam dio ipak prepustila vremenu i sazrijevanju.
Uz agencijski posao stekla sam neke od glavnih radnih navika koje i dan-danas nosim sa sobom, stoga sam na tome beskrajno zahvalna, no također sam naučila što znači imati slobodu upravljanja vlastitim vremenom i taj luksuz nisam spremna ponovo mijenjati ni za što. Jedina velika promjena je upravo ta, kao i činjenica da sam posve sama odgovorna za svaki korak koji napravim i da je on samo i isključivo bitan za moj daljnji razvoj. Mnogo je veća odgovornost, ali je i smisao svega mnogo dublji i meni osobno mnogo ljepši.
Prije mjesec dana ste objavili singl »Sutra«. Držite li da ste odabrali odgovarajuće suradnike te kako ste zadovoljni reakcijama publike?
– Od početka rada na svom projektu prati me ista ekipa koju volim kao vlastitu obitelj, a i rade zbilja lavovski posao na svakoj fronti. Bez njih ne bih bila ni na pola puta gdje sam sada, pa sam im upravo zbog toga zauvijek zahvalna. Na projektu pjesme »Sutra« po prvi puta sam radila i s dvoje novih suradnika, što mi je bilo skroz novo i prekrasno iskustvo. Vlaho Arbulić s kojim sam stvarala samu pjesmu te Mihovil Šoštarić koji je, uz mog neizostavnog Ivana Pešuta, radio na miksu. Jako sam zadovoljna reakcijama publike, kao i radijskih urednika koji su pjesmu ubacili svugdje. To me na ovoj pjesmi posebno veseli.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Norveška avantura
Iako je vaš životni put obilježen duljom pauzom izbivanja sa scene, javnost vas još uvijek pamti po nastupu na Dječjoj pjesmi Eurovizije. Kako je devetogodišnja Nika uopće došla na ideju da se prijavi na hrvatski izbor?
– Iskreno, kako sam pjevala od malih nogu, nekako sam vrlo prirodnim putem i došla do prijave za Dječju pjesmu Eurovizije. Pratila sam sve što klinci oko mene rade i kad je moj kolega iz škole, danas jedna od najvećih legendi hrvatske scene, Dino Jelusić pobijedio na izboru, ja sam se također odlučila prijaviti. Pjesmu sam napisala u spavaćoj sobi, slijepila A4 papire selotejpom, raspisala tekst i otpjevala to tati na putu za školu uz želju da bih to prijavila na Euroviziju. Sve ostalo je povijest.
Možete li se za naše čitatelje prisjetiti kako je izgledala vaša pustolovina u Norveškoj 2004.? Jeste li imali tremu, tko vam je bio pratnja, jeste li ostvarili neka prijateljstva?
– Joj, Norveška mi dan-danas ostaje kao jedna od najljepših uspomena života. Putovala sam s cijelom obitelji te ekipom s HRT-a koji su mi pružali maksimalnu podršku. Iako sam došla bez treme, uvjerena da je sve i više nego pod kontrolom, moram priznati da sam se od straha razboljela dva dana prije samog nastupa kad sam vidjela ogromne timove ljudi s kojima su ostali klinci došli. Bile su to mnogo veće produkcije od onih koje sam uopće mogla zamisliti i tad sam shvatila smisao showbusinessa, čak i u tom dječjem svijetu.
U jednom od intervjua prije ste kazali kako se ne biste voljeli vratiti u period osnovne škole jer djeca znaju biti zločesta. Jeste li na svojoj koži iskusili neugodnosti vršnjaka koje su uslijedile nakon prvotnog statusa nacionalne dječje zvijezde?
– Iskreno, kad sam bila mala, tek nakon tog uspjeha su mi djeca htjela biti prijatelji, ha, ha! Šalu na stranu, imala sam kroz tu »karijeru« stvarno svakakva iskustva, sa svakakvom djecom, a i odraslima, koji su mi znali priuštiti svakakve neugodnosti. Ipak, tada sam bila zaštićena od strane roditelja, pa to nisam toliko ni osjetila, te sam na tome zauvijek jako zahvalna. Danas se protiv takvih borim sama, ali sam, nadam se, i mnogo pametnija nego tada te svaki dan naučim nešto novo pa si dozvolim i pogriješiti.
S druge strane, jesu li nastavnici i profesori imali dovoljno razumijevanja za izbivanja s nastave koja su bila posljedica čestih nastupa?
– Ne sjećam se da sam previše izbivala, škola mi je uvijek bila na prvom mjestu i bila sam ogromna štreberica, ali kad god sam nešto morala odraditi, znam da su u školi svi imali razumijevanja. Ipak, ne sjećam se da sam dobivala neki previše poseban tretman, niti mislim da bi mi roditelji takvo što tolerirali.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Obiteljska podrška
Jeste li od malih nogu uživali potporu obitelji pri svojim težnjama k bavljenju glazbom, ali i kasnije kad ste odlučili uzeti predah? Mislite li danas da je taj vid potpore izrazito važan i zašto?
– Kroz sve životne pothvate i puteve, imala sam neizmjernu podršku obitelji bez koje ne bih bila ni polovica osobe koja sam danas. Smatram da je to iznimno važno jer sam ponekad donosila i krive odluke iza kojih danas nužno ne stojim, ali sam kroz njih dobivala podršku. Moji roditelji su znali da bez obzira na njihove želje i vizije, svoje odluke moram donijeti većinski sama. Tako je i bilo i zbog toga sam danas osoba kakva jesam.
Gostujući u jednom podcastu, za sebe ste rekli da ste pjevačica, ali pritom rabeći znakove navoda. Objasnili ste kako nije svatko tko pjeva automatski i pjevač te da se ta riječ mora zaslužiti. Je li se što promijenilo u vašoj samopercepciji u tom smislu?
– Uvijek kraj velikih riječi za sebe stavim navodnike iz nekog strahopoštovanja prema takvim izrazima i titulama koje se stječu. Ne bih se sama voljela nazivati ničime dok moja djela ne budu govorila za sebe. Zasad nekako kažem da sam glazbenica, to mi se čini šire i sveobuhvatnije, bez da si sama zvučim pretenciozno.
Nakon završene osnovne i srednje glazbene škole glazbeno obrazovanje ste nastavili u Londonu. Kako ste došli na tu odluku?
– Htjela sam studirati modernu glazbu, a jedini studiji koji su mi nudili takvo što u zemljama u kojima se govorio engleski jezik bila su tri studija u Londonu i moj favorit iz Amerike, Berklee u Bostonu. Nakon razmišljanja i mnogobrojnih audicija odabrala sam London zbog engleskog mentaliteta, cijene i načina života koji mi je u to vrijeme više odgovarao.
Zahvaljujući školovanju u Londonu, a koje je bilo poprilično individualizirano, razvili ste potrebu posebnog usmjeravanja na tekstove svojih pjesama. Što iz vaše perspektive podrazumijeva rad na tekstu i koliko je to mukotrpan posao?
– Mislim da to čak nisam naučila u Londonu, već više kad sam počela pisati tekstove na hrvatskom jeziku, kad sam se 2019. godine odlučila vratiti na hrvatsku glazbenu scenu. Tad sam shvatila koliko je izazovno i teško napisati nešto zbilja emotivno i lijepo na našem materinskom jeziku, a bez da zvuči previše doslovno i u tom sam periodu najviše vremena posvetila čitanju poezije i pisanju tekstova. Po mom mišljenju, to je možda najteži dio skladanja, iako dosta toga ovisi o jeziku na kojem pišemo kad pričamo o ljepoti izražavanja. Dan-danas tom dijelu pisanja posvećujem najviše vremena i pridajem mu najviše važnosti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Važnost estetike
Kako to da u doba sveopće umreženosti i stremljenja većine k međunarodnom uspjehu niste odmah u Londonu nastavili s gradnjom karijere nego ste se odlučili na povratak u domovinu?
– U jednom sam se trenutku osjećala previše kao stranac i u tom mi je periodu jako nedostajala obitelj. To mi je bilo dovoljno da se vratim, a tek sam onda razmišljala o posljedicama. Nije baš previše pametno, znam, ali bila sam jako mlada i vodila sam se srcem – ne glavom. Premda možda nije bila najpromišljenija odluka u tom trenutku, mislim da je za mene bila baš ispravna. Vjerujem da bih mnogo teže shvatila što želim da sam ostala u Londonu, a još teže krenula graditi karijeru. Nekako mislim da sam baš došla kući kada sam to najviše trebala.
Njegujete sebi svojstvenu estetiku, a i vaš je Instagram profil često hvaljen iz istog razloga. Kako ste gradili vlastiti stil? Što mislite, koliko je fizički izgled presudan za uspješnu karijeru pjevačice u Hrvatskoj?
– Uvijek sam se voljela baviti fotografijom za sebe, volim modu i estetika me zabavlja na nekoj sasvim drugoj razini. Nisam nešto previše gradila svoj stil, nekako mi je to sve skupa sjelo jako normalno i prirodno, pa u istom i uživam kao u dijelu svog izričaja. Ne mislim da je fizički izgled bitan za nikakvu uspješnu karijeru, samo neki specifičan stil u kojem se osjećamo ugodno i svoje, mala pomaknutost, ali dosljednost, iskrenost i ljubav prema onome što radiš, a koja se osjeti na van.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Energija publike
Izuzmemo li nastup na Dječjem Eurosongu, koji vam je vaš nastup najdraži i zašto?
– Najdraži mi je sad posljednji koncert u Čakovcu koji sam imala u srpnju, zbog sulude, prekrasne energije publike. Taj dio live nastupa mi je daleko najdraži dio čitavog posla.
Prošle ste godine bili članicom našeg žirija pri dodjeljivanju bodova drugim zemljama na Eurosongu. Kako ste se našli u tom društvu?
– To mi je bilo prekrasno iskustvo i bila sam iznimno počašćena da sam dio takve super ekipe. Ogroman sam fan Eurosonga već desetljećima pa mi je to možda i bio jedan od dražih momenata za koji bi se mala Nika sigurno uštipnula.
Planirate li se nekad u budućnosti i sami prijaviti na našu Doru?
– Nemam takve planove u ovom trenutku.
Kako provodite slobodno vrijeme? Imate li neke skrivene talente? Kakvi su vam planovi za ostatak ljeta?
– Nisam baš od skrivenih talenata, osim što znam super skuhati nekoliko jela. U slobodno vrijeme najviše volim biti s prijateljima i obitelji, kao i sa svojim psom. Obožavam prirodu i more pa ću još nekoliko dana sigurno provesti u takvom okruženju, no ostatak ljeta i početak jeseni, kao i do kraja godine, planiram provesti u poslu, što me jako veseli.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
