Najveći treš koji je izašao iz TBF-ove radionice proglašen je Pjesmom godine
Možda i zato što je raja već apatična oko toplo-hladno igrica EU-a s naguženom Hrvatskom, u zadnje vrijeme top-tema u javnosti nije ni politika, ni javni dug, ni siromaštvo, ni švicarski krediti ili njujorške sobarice s teškim optužbama, već »Bižuterija« i pripadajući joj ukus Hrvata u muzici. Moram priznati da pjesmu ni jednom nisam uspio čuti do kraja, ali znam da zaziva ženu, majku i kraljicu, i da je uzorito treš kičasta, baš onako kako to mora biti hit godine nacije koja se u većini shizofreno opredjeljuje za nepodijeljenu ljubav prema Thompsonu i srpskim cajkama.
I iako bi se ovdje moglo, a možda i trebalo, govoriti o tome zašto je današnjim klincima Thompson punk, određena pobuna protiv sistema, čini mi se zanimljivijom jedna druga priča, koja je nekako prošla ispod »Bižuterijinog« radara. Hit godine je dakle prema Porinu kategorija koju dodjeljuje publika. A publika je glasala za »Bižuteriju«. No o Pjesmi godine odlučuje žiri, a on je ove godine Pjesmom godine proglasio »Dogodila se ljubav« Lee Dekleve i Mladena i Saše iz TBF-a. Ista pjesma natjecala se i za Hit godine, ali pored »Bižuterije« ipak nije imala šanse. I što je tu sporno? Ma ništa, osim činjenice da je to dosad najveći treš koji je izašao iz TBF-ove radionice. I to ne treš u simpatičnom smislu, nego ordinarno udvorničko smeće, kojim su se dečki spustili niže nego ikad u karijeri.
Kvragu, valja plaćati kredite za stanove i aute, a od beskompromisnog panka nemoguće je preživjeti
Ljigavi klišeji
No nitko od dežurnih kroničara i moralizatora hrvatskog ukusa nije u tome našao dovoljno razloga za pokoje drvce i kamenčić na nekad naizgled beskompromisan autorski tandem, već svi krenuše drvljem i kamenjem na Rozgu. Koja doista nikad nije pjevala o pogubnom utjecaju konzumerizma u Hrvatskoj i modernom društvu općenito, o iščašenim vrijednostima, socijalnim pobunama i malom čovjeku u raljama politike i korumpiranog društva. O svemu o čemu je TBF nadahnuto pjevao, da bi onda posegnuo – ili im se prepustio, svejedno – najnižim strastima hrvatske muzike u ljigavim klišejima iz kojih vrišti samo skor na domaćim radiopostajama koji će se pretvoriti u fini ZAMP-ov honorar. Da spomenem samo jedan aspekt hita iz rukava širokog masovnog ukusa.
Možda o svemu tome ni ja ne bih pisao da ovih dana nije izašla nova pjesma TBF-a, kako dečki kažu duhoviti odgovor na pitanje što je bilo nakon osam godina veze iz prve pjesme. One u kojoj dogodila se ljubav. Možda bih ostavio na miru javnu raspravu oko toga treba li o ukusima raspravljati ili ne (a o čemu drugome raspravljati?) i treba li javno inzistirati na promoviranju vlastitog ukusa (a što drugo promovirati ili što drugo s vlasititim ukusom?), ali ne mogu. Ne mogu baš zbog ove druge pjesme, nazvane »Mater« – nekakvim kul gangsta duhovitim pjesmuljkom kojim kao da se TBF-ovci pokušavaju amnestirati od pokleknuća s Deklevinom pjesmom. Kao da odjednom Oliver Dragojević javno počne nositi zeleno-crvene vrećice i tvrditi da je promijenio ukus u trgovačkim lancima. Ma ne ide, brate!
Više nema povratka
I lije tako petrolejska lampa žuč crvenkastožutu:
Da se razumijemo, apsolutno sam protiv moraliziranja i popovanja pjevačima koji se svačemu dovijaju ne bi li bolje živjeli. I tko sam ja uostalom da sudim Badovincu na zaradama od dvije do osam tisuća eura po reklami za najomiljenije mu pivo? Netko samo ljubomoran, eto tko. Ne mogu puno toga reći ni o ostarjelim pankerima koji svoje pjesme nakon dvoznamenkastogodišnjih karijera pišu korporacijski – red autoironije, red (dozvoljene) mikropobune, red dodvoravanja klincima. Kvragu, valja plaćati kredite za stanove i aute, a od beskompromisnog panka nemoguće je preživjeti.
Sve to stoji i za ostarjele hiphopere, ali valja ipak reći kad je netko otišao predaleko. A TBF je, brate, s Deklevom otišao predaleko i još dalje. I neka im, ali nema ti onda više povratka. I ne može ti ni sto »Matera« vratiti kulnes koji si izgubio, koliko god svi šutjeli o tome.
