Kad si jazz glazbenik, na scenu izlaziš potpuno gol. Postojiš samo ti, tvoje tijelo i muzika. Ništa drugo, nikakva pomoćna sredstva, nikakva šminka, dodatni efekti, odjeća, produkcija – ništa. Ti, tvoje palice i bubnjevi obavijeni strašću.

Misaoni je to niz koji svojom atmosferom pripada večernjim satima. Kasnim. Nakon dugog razgovora. Uz mnogo glazbe, prigušene svjetlosti, poneke čaše crnog vina. Osim ako vam sugovornik nije Tonči Grabušić.

Nasljednik uglednog riječkog zlatara, i sam s desetljećima iskustva u tom poslu. Ili – fantastični glazbenik koji upravo proslavlja 44. godišnjicu neprekinutog bavljenja glazbom. Silno pažljivi suprug i otac. Bajker koji se nedavno vratio iz istinske američke avanture kad je na dva Harleyjeva kotača osvojio Floridu, prešao više od tisuću kilometara, sve tamo do Key Westa duboko uronjenog u more ispred obala Kube.

Sila talenata

Ako vam je sugovornik Tonči Grabušić, onda se razgovor o strastima, strasni dakako, može voditi u bilo koje doba dana. Na bilo kojem mjestu, koliko god da je terasa Busole što se nalazi nasuprot zlatarske radnje Grabušićevih, u samom središtu grada, u riječkoj Ulici Matije Gupca, također sasvim ugodno mjesto. U bilo koje doba dana.

– Grabušić vam je zagorsko prezime. Moj je otac Stjepan rodom iz Oroslavlja. Došao je kao vrlo mladi zlatar s izučenim zanatom u Rijeku i odmah dobio posao kod poznate zlatarske obitelji Halapir.

U dobi od 32 godine otvara svoju zlatarsku radionicu koja na istom mjestu neprekidno posluje već 54 godine. Naobrazbu koju je otac stekao mogli bismo definirati kao najbolju u tadašnjoj državi. Imao je naime tu sreću da je posao i istinsko »zanatsko brušenje« dobio kod – Davora Svečnjaka.

Brat hrvatske umjetničke veličine, slikara Vilima Svečnjaka slovio je za ponajboljeg agramerskog zlatara, pripadnika fantastične bečke zlatarske škole, jedinstvene obrtničke institucije koja je od zlatara stvarala umjetnike. Posao je tati ovdje u našoj zlatarnici otvorenoj 1970-ih godina išao dobro, da bi vam danas ta priča bila dijametralno suprotna.

Zlato je nikad skuplje, mnoge se kupovine odvijaju online, tako da izrada i prodaja zlatnih predmeta u našem poslovanju zauzimaju svega oko deset posto. Preostalih devedeset posto – popravak je nakita, objašnjava nam Tonči dok razgovaramo u prostoru veličine samo 11 četvornih metara.

Tako malo prostora, a tako puno ljubavi – kad se daruje zlato uvijek su po srijedi ljubav i ljudi koji se nikad neće odvojiti od vječnog sjaja nakita Grabušićevih. U toj je niski ogrlica, lančića, narukvica, križića i svakojakih privjesaka za djecu, dame i mornare, morčića možda i najviše.

Stjepan i Tonči po njima su baš poznati, i ma koliko se danas promijenilo sve, Kinezi morčiće još nisu kopirali.

A možda sva ta sila talenata koje Tonči nosi kroz život dug 58 godina dolazi i iz činjenice da je na jedan fini, elegantni način spojio dvije komponente od kojih se sastoji Hrvatska: kontinentalne, zagorske koju mu je darovao otac, i morske, jadranske što dolazi s – Krka.

– Mama Nada djevojačkog prezimena Pavačić je iz Sv. Vida Dobrinjskog, iz onog lijepog, iskonskog dijela otoka Krka.

Upoznali su se, kao mnogi tih godina, u Rijeci koja je iza Drugog svjetskog rata bila prepuna mladih ljudi doseljenih iz bližih i daljih krajeva Hrvatske i okolnih republika, nadopunjuje nam Tonči svoju obiteljsku priču.

Uostalom ime mu i prezime govore kako spaja plavu i zelenu komponentu Hrvatske.

Foto: Sergej Drechsler

Prijatelji glazbe

Želju napisati priču o Grabušićima u svom notesu, pa je i po tome unikatna, nosimo već pune četiri godine. Prvi je dogovor bio naći se na proljeće 2020. godine kad su obilježavali pola stoljeća poslovanja zlatarnice i četrdeset godina otkako je Tonči, na samom početku svoje adolescentske dobi, počeo i formalno svirati.

Ne još uvijek u jednom jazz bendu jer to je došlo nekoliko godina kasnije, ali svirati. Umjesto lijepih sjećanja i fešte došla je pandemija. Sve je stalo. I naš razgovor koji se nije odmaknuo dalje od pokušaja dogovora o susretu.

– Jesam, pao sam u depresiju u to vrijeme. Možete si misliti kako je na mene, izrazito druželjubivu i jako dinamičnu osobu djelovala – zabrana rada, kretanja i bilo kakvih socijalnih kontakata. Izostanak koncerata, javnog izlaganja muzike koja vam je strast. Što sam drugo mogao nego biti jako nesretan.

Srećom prošlo je, ne vratilo se nikad, nastavlja Grabušić svoju priču.

Iako se prigoda proslavljanja istinski velikog jubileja zlatarnice i glazbe neće nikad više vratiti, ima jedna koja se – neće propustiti. Tonči Grabušić je naime jučer u Baški na popularnoj Crnoj ovci, sa zadrškom od četiri godine, ipak konačno krenuo obilježavati taj famozni 40. glazbeni rođendan, trenutak kad se službeno počeo baviti jazzom. I to na jedan uistinu zanimljivi i sadržajni način.

– Snimio sam, bolje rečeno snimili smo jer riječ nije samo o meni nego o mom Tonči Grabušić Quartetu, prvi album koji smo nazvali »First Take«. Sa mnom su u Quartetu i Damjan Grbac na kontrabasu, Aldo Foško na klaviru i Luka Vrbanec na alt-saksofonu, a u utorak 22. svibnja njime ćemo na Trsatskoj gradini otvoriti 33. izdanje festivala Jazz Time Rijeka.

Svakako da ćemo album inače objavljen u nakladi Nota Bene Recordsa izdati i kao ploču.

U nevelikoj količini jer jako je to skupa »zabava«, ali svakako hoćemo. Da, htio sam ga snimiti 2020. ali kako su na njemu trebali participirati i strani glazbenici, oni naprosto do Rijeke nisu mogli stići.

A da bih u cijelosti prebrisao sjećanja na nelijepu 2020. godinu, potaknut i prijateljima koji su dakako, a što drugo nego također vrhunski glazbenici, ušli smo u studio i učinili nešto s čime sam jako zadovoljan, jednako toliko i ponosan, nasmiješen je Tonči dok nam priča o – glazbi.

A tu je sad i njegovo veličanstvo album. Uistinu zanimljiv jer ne prati trendove.

Svoj je, pomalo i tvrdoglavo svoj. Kao i Tonči.

Umjetnički nesalomljiv.

– Danas moraš biti tehnički savršen, originalan, autorski poseban, pa rekao bih glazbeno ekscesan, i čini mi se virtuozno nerazumljiv. I dobiješ remek-djelo koje se teško sluša. Ja želim svirati slušljivu jazz glazbu, a istovremenu ne zakinutu od slobodne improvizacije i interakcije glazbenika što je okosnica bavljenja jazzom.

Rekao bih da sam išao korak unatrag. Morao sam više razgovarati sa suradnicima nego probavati, jer ne zaboravite da nekima od njih mogu biti otac po godinama. A nema goreg od toga nego jazz glazbeniku govoriti kako da svira, time mu režeš krila, a on mora letjeti.

Vjerovali su mi i našli smo se u svemu i dečki su dali najbolje od sebe. I neizmjerno sam im zahvalan. Da, želio sam baš sve to.

Želio sam klasični jazz kvartet s kojim se upuštam u naše viđenje jazz standarda, pa tako i glazbenih brojeva proizašlih iz fantastičnog Great American Songbooka, komentira Tonči.

Mnogi su mi rekli da je to »ludost« s obzirom na preferencije tržišta, ja sam pak uvjeren da itekako postoji nemali broj ljudi koji itekako želi takvu glazbu, koji uživa u njoj tako da se ne bojim ni za našu prolaznost s ovim albumom, prvim u mojoj skoro pa polustoljetnoj karijeri, kategoričan je Grabušić.

Foto: DAVOR ŽUNIĆ

Od boemstva do vječnosti

A da je itekako u pravu kad tvrdi da je dobra glazba naprosto dobra glazba kakvu god odrednicu nosila, pokazao je događaj od prije nekoliko dana.

U zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori, jednom od najelitnijih prostora u Hrvatskoj, mjestu na kojem se organiziraju samo događanja posebne »specifične težine«, otvorena je izložba »Od boemstva do vječnosti«.

Riječ je o postavu u kojem participiraju umjetnički vrhunci Mattisea, Degasa, Modiglianija, koji je kulturna javnost definirala »izložbom godine i najvažnijim kulturnim događajem 2024. u Hrvatskoj«.

Na toj je svečanosti obilježena i 76. obljetnica uspostave modernog Izraela, a za glazbeni dio ovog prestižnog eventa bila je zadužena upravo riječka jazz ekipa. Tonči Grabušić je nastupio kao dio Zvonimir Radišić trija!

Ljudi su ih pozorno slušali i uživali, Zagreb se poklonio riječkom jazzu.

– Stalno smo u nekakvom procjepu između prošlosti i sadašnjosti. Jedna od naših najdražih fraza je »Rijeka – rokerski grad«. Je, svakako je rokerski grad, ali je isto tako činjenica da je nekad bila mnogo više rokerski grad. S obzirom na to da sam pohađao Građevinsku školu sjećam se da nas je samo u njoj, osamdesetih godina, svirao jako veliki broj.

Čak i kad bismo govorili o bubnjarima, bilo nas je nekoliko koji smo se kasnije aktivno bavili svirkom.

Nikad neću zaboraviti kad smo obilježavali jednu značajnu obljetnicu Građevinske, okupilo se i nas velik broj glazbenika. Izveli smo i jedan dio programa, a sjećam se da je posebno veselje izazvala odluka, donesena na samoj proslavi, kako će se taj bend nazvati – Rapidografi.

Hoću reći da bi se neki grad ili neki kraj u glazbenom smislu definiralo po jednom žanru to mora biti jako aktivna scena u čijem radu participiraju sve generacije, ali njezinu osnovu, najveći broj čine mladi ili jako mladi ljudi. Kad je dakle Rijeka bila ono baš jako rokerski grad, svi smo mi aktivno svirali, bili u bendovima, svakodnevno vježbali i neprestano negdje nastupali.

Kad je rock izričaj u pitanju danas toga ima znatno manje. Ima bendova koji postoje sve ovo vrijeme, primjerice Let3 je desetljećima jako aktivan, kreativan i produktivan, što tek reći o vječno dobrom Urbanu…

Razumljive su sviračke, izvođačke, kreativne pauze bez novih skladbi kod nekih bendova koji su također zadužili riječku i hrvatsku rock povijest. Puno se s razlogom ističe riječka rokerska komponenta koliko god da se danas po bogatstvu izvođača ne može mjeriti s osamdesetima.

Lijepe su retro priče, ali treba češće isticati i to da su Rijeka i Liburnija jedan od najsnažnijih jazz centara u regiji!

Da smo na samom vrhu po prepoznatljivosti u Hrvatskoj zahvaljujući i festivalima – riječkom Jazz Timeu i Liburnia Jazzu iz obližnje Opatije.

Ima nas mojih godišta, starijih, ali i jako mladih izvođača, sjajnih instrumentalista.

Jako se puno svira, mnogo se radi, snima se, volio bih da je toga više i u medijima, da se naglasi kako Rijeka jeste rokerski grad, ali je i grad jazza. Uostalom, Rijeka ima svoj, jako sadržajni, jazz festival, pune 33 godine, pojašnjava nam Tonči svoj osobni, ali i glazbeni put svoga grada.

Foto: SERGEJ DRECHSLER

Sve je to muzika

Nažalost, po pitanju brojnih »povijesnih tema« – u pravu je. Sadašnjost naprosto ima svoje priče, svoja pitanja i odgovore, svoje procese.

Dakako da je osamdesetih bilo nemoguće da neka od folk, tada bez pridjeva turbo, zvijezda proda tri koncerta zaredom, da s lakoćom privuče sedam, osam tisuća gledatelja i da je u tom slučaju riječ o mladim, gradskim ljudima. Ono što je tome protuteža, imponira da kad su recentna događanja u Hrvatskoj, na njih se jako često zove riječke jazz glazbenike.

– Kad živiš za glazbu ne smiješ biti isključiv. Poznato je da nemali broj nas jazz glazbenika svira »gažersku pratnju«.

Osobno, participirao sam kao glazbenik na dva albuma Đorđa Balaševića, dakako da sam svirao i na njegovim brojnim nastupima, pratio sam na turnejama Severinu, Gibonnija, svirao sam s Radojkom Šverko za čije vokalne sposobnosti i danas mislim da su jedne od najboljih u državi, obožavam svirati na MIK-u.

Sve je to muzika, nekom uvijek dobra, a na vama je, bez obzira na osobne preferencije, biti najbolji i najpošteniji što god i s kim god svirali. Uostalom, to su i sasvim pristojno dohodovni poslovi koji vam omogućavaju bavljenje svojim strastima, bilo da je to jazz ili strojevi na dva kotača.

Što znači da su to – dobri poslovi, pojašnjava nam Grabušić.

Osoba s milijun hobija, i tako ga znaju definirati. Koji bi metal Tonči bio?

Sasvim sigurni živa. Neuhvatljiv, stalno u pokretu iako je prije nešto više od dva desetljeća imao prometni udes koji bi većinu ljudi ubacio na »rezervni položaj«, na životnu vožnju »pod ručnom«. Ne i Grabušića.

A mi, s obzirom na to da se o tome danas često i mnogo govori, pitamo ga – bavi li se nekom fizičkom aktivnosti. Trči li, ide u teretanu, tako nešto, u tom stilu… bolje da nismo! Izazvali smo baš snažni protunapad!

– Mene, bubnjara pitate bavim li se fizičkim aktivnostima?! Ne samo što je bubanj instrument koji traži jako mnogo fizičke aktivnosti, pa i snage, nego je i sama priprema i rasprema bubnjeva prava »teretana«.

Ne, ne trebaju mi nikakve posebne pripreme, ali jako je važno redovito imati probe. One su sustav koji vas u svakom smislu održava u kondiciji. Fizičkoj i muzičkoj, mentalnoj. Razgovarao sam nedavno s kolegom trubačem koji mi je zorno pojasnio što znači svakodnevno vježbanje svog instrumenta.

Kako je istaknuo, ne svira li jedan dan, on primjećuje kako nije sve idealno. Ne vježba li dva dana, to je jasno njemu i kolegama glazbenicima. Dođe li do tri uzastopna dana bez višesatne vježbe, njegov pad kvalitete uočit će i – publika, jasan je Grabušić.

Foto: DAVOR ŽUNIĆ

Harley i Lambretta

A od brojnih hobija svakako se izdvajaju – motocikli. Ali kao i u glazbi, Tonči je i tu jako tolerantan. Teško je naime naći ljude koji podjednako koriste Harley Davidson i skutere. To su po većini dva svijeta koji isključuju jedan drugog. Ne i za njega.

– Ma ni slučajno, svaki od ta dva tipa motocikla, dakle rasni Harley, koji je stvoren za osvajanje daljina, i skuteri, koji su optimalni za gradsku vožnju, optimalno ispunjavaju svoju funkciju. Harley se u gradu slabo snalazi, dok ja nekad svojom Vespom, danas Lambrettom, svugdje stižem lako i na vrijeme.

S druge strane, što bih na otvorenoj, brzoj cesti radio na skuterima – dovodio do nervoze i potencijalne opasnosti sebe i druge, jasan je Grabušić.

S teme na temu, iz priče u priču. Kroz njegov, ali i život Rijeke prolazili smo istovremeno, ponekad i u jednoj rečenici i vertikalno i horizontalno. Neki bi rekli da smo skakali s teme na temu. Nismo. Slojevitost osobe poput Tončija Grabušića može djelovati takvom, ali sve je samo ne – površna.

Sasvim suprotno, Tonči se bez problema može istodobno kretati u jako različitim smjerovima. Kao da stalno provocira vremensko-prostorne datosti.

– Neki bi rekli kako je sve u dobroj organizaciji. Ne mislim da sam nešto posebno organizirana osoba, ali jesam svakako jedan od onih koji zna što su mu u kojem trenutku prioriteti. Dolazak na vrijeme na posao je odgovornost prema egzistenciji.

Baš kao i dovršavanje posla u zlatarnici u optimalnom vremenu kako bih mogao biti s obitelji, sa suprugom Babarom, ali i na probama koje život znače. Nikad nećete dozvoliti prazni hod ako on znači da u danu ostajete bez nekih od navedenih elemenata.

Znate, kad sam počeo raditi kod oca, stalno sam trčao na svirke, na probe, na druženja uz glazbu.

Govorio bi mi tada, osamdesetih godina – sredi se, smiri se, prvo posao u zlatarnici, glazba je nešto od čega ne možeš živjeti.

Nije prošlo baš ni pretjerano mnogo godina, da bi okrenuo ploču: sine, pusti zlato, samo ti meni sviraj! Sve u svoje vrijeme, zaključio je Grabušić naš razgovor.

A mi smo na terasi Busole istovremeno bili i silno ispunjeni i nevjerojatno prazni.

Razgovor s osobom poput Tončija Grabušića vas neminovno puni dobrim emocijama, pozitivnom energijom, daje vam poleta.

Zbog čega onda dolazi do tog pomalo neugodnog osjećaja praznine? Pa zbog toga što nikad nećete biti kao on! Sposobni stići na sve što želite u optimalnom vremenu.

I biti svima dobar.

Zlatarnici, obitelji, jazzu.

Foto: SERGEJ DRECHSLER