ZAGREB Kad se Teresa vratila s jednoga od svojih velikih putovanja i objavila suprugu da je zaljubljena u dvadeset dvije godine mlađeg Grka, nije očekivala da će njezin suprug i ljubavnik postati prijatelji, da će zajedno planinariti i večerati uz svijeće.

Ali nije očekivala ni da će joj najmlađi sin umrijeti u krevetu, u nesreći koju je uzrokovao pušeći pred san, niti je očekivala da će se od depresije početi liječiti nadomak svoga osamdesetog rođendana – i to putujući autostopom po svijetu.

Dokumentarni film »Sve je moguće«, prikazan preksinoć na festivalu ZagrebDox, pravi je biser programa Happy Dox, rezerviranog za filmove koji razgaljuju i nasmijavaju. 

  Poljska redateljica Lidia Duda zavukla se u sve pore svakodnevice Teresine obitelji, koja je nakon sinove smrti spala na otuđeni suživot u seoskoj kući koja se raspada: Teresin muž je rezignirani penzioner koji iznad svega voli kontemplaciju u tišini, a više od svega prezire prazno blebetanje i afektiranja. »Rijetko joj se obraćam, tako je sigurnije: jer čim joj se obratim, to može dovesti do sukoba. A čemu da se uzrujavam?«, kaže Teresin suprug Jan, strastveni promatrač ptica. Znakovito, njegova supruga voli mačke i njezin je mačor pojeo ptice koje je Jan hranio na imanju. 

  Teresa se, pak, ne gasi: autostopirajući po Europi, ona uspostavlja živahnu komunikaciju s vozačima čiji jezik uopće ne govori – sporazumijeva se gestama i smijehom. Ona je žena koja je počela živjeti u dobi u kojoj ljudi dižu ruke od svega i mire se s nadolazećom smrću. 

  Divna je dinamika naracije u ovom dokumentarcu. Ispočetka se Teresa doima kao tek jedna od osebujnih bakica s posebnom strašću, kakve su portretirane u emisiji »Globalno sijelo«. A onda se, kroz njezina putovanja, na kojima je prati redateljica, pomalo otkriva da je Teresa mnogo više od osebujne bakice: ona je žena s čudovišno snažnim optimizmom i zapanjujućom biografijom, s dovoljno volje za životom da je u jednom trenutku gledamo kako je, dok guguće na telefonu s ljubavnikom, preplavljuju leptirići i pretvaraju u blesavo sladunjavu zaljubljenu tinejdžericu. 

  Iz nekih dokumentaraca na ZagrebDoxu gledatelji će naučiti puno o globalnoj ekonomiji, ekologiji, ljudskim pravima… Ovaj će ih opremiti jednako vrijednom spoznajom, koja možda zvuči patetično, ali je treba reći: da je svijet veći nego što se čini iz kauč-perspektive i da su ograničenja tu samo zato jer smo pristali na njih. 

  U programu Happy Dox prikazan je i »Visuljak«, zabavan i brutalno iskren film o mladiću koji je zbog malenog penisa ostao bez djevojke: zaprosio ju je preko golemog videzida na košarkaškoj utakmici, a ona mu je rekla ne. Tražeći odgovor na pitanje je li veličina bitna, Patrick iznova posjećuje bivše ljubavi (kao i Tatjana Božić u »Ljubavnoj odiseji«, filmu kojim je otvoren 10. Zagrebdox), ali i porno glumice i doktore. 

  Gledali smo i »Pet metara od slave« redatelja Morgana Nevillea, dokumentarac nominiran za Oscara, koji iz sjene izvlači pjevačice, prateće vokale bez kojih bi glazba megazvijezda poput Stinga i Brucea Springsteena zvučala radikalno drugačije. Napravljen kroz maraton razgovora s pratećim pjevačicama, film razobličuje naoko podređenu, a zapravo osnažujuću poziciju stvaranja u pozadini pozornice – a velik mu je plus i sjajan soundtrack.