Riječka klupska scena, što je to? Valja postaviti to pitanje opet, pogotovo u kontekstu zatvaranja nekoliko klubova s mjestom (alternativne) razlike u gradu koji se, dulje no što uopće postoje mnogi sudionici takozvane scene, diči svojom rokerskom, alternativnom prošlošću. Place i Discordia stavili su ključ u bravu, a i Palach, ta centralna kota riječkog (sub)kulturnog identiteta, pred velikim je restrukturiranjem. Dosadašnji zakupac kluba u Kružnoj, Alen Mance, broji svojih zadnjih 100 dana ne samo u Palachu, nego i uopće u klupskom biznisu u kojem pliva zadnje desetljeće. 

   – Već 10 godina bavim se ovim poslom i nisam imao slobodan vikend, imam 33 godine i želim se maknuti iz ovog, kaže iskreno Mance, reprezentirajući ujedno o kakvom je poslu riječ. 

Palach studentima?

Upitali smo i Šarara isto, no on je samo rekao da će se model upravljanja Palachom u potpunosti mijenjati, odnosno da on smatra da Palach treba napustiti postojeći model »kluba u najmu«, da bi se postigao značajniji programski pomak. Po njemu ugostiteljstvo kao dio pogona mora služiti ojačavanju programa, a ne obratno. 

   – Želimo da Palach bude kulturni centar koji funkcionira u modusu koji nije komercijalan, dakle namjera je da prostor ne bude u zakupu, a da se prihod od najma ugostiteljskog dijela vraća izravno u program, kaže Šarar.   

   Znači li to da se ostvaruju glasine da će se taj programski dio prepustiti studentima, odnosno da se u tom segmentu računa i na Sveučilište, odnosno novce Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta kroz neki oblik studentskoga kluba, još ne znamo, ali Damir Čargonja Čarli, bivši voditelj Palacha i sadašnji voditelj K.U.N.S.-a, smatra da to možda i nije najbolja ideja. 

   – Tu stvar moraju raditi ljudi s iskustvom, to mora biti razrađena struktura, a ne stihija, jer će se i opet dogoditi da ugostiteljski dio »pojede« programski, kaže Čarli, dodajući da u početku to naizgled i može funkcionirati, ali da bi se lako moglo dogoditi da glavnu riječ na kraju preuzme onaj tko vodi ugostiteljski dio. 

   Prema Čarliju jedan je od temeljnih problema u legislativi. I on sam razmišlja o zatvaranju K.U.N.S.-a, koji je u njegovoj režiji postao nezaobilazno mjesto kulturne ponude Rijeke. No briga o takvom programu za koji se zalaže K.U.N.S. jednostavno nije moguća u kontekstu u kojem taj klub posluje. 

   – Problem je financijske prirode. Da bi držao šank, moraš imati firmu ili obrt, a ako iz zarade moraš plaćati programe, gubiš. Trebalo bi promijeniti zakone, Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti i Zakon o udrugama, i omogućiti udrugama da se legalno bave ugostiteljstvom. Naravno, to bi trebalo kontrolirati, da se zarada vraća u programe, ali to je puno bolje nego da se događa ovo što se događa, pa udruge skrivaju svoje šankove, toče u plastične čaše i tako dalje, kaže Čarli, potkrepljujući to tvrdnjom da se pogleda kakvi su se to klubovi zapravo zatvorili te da se vidi da su to oni koji su uglavnom bili više od birtija. 

   Jedan od takvih zasigurno je Discordia, koja se mučila upravo s činjenicom što je krenula kao rezultat inicijative udruge. I njen dugogodišnji voditelj Nebojša Trajković stoga kaže, na Čarlijevom tragu, da je najveći problem u tome što kulturni i zabavni programi teško mogu preživljavati bez ugostiteljskog dijela, budući da ljudi jednostavno nemaju naviku niti dovoljno informacija o tome koliko razni programi koštaju. 

Što je kafić, a što klub?

Šarar bi na to pak odgovorio da dio problema leži u nepostojanju razlika između običnih kafića i klubova s programom, bez obzira na žanrovski predznak. 

   – Kada bi se kafići zatvarali u neko normalno doba, kako je uobičajeno u svijetu, iznenadili bismo se koliko je ljudi spremno plaćati ulaznice za programe, smatra Šarar. 

   Trajković, koji je sada voditelj programa u Tunelu, dodaje međutim da je problem Discordije bio i u nemogućnosti prenamjene prostora. Žao mu je što Discordije više nema, »jer je bila jedno od rijetkih mjesta u gradu s ‘drugačijim’ programom od većine, a opet posjećenim i potrebnim oblicima, počevši od glazbe pa do raznih izložbi, podrške LGBT zajednici i sl.« 

   Place je pak nešto drugačija priča, tim više što nije završena. Stari zakupac je otišao, ali novi dolazi. Zoran Badurina zasad ne želi otkrivati puno, kaže da su razrušili cijeli prostor i da će kroz dva mjeseca otvoriti novi klub koji će nuditi modernu klupsku muziku, ne dakle klasični house, techno i slično, već organsku muziku dakako povezanu s elektronikom. No stari Place očito odlazi u povijest. 

   Ipak, nema mjesta plakanju, smatraju gotovo svi sugovornici. I novom voditelju nove Makine Kristijanu Ćozi nedostajat će stari Place, ali najava da će se tamo opet otvoriti novi klub veseli ga. Ipak, ne može poreći da bi i on više volio da ima 500 klubova u gradu i da grad ima 500.000 stanovnika, a ne 20.000 manje od posljednjeg popisa.   

   Kao razlog nedostatka kontinuiteta klupske scene u Rijeci, silna otvaranja i još više zatvaranja prostora, Alen Mance vidi, osim u činjenici da je Rijeka relativno mali grad, i u tome što je ona tranzitno, a ne turističko mjesto. 

Ajmo se dogovorit’

Voditelj Sterea Tomislav Dekanić pokušava pak promijeniti percepciju Rijeke kao maloga grada. 

   – Ne bih rekao da je grad mali, grad je velik, i super je, i centar je. Izgubila se doduše ona percepcija Rijeke kao grada rocka i alternative od prije pet godina, ali morali bismo prestati o sebi razmišljati kao o seljačinama i početi si govoriti kako smo super, kaže Dekanić, tvrdeći da je jedan od načina i put Sterea kao jedinog klupskog prostora koncentriranog na urbani program na tjednoj bazi u kojem 30 posto posjetitelja nije iz Rijeke. 

   Voditelj Tenka na Trsatu Goran Vrkić pak smatra da dio rješenja sa slabom posjećenošću programa leži u boljoj međusobnoj koordinaciji klubova. 

   – Mi si međusobno otimamo posjetitelje jer se ne dogovaramo oko programa pa se dogodi da se isti dan događaju programi koji računaju na istu publiku. Zato smo dogovorili sa Stereom da mi radimo after partyje nakon njihovih programa. Toga bi trebalo biti više, kaže Vrkić, koji priznaje da Tenk ima podosta problema. 

Nema mjesta za dramu

Konačno, dio sugovornika i ne vidi prevelik problem u nedostatku takozvanog kontinuiteta scene. Trajković tako promjerice smatra da je zapravo super što se lokali otvaraju i zatvaraju. 

   – Pa otkad sam počeo izlaziti u Rijeci, promijenilo se možda preko 30 klubova u koje sam izlazio. Mijenjaju se lokacije, koncepti, nazivi, interijeri, ljudi… Stalno je neka promjena. Mislim da je tako zdravije. Ne treba previše dramatizirati oko svega toga, smatra Trajković, a pridružuje mu se i Šarar. 

   – Što se klupske scene tiče, nije ona nikada imala kontinuitet, čini se da brzo zaboravljamo, a da svatko sudi prema osobnom sjećanju na najemotivniji dio svoje mladosti. Netko nije prežalio stari Palach, netko Točku, netko Mali Quorum. Ali to su samo osobna sjećanja. A zašto scena zaista ne funkcionira jače i življe, odgovor vjerojatno leži u malom tržištu jer sličan problem dijele sve države bivše Jugoslavije. Jednostavno je premalo gradova, premalo klubova, pa ne razvija se klubbing lokalno, on mora biti dio neke ozbiljne mreže koja funkcionira, kaže Šarar, zaključivši da on ne misli da je situacija u Rijeci loša, da su za takvu percepciju, izgleda, i opet krivi mediji. Jer po njemu oni puno više vole pisati kada se nešto zatvara nego li kada nešto radi dobro.