Velik je privilegij intervjuirati glazbenu veličinu poput Josipe Lisac. Ako taksativno nabrojimo njezina ostvarenja, 16 albuma, 14 kompilacija, 18 singlova i EP-ja, 23 nagrade Porin, uključujući i Porin za životno djelo, te osam Porina u kategoriji najbolje ženske vokalne izvedbe, tek smo neznatno zagrebali u njezin jedinstven umjetnički svijet. Jer pedeset godina karijere, u kojoj je nastupala diljem svijeta i Hrvatske, valja doživjeti iz prve ruke, uživajući u njezinim pjesmama i jedinstvenom umjetničkom izričaju. Prilika za takav istinski glazbeni doživljaj pruža se ove srijede, kada će Josipa Lisac nastupiti na Trsatskoj gradini, u 21 sat. Uoči koncerta otkrila nam je što misli o nastupima u novim okolnostima epidemioloških mjera, što misli o virtualnim koncertima, kako je doživjela protekle dvije godine te najavila obilježavanje 30. godišnjice smrti Karla Metikoša.

Nadam se da nije kasno za jedno sumiranje 2020. godine, jer moram Vam ponajprije čestitati na Porinu za životno djelo, diskobiografiji, a objavili ste i novi spot. U kakvom Vam je sjećanju prošla godina?

– Bila je burna, što meni privatno i poslovno, što svima nama. Došla je s velikim iznenađenjem, toj pošasti koja se razvila, o kojoj još i danas nemamo puno saznanja. Imamo puno informacija, ali koliko su one iscrpne i temeljite? Znamo toliko o tome, a možemo reći da zapravo ne znamo ništa. Razmišljala sam i shvatila da je to jedno stanje, ratno stanje. Jer to je neprijatelj kojeg ne vidimo i protiv kojeg se borimo. Također, kroz 2020. godinu, kroz sve što me nagradilo i poslovno i privatno shvatila sam da dolazi neko novo doba i da treba biti pripremljen na njega. Jer, prošla godina donijela nam je neke spoznaje s kojima ćemo se tek početi susretati. Tehnologija, koja vlada već jako dugo, postaje sve bolja i bolja. Svi su bili online, učili, radili, pjevali, a vjerujem da će doći i druge stvari gdje će tehnologija još više napredovati.

I vi ste održali jedan online nastup na Valentinovo…

– To je bio moj prvi koncert ove godine i bilo je fantastično. Ima svakakvih razmišljanja o virtualnim koncertima, ali imam osjećaj da oni dolaze. Mnogi ljudi odstupaju od njih i kažu da im se ne sviđaju, ali mislim da će oni jednom biti pod normalno. Imat ćemo live koncerte, virtualne, ovakve, onakve, različite vrste. Sve će se tehnološki razvijati i napredovati. A kad će to biti? Doći će kad dođe.

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Gore nego lani

Svijet se mijenja…

– Sjećate se kako su svi govorili da će 2021. konačno biti bolja? A ne bih baš rekla da je bolja, mislim da je gora nego 2020. godina. Istina je da nam je previše ovog svega. Ljudi možda nemaju psihološke kapacitete da sve izdrže, tako da se pojavljuju frustracije. Ljudi gledaju, vide i ne žele se pomiriti s time što se događa.

To mi je sve razumljivo. Jer često čujem ljude kako kažu da više ne mogu izdržati. Bili smo zatvoreni i mislili da će biti bolje, a ipak nije bilo bolje. No ipak moramo vjerovati. Živimo zato što vjerujemo. Kako ćemo živjeti, a ne vjerovati? U dobro, da može biti bolje i tako dalje. No s druge strane znam da može biti gore i zato moramo biti pripremljeni na jezivo puno iznenađenja. Slike koje vidimo, potresi, poplave, to je sve da se prestrašiš.

Kako se Vi nosite s trenutnom situacijom?

– U životu me uvijek zanimalo da pronađem, da saznam, o čemu se radi. Da nađem razlog zašto se nešto događa. Treba nam taj razlog kako bismo mogli razmišljati, znali se postaviti. Jer svatko situaciju prihvaća na svoj način. Mislim da bismo sada svi trebali ponajprije biti svoji najbolji prijatelji. Napraviti najbolje za sebe zato što tek onda možeš napraviti nešto i za druge.

Jer ja jesam u kaosu, ali ne želim se predati tom kaosu. Htjela bih biti što bolje pripremljena za sve što će se dogoditi jer vjerujem da nema slučaja. Ništa nije slučajno. Sve se događa s razlogom. Isto tako vjerujem da se sve događa jer se moralo dogoditi. A mi se poslije čudimo. Život se vrti u krugu, neke stvari koje su se dogodile sad se ponovno događaju, samo u drugačijem izričaju jer je drugo vrijeme.

Što mislite o koncertima pod epidemiološkim mjerama?

– Mi smo zemlja u kojoj mnoge stvari inače nisu sređene u mnogim segmentima pa tako ni u tome. Najveći je problem što ljudi vide da se mjere ne primjenjuju jednako za sve. S jedne strane su nama zabranjivali koncerte, a na nekim drugim događanjima se moglo vidjeti čovjeka na čovjeku. To je razljutilo ljude jer nije ravnopravno, nije pošteno. Ako se nešto provodi, onda mora biti jednako za sve jer će se ljudi onda drugačije postaviti.

Također, stvorila se nekakva silna hajka na koncerte, govori se da virusi dolaze s glazbenih događanja. Mislim da oni ne mogu dati recept i reći da virus dolazi s koncerta. Svi smo naprasno prestali svirati i iako se sad na sva zvona govori da smo se oporavili, da je dobra turistička sezona, mislim da ne možemo reći da smo se mi glazbenici oporavili…

A nas se stalno napada. Zatim se pojavilo da se koncerti mogu održati samo uz potvrdu o cijepljenju ili s testom. Postoje različiti razlozi zašto se netko želi cijepiti ili ne, no svakako mislim da se prema ljudima ne smije pristupati agresivno. Treba ih educirati, govoriti im polako i iskreno, bez napada, bez agresivnosti. Stvorila se napadačka atmosfera, da se moraš cijepiti jer nećeš moći ovamo ili onamo, kao da samo čekamo naredbu i naređenje.

Foto: Ivica Galovic/PIXSELL

Protiv segregacije

Objavili ste i jedan video na Instagramu na tu temu?

– Tu je objavu vidjelo preko 150 tisuća ljudi, od kojih pola uopće nisu moji pratitelji. Ja sam zapravo rekla, i nisam uopće spominjala riječi »cijepiti se«, nego sam samo rekla da sam svjedok da oko mene vlada pošast. Jer ja sam svjedok bolesti, svjedok smrti, vidjela sam ih oko sebe. Osjetila sam jedan priziv moralne odgovornosti, priziv životne etike, kako da pomognem sebi, a kroz to pomognem i drugome. No sve prvenstveno da ne povrijedimo jedni druge.

Da se ne događa upravo ovo kako se raširilo. Jer dobila sam dosta poruka ljudi koji mi kažu da im nije drago što čuju da ću ja pjevati za odabrane. Što to znači za odabrane? Da sam ja za diskriminaciju i segregaciju ljudi? Naravno da nisam, cijeli život dijelim ljude samo na dobre i zle. Ja se jesam cijepila, ali nitko me nije nagovarao. Imam prijatelje, znanstvenike, liječnike pa sam razgovarala s njima i čula o jednoj i drugoj strani. Na kraju sam odlučila da je to moj osobni izbor, moja odgovornost. Nikoga ne pitam, niti sam pitala, je li se cijepio. Ali mi je ružno kada vidim da mi ljudi koji se ne žele cijepiti, koji kažu da je otrov u cjepivu, govore da sam ja za segregaciju. A odlučila sam unijeti, po njihovu, taj otrov u sebe. Znači ipak sam ponajprije osobno ušla u rizik.

U Rijeku stižete nakon koncerata u Splitu i Grožnjanu.

– Imala sam predivne koncerte u Rijeci. Moj prvi solo koncert u Rijeci bio je prekrasan, na Pećinama 1969. godine. Tada sam nastupala na splitskom festivalu s »Igrom valova u mom sjećanju« te su me pozvali u Antwerpen, a potom sam dobila ponudu za Rijeku i prihvatila je. To je bilo prvi put da sam bila u Rijeci, ako ne računamo prolaske kroz Rijeku do Opatije.

Bilo je lijepo, kao i svi moji koncerti, izuzetno sam sretna i zahvalna svima koji dođu. Na posljednjem nastupu u Splitu bilo je izuzetno puno ljudi, a bila je tišina. Slušali su svaki ton, vokalni, instrumentalni, i to je zapravo najveća nagrada glazbeniku, kad netko sluša. Svi imaju neke svoje priče vezane za pojedine pjesme, kao što imam i ja.

U jednom sam trenutku baš rekla da ne znam čiji je ovo koncert. Je li ovo moj koncert? Ili vaš koncert ili je naš koncert? To je, izgleda, naš koncert jer su jednako sudjelovali, bila je to primopredaja ljubavi, daješ, primaš, daješ, primaš. U Grožnjanu je pak bio ludi koncert, puhalo je, imala sam svoj vjetrobran u ruci, ali mi nije pomagalo. Bila sam pod stresom i to rekla publici koja je bila božanstvena i divna.

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Sanjarka

Jednom ste rekli da je svaki koncert nova glazbena igra…

– Uvijek donosim sebe i svoj program koji se mijenja kako se ja kroz vrijeme mijenjam. Izuzetno dugo pjevam i nemoguće mi je pjevati stalno jedno te isto, na jedan te isti način. U krajnjoj liniji, drugo je vrijeme, nije više kao prije 30-40 godina, stanja u svim mogućim zemljama su se promijenila, a kamoli moj život. Često sam kroz intervjue i na koncertima jer na koncerte dolaze moji prijatelji pa im se povjeravam, kažem što ima novoga i što mi je tko rekao, objašnjavala zašto se mijenjam. I sad imam jedan najljepši izraz za to, izvanrednu riječ koja govori sve, ja se svako malo »apdejtam«.

I ljudi su se nasmijali i shvatili. Moramo se »apdejtati« da bismo bili svježi. Inspiraciju uglavnom pronalazim u glavi, zamišljam, sanjarim. Čovjek sanjari, sniva, kako bi nešto bilo dobro. Nije da ja moram nešto čuti i onda to ponoviti. Na našoj glazbenoj sceni postoje reproduktivni glazbenici koji pjevaju tuđe stvari, covere. Ne znam bih li to pohvalila, jer morali su napraviti sebe. To je red. Ako ne uspije, ne uspije, ali se treba uložiti trud na tom putu da se izradi sebe. Nije to jednostavno, to je konstantan rad. Motiviraš se, inspiriraš, misliš te na kraju moraš i smisliti.

Najavili ste program povodom 30. godišnjice smrti Karla Metikoša.

– Još ne znamo gdje će biti održan jer se neke dvorane renoviraju u Zagrebu, ali ću više moći reći tijekom devetog mjeseca. Imamo videozapise, nekoliko intervjua s Karlom, ono što je on snimao po Africi… Nažalost, nemamo intervjue Matta Collinsa, iako je on davao intervjue za tadašnju Teleziviju Zagreb, no u arhivi ih nema.

Tako da ćemo prikazati videozapise koje imamo i organizirati razgovore s ljudima koji su ga izuzetno dobro poznavali. Također, bit će i glazbeni dio, koji ne mora nužno biti nešto strašno veliko. Iako, ja i nemam velike i male koncerte, meni su svi koncerti veliki. Svi su koncerti unatrag 30 godina napravljeni za Karla. Izvodi se njegova glazbena baština te tu i tamo neke nove pjesme koje su se pojavile. A uglavnom svima najljepše budu njegove. On je zapravo permanentno prisutan. Apsolutno ćemo to obilježiti, iza toga stoji i Društvo skladatelja, i diskografska kuća Croatia Records, glazbenici koji vole Karlove pjesme. Napravit ćemo nešto fino i lijepo, ništa masovno.