Prije sto godina (2. prosinca,1923.) u New Yorku se rodila Maria Anna Cecilia Sofia Kalegeropoulu (Callas), jedna od najvećih diva u povijesti glazbe; umjetnica unikatnog i po mišljenju brojnih istaknutih muzikologa najčuvenijeg i do danas neprevaziđenog glasa/soprana, fantastičnog raspona (od tri oktave), kojim je očaravala brojne poklonike opere diljem svijeta i tako još za života i kod publike, ali i kod najvećih glazbenih autoriteta, kao i tada u svijetu vodećih dirigenata, stekla kultni status.

Iako je njezina karijera trajala relativno kratko (umrla je s 53 godine), surađujući s najznačajnijim dirigentima svoga doba (Herbert von Karajan, Leonard Bernstein, Tullio Serafin, Carlo Maria Giulini i Gianandrea Gavazzeni…) pjevala je najznačajnija djela, ali i najljepše arije i najzahtjevnije role operne literature; zapravo mogla je pjevati i otpjevala je sve uloge sopranskog repertoara: Aida, Tosca, Isolda, Norma, Abigaile, Brünhilda, Carmen, Cio-Cio-San, Medeja, Lady Macbeth, Euridika, La Gioconda, Turandot, Anna Bolena, Mimi, Manon Lescaut, Gilda, Violetta Valéry, Lucia di Lammermoor… i to tako suvereno i upečatljivo da su je s punim pravom prozvali primadonna assoluta, tepali joj La divina: jednostavno bila je glazbena (i ne manje modna) ikona svoje epohe, ali zapravo i daleko više od toga.

Život kao antička tragedija

Žena, ličnost u punom smislu te riječi, koja je (p)ostala simboličnom slikom »zlatnog doba« međunarodne kulture visokih dometa, kojoj su, kako je to zapisao Asteris Kulutas (u listu Nea Kosmos) posebice grčki pjevači, pisci, filozofi, filmski redatelji i drugi umjetnici da(va)li ton i stekli veliko uvažavanje diljem svijeta; zapravo profilirali »ukus« svoga vremena, posebice u razdoblju 1960. – 1967. ali i kasnije.

Tu svakako treba spomenuti Mikisa Theodorakisa, Melinu Mercouri, Irenu Papas, Nanu Muskuri, koji su proživljavali zvjezdane trenutke svoje slave, ali ne treba zaboraviti ni filmske redatelje Costu-Gavrasa, Mihalisa Kakojanisa, Eliju Kazana (Amerikanac grčkih korijena), književne nobelovce Jorgosa Seferisa (1963.) i Odysseusa Elytisa (1979.), filozofa Kostosa Axelosa ili sociologa Corneliusa Castoriadisa, ali ispred svih njih, na čelu te elitne skupine, nesumnjivo najveće ime bila je upravo Maria Callas.

U svojim scenskim nastupima bila je savršena; glazbeno-dramskom tekstu koji je interpretirala davala je puni, izražajni smisao, a pritom je do najsitnijih detalja poštovala izvorne partiture, slijedila je trag i duh kompozitora i njegova djela/stvaralaštva i tako je uz Bogom darovan glas (koji je usprkos perfekciji, ozbiljno i marljivo školovala i usavršavala) izazivala nečuvenu medijsku pozornost i divljenje.

Istina, ne manji interes javnosti izazivala je i njezina melodramatična veza s ekstremno bogatim grčkim brodovlasnikom Aristotelom Onassisom; njezin buran privatni život u kojem se ogledao, kao u nekakvoj »sapunici« svekoliki sjaj, ali i bijeda svijeta bogataša i međunarodnog jet seta, kojem ona zapravo nikada i nije težila, niti duhovno pripadala. U tom kontekstu, njezin je život, u mnogočemu nalikovao antičkoj tragediji.

U repertoaru Marije Callas dominirale su uloge iz djela talijanskih kompozitora; otpjevala je 50-ak kompletnih uloga, kao i gotovo 40-ak arija iz osalih opernih ostvarenja. Pored Giuseppea Verdija i Giacoma Puccinija, rado je pjevala u Bellinijevim, Donizettijevim, Rossinijevim i Cherubinijevim operama, a naslovnu uloga Bellinijeve »Norme« osobno je držala vrhuncem svoje karijere.

Pjevala ju je gotovo sto puta; Lyndsy Spence, autorica jedne od najintrigantnijh biografija slavne primadone čak se u naslovu knjige (»Casta a Diva: The Hidden Life of Maria Callas«) poigrala riječima kako bi istaknula »skrivenu stranu njezina života«; naime u naslovu stoji »Casta a Diva«, tj. igrati divu, umjesto Casta diva, tj. prečista boginja. Ali, za glazbene kritičare ona je senzacionalno tumačeći Toscu na maestralan način odigrala svoju najznačajniju rolu i umjetnosti opere dala novu, do tada neviđenu, neslućenu dimenziju.

Slušati glazbu dušom

Briljirala je u tragičnim ulogama. Svoj je glas, kako sam već napomenuo, neprestano i strpljivo uvježbavala, na svom je sopranu radila naporno i uporno kako bi bez teškoća, s potrebnom »d(r)amskom lakoćom« mogla (ot)pjevati/odigrati svaku ulogu; dramsku, verističku, komičnu.

Operi je pristupila na novi način; tražila je i pronalazila »jedinstvo glazbene i dramske sastavnice svakog lika koji je tumačila«, a za to je posjedovala moćan »alat«: svoj glas (kažu najljepši muzički instrument), fantastične, prodorne koloraturne pokretljivosti, prijemčiv za svaku ulogu koje bi se prihvatila.

Po osobnom priznanju voljela je izazove, a to se najbolje moglo vidjeti po tome što su se upravo zahvaljujući njoj brojne zaboravljene, zanemarene ili čak i nepoznate opere Vincenza Bellinija, Gioachina Rossinija, Gaetana Donizettija ili pak i samog Verdija vratile na scenu, tako da se bez ikakvog pretjerivanja može zaključiti kako je, poput kompozitora Richarda Wagnera ili dirigenta Artura Toscaninija, ona bila jedna od onih koji su presudno reformirali »sadržaj i biće« opere, vrativši joj zaboravljeni glamur, ali i serioznost i umjetničku izražajnost koje su vremenom, zarad podilaženja ukusu publike, bili gurnuti na sporedan kolosijek.

U jednom intervju Maria Callas je »otkrila« što za nju znači glazba i rekla: »Za mene je glazbena umjetnost veličanstvena i ne mogu podnijeti da se tretira na drukčiji način. A, kada se poštuje na takav način i kada se na takav način poštuju i umjetnici, naravno oni koji to zaslužuju, ja dajem sve od sebe.

Ne želim da me dovode u vezu s lošim predstavama, s lošim ukusom, ili lošim pjevanjem.« Tome je svakako, uz svestrano poznavanje operne materije, možda čak i presudno, pridonio jedinstveni timbar njezina vokala, koji je, po mnogima neponovljiv, posebice njezin visoki »ce«, koji kao da »dopire iz drugih, viših sfera«.

Slavni Mario del Monaco je tvrdio kako je njezin sopran u srednjim tonovima imao »pogrešan timbar«, što je njezin glas činilo neponovljivim i autentičnim i najviše zahvaljujući tome, ona je, po njegovom mišljenju, »stvorila svoj stil«. A i sama je često ponavljala: treba glazbu »slušati dušom, a ne samo ušima« i tek se onda može »dati život« svakoj noti, odnosno shvatiti, više osjećajem, nego razumom, što je to što je kompozitor želio izraziti.

U povodu njezinog stotog rođendana u Ateni je, u blizini središnjeg gradskog trga, čuvene Sintagme, nakon više od desetljeća rada konačno finalizirana restauracija zgrade, spomenika kulture (obnova je koštala preko 1,5 milijuna eura) u koju je smješten muzej, otvoren listopada ove godine njoj u čast i u kojem je izloženo više od 1.300 raznih eksponata (fotografije, filmovi, knjige, dokumenti, slike, notni zapisi, pisma, dio nakita, kao i njezina odjeća, jer ona je u mnogočemu bila osviještena prethodnica novih modnih trendova, posebno »slaba« na ženske torbice), tako da posjetitelji mogu steći cjelovitu sliku o njezinom privatnom i profesionalnom, tj. umjetničkom radu i životu.

Brojni osobni predmeti danas su iznimno cijenjeni među vodećim svjetskim kolekcionarima, a najveću kolekciju njezinih predmeta (preko 200) ima grčki bogataš Nikos Karalambopulos; među inima tu se nalaze njezini kostimi sa scenskih nastupa, dijelovi namještaja, nakita, klavir, uključujući i zlatni križ koji joj je s odra u crkvi Svetog Stefana, u Parizu, skinuo s vrata rođak poslije opela, kao i uspomene vezane uz Onassisa.

Svi su se oni našli u Ateni prigodom otvorenja muzeja posvećena Mariji Callas. Američki magazin People najavio je kako su čileanski redatelj Pablo Larrain i slavna američka glumica Angelina Jolie (u naslovnoj ulozi) snimili (još jedan u nizu, ne računajući brojne dokumentarce) film o životu Marije Callas, koji bi trebao biti istinita priča o burnom, malo kad lijepom, a najčešće tragičnom životu novodobne heroine operne scene, »veće i od mita«. Prethodni s Monicom Bellucci u glavnoj ulozi nije pobrao veći uspjeh.

Naravno, pojavilo se i na desetke knjiga u kojima se raspredaju različiti aspekti njezina života, najčešće ljubavna veza s Onassisom, ali i suparništvo s drugom divom operne scene toga doba, slavnom talijanskom sopranisticom Renatom Tebaldi, kao i o kapricioznosti njezina ponašanja koja joj je donijela mnoštvo neprijatelja i čime je punila naslovnice i trač rubrike tzv. žutog tiska i tabloida.

Naravno, ne zaobilazi se ni njezina bolest, traume uzrokovane teškim djetinjstvom, kao i Onassisovim nevjerama, bolesna ljubomora, dijete kojima se mučila (skinula gotovo 40 kila, sve samo kako bi udovoljila zahtjevima svoga ljubavnika), žestoki napadi bijesa, hiroviti prekidi nastupa i(li) naprasni prekidi ugovora, sve je to međutim već poznato i od ranije i uglavnom se prepričavaju stare priče s pokojim novim detaljima.

Razotkrivanje mita

Ali, među njima se ipak izdvaja jedna koja nudi interesantan pristup »fenomenologiji razotkrivanja njezina mita«; radi se o studiji Arnolda Jacobshagena »Kunst und Mythos« (Reclam, Stuttgart, 2023.) u kojoj je ovaj poznati njemački muzikolog iz Kölna pokušao na ozbiljan, ali i zanimljiv način objasniti kako, čime je to ona postala jednom od najvećih i najintrigantnijih osoba minulog 20. stoljeća? Autor piše da je ona »revolucionirala operne izvedbe, jer je u umjetničkom pogledu bila daleko ispred svog vremena«, a osobito ju je krasila »savršena dikcija i posebna izražajnost«.

Autor knjige je također pomno proučavao bilješke koje su o njezinom radu ostavili brojni glazbenici s kojima je surađivala, a posebno su interesantne one koje se dotiču njezina pedagoškog rada s mladima; na glasovitom konzervatoriju Juilliard u New Yorku održavala je 1971. i 1972. godine majstorske radionice koje svjedoče o njezinoj ozbiljnosti i predanosti da novim generacijama prenese svoje iskustvo i znanje.

Imala je običaj; prvo poslušati ariju koju bi polaznik njezine klase otpjevao i to bez prekidanja, a potom ga zamoliti da ariju ponovi, ali sad bi ga bez milosti prekidala i komentirala sve ono što je mislila da mu može pomoći u razvoju stila i izričaja, ukazujući na značaj disanja, ritma, dinamike, svekolike ornamentike koja prati čin izvedbe.

Sama je primjerom pokazivala kako nešto treba izvesti, često prekidajući frazu u izvedbi, kako bi zorno naglasila zašto nešto (ne)valja. I bila je »zadivljujuće strpljiva«; inzistirala je na ponavljanju kako bi se uočene greške ispravile, pa ako treba i doslovno sto puta, sve dok ne bi bila zadovoljna. Jacobshagenova knjiga je podijeljena u više tematskih cjelina; jedna prati život M. Callas, druga se bavi njezinim poimanjem umjetnosti, a ostala su posvećena njezinom pjevanju i nastupima prije no što je postala diva assoluta, odnosno kada se pretvorila u mit, kao i suvremenom recepcijom tog mita.

Jacobsahegen minuciozno slijedi stope njezina života, istražuje dokumente, sjećanja Marijinih kolega i suvremenika, pisanje tiska, recenzije nastupa i sve to počevši od prvog tonskog zapisa iz 1949. godine, naravno uključujući sve gramofonske ploče i albume koje je kasnije snimila.

Bez sumnje ova je knjiga analizirala, na možda najbolji način do sada, »apsolutne umjetničke mjere« koje je inaugurirala i postavila Maria Callas, a to je ujedno i odgovor na pitanje: zašto se i nakon silnih godina od kako je preminula još uvijek nalazi na prvom mjestu među svim opernim izvođačima, s preko pola milijuna poziva slušatelja na digitalnim streaming kanalima (Spotify).

Disfunkcionalna obitelj

Maria Callas je rođena u kako se to danas voli reći disfunkcionalnoj obitelji; naime njezin otac Jorgos Kalogeropulos (1881. – 1972.) sa suprugom Evangelijom Demes/Dimitriadu (1894. – 1982.) doselio se iz Grčke u SAD neposredno prije Marijina rođenja, a neposredno nako što im je sin Vasilis umro od tifusa, vjerujući da će u Novom svijetu lakše zaboraviti na tragediju, a i riješiti se siromaštva iz kojeg se nikako nisu mogli »izvući«.

Majka je žarko željela roditi sina, budući da su već imali kćerku Jakintu/Jackie, a kada je doznala da je dobila djevojčicu pala je u postporođajnu depresiju. Marija se rodila, a da ni majka niti otac nisu bili zadovoljni spolom kćerke, šest godina mlađe od prvorođene Jakinte, kojoj su oboje posvećivali svu pažnju, budući da je bila iznimno lijepa, dok je Maria bila »bucmasto, ružno pače« i stalno se nalazila u sjeni starije sestre.

Čak ni kada je 1928. godine automobil naletio na Mariju i teško je ozlijedio, situacija se nije promijenila; i dalje je bila zapostavljena, ali imala je nešto što ju je izdvajalo iz sredine (Westside) u kojoj je odrastala. Fantastično je pjevala, imala je takav glas da je budila pozornost i divljenje svih koji bi je čuli. Naravno, to su uočili i roditelji i odlučili su je glazbeno školovati, platili su joj sate solfeggia, ali stvarni motiv njezina obrazovanja krio se zapravo u želji da je (po)šalju na razna pjevačka natjecanja i tako priskrbe dodatnu zaradu za obitelj.

Već s navršenih 11 godina pobijedila je na prvom takmičenju »mladih nada«, fascinirajući žiri svojim raskošnim glasom. Pjevala je sve, pa tako i operne arije, a najviše je uspjeha postizala s dionicima iz Puccinijeve »Madame Butterfly«; primanja obitelji su se toliko konsolidirala da je otac 1929. na Manhattanu otvorio ljekarnu, a da bi »mušterije« lakše zapamtile ime vlasnika, promijenio je ime Jorgos u George, a prezime u Kalos, a potom u Callas, ali sve se preko noći promijenilo kada je došlo do velike ekonomske krize; otac se zadužio i kako nije mogao vraćati dugove, na koncu je 1937. bankrotirao.

U međuvremenu roditelji su se rastali, otac se ponovo oženio i nova supruga nije prihvaćala njegovu djecu iz prvog braka, tako da se Maria, iako je željela ostati s ocem, morala s majkom i sestrom 1937. vratiti u Grčku, jer su u staroj domovini željeli započeti život iznova. Majka je računala i na Marijinu pomoć i zaradu od pjevanja, ali je bila svjesna da joj kći mora nastaviti školovati glas ukoliko želi biti nešto više od pjevačice po lokalima.

Ugovorila je audiciju kod Marije Trivelle, nastavnice pjevanja na Nacionalnom konzervatoriju u Ateni, koja se oduševila Marijinim glasom i svojim autoritetom i vezama osigurala joj je stipendiju i prve javne nastupe; kasnije, nakon svršetka prve faze školovanja (kada se rastala s Marijom Trivellom i na javnom nastupu, na oduševljenje publike pjevala rolu Santuzze iz »Cavallerije rusticane« Pietra Mascagnija), prešla je 1939. godine na drugi, prestižniji atenski konzervatorij (Odeon Ation) u klasu poznate španjolske pjevačice Elvire de Hidalgo (svojedobno je nastupala s jednim od najvećih tenora u povijesti glazbe, slavnim Talijanom Enricom Carusom) i na njezinu preporuku, pedagošku, kao i materijalnu – skrb za Marijino daljnje školovanje preuzeo je Kostas Bastijas, osnivač i direktor grčke nacionalne opere, kojem je Marija ostala vječno zahvalna za nesebičnu pomoć koju joj je pružio, što je u pravilu isticala u svakom kasnijem razgovoru ili intervjuu u svezi svoje karijere.

Atensko razdoblje

Za tako oduševljen prijem kod Elvire de Hidalgo i kasnije Bastijasa, po Marijinom mišljenju bile su presudne arije iz opere »Oberon« Carla Marije von Webera koje je otpjevala »kako to nikada ni prije, a niti poslije nije učinila«, nešto joj se slično dogodilo godinu poslije (1940.) kada je pjevala glavnu rolu u Puccinijevoj operi »Sestra Angelika«.

Ali, ubrzo je počeo Drugi svjetski rat, okupacijske vlasti su uhitile Marijina mentora i zaštitnika Bastijasa, tako da je sve do 1945. godine, dakle do svršetka rata, kako bi zajedno s majkom i sestrom u materijalnom smislu preživjela, nastupala pred pripadnicima njemačke i talijanske vojske, što joj je poslije rata donijelo mnoštvo problema, čak su je pojedini, prije svega ljevičarski krugovi optužili za kolaboraciju s neprijateljima i krvnicima grčkog naroda.

Tijekom okupacije Grčke, Maria Callas je u tzv. atenskom razdoblju svoje karijere nastupila u 56 opernih inscenacija i dvadesetak recitala (prvi nastup u atenskoj Olimpiji imala je 1941. u nevelikoj ulozi Beatrice u opereti Franza von Suppea »Boccaccio«); dok je za nju to razdoblje bilo »vrijeme stjecanja iskustva«, za dobar, da ne kažem veći dio nacije bilo je to »vrijeme njezine sramote«, jer nije odbila javno nastupati pred neprijateljima grčkog naroda, a priča se (u knjizi Arijane Stasinopulos »Maria Callas, žena iz legende«, 1989.) da je i ljubovala s jednim visokim talijanskim časnikom, strasnim ljubiteljem operne umjetnosti.

Ali, bez obzira na (ne)opravdane prigovore, nitko ne zaboravlja spomenuti da je tijekom ratnih godina u operi Manolisa Kalomirisa »Protomstoras« (izvedena u začudnom ambijentu teatra Odeon Herodes Atticus pored Akrpole) ostvarila jednu od najzapaženijih uloga cijele svoje bogate i više nego uspješne karijere.

Ali tijekom rata, Maria nije nastupala samo na opernoj sceni, da bi priskrbila dovoljno novca za enormno skupu hranu, pjevala je i po noćnim barovima Omonije, povijesne jezgre Atene, u to vrijeme središtem šverca, prostitucije i kriminala. Upravo spomenuta autorica njezine biografije A. Stasinopulos, ali i drugi njezin biograf John Luis di Gaetani (»Definitivna diva; život i karijera Marije Callas«), pišu da joj je tih ratnih godina najveći honorar bio kada bi kući, kao zaradu mogla donijeti čokoladu, salamu ili higijenske potrepštine, dakle roba koja se mogla nabaviti jedino na »crnom tržištu« po astronomskim cijenama.

Nakon rata, izložena salvama prebacivanja i prijetnjama sunarodnjaka, optužbama da se čak zajedno sa sestrom i majkom prostituirala (o čemu je nešto napisala i njezina majka Evangelija u knjizi naslovljenoj »Moja kćerka Marija Callas«, 1960.) i kako je više nego voljno pristajala pjevati pred njemačkim i talijanskim vojnicima, odlučila je definitivno napustiti Grčku i vratiti se u Ameriku.

U međuvremenu se pomirila s ocem, dok su se odnosi s majkom i sestrom posvema zahladili i gotovo da nikada više nisu izravno kontaktirale. Istina, kada god bi zatražile da ih Maria financijski pomogne, znajući da zarađuje ogromne honorare, to su često radile, ona im je slala novce, ali odbijala je dugo vremena da se s njima vidi.

Po dolasku u Ameriku, Marijina se očekivanja nisu obistinila; ponuda za nastupe gotovo i nije bilo, na audicijama je uglavnom loše prolazila, a kako je i otac financijski loše stajao, ona se odlučila vratiti u Europu i nakon dvije godine boravka u Novom svijetu ukrcala se u brod za Napulj, budući da je prihvatila angažman u Veroni, a kasnije i Veneciji.

Nastupila je početkom kolovoza 1947. u Areni di Verona pred 17.000 ljudi u operi Amilcarea Ponchiellija »La Gioconda« i činilo se da se počinje vraćati na stare staze slave. Upoznala je i svog budućeg supruga Giovannija Battistu Meneghinija, bogatog talijanskog poduzetnika preko 20 godina starijeg od nje, koji joj je postao impresario i za koga se 1949. godine udala i tako je sada, uz američko i grčko državljanstvo, dobila i talijansko.

Na vjenčano putovanje su se odlučili otići u Argentinu, gdje je Maria u slavnom Teatro Colon, u Buenos Airesu pjevala Normu, Aidu i Turandot i postigla uspjeh i ovacije kakve su u Latinskoj Americi rezervirane samo za nogometne zvijezde. Ali, nakon kraćeg vremena, posebice kada je trudna Maria nakon jedne žučne svađe s mužem doživjela spontani pobačaj, odnosi između supružnika više nikada se nisu popravili; pretvorili su se u hladni, poslovni odnos u kojem ju je suprug pri kraju braka (razveli su se 1959.) počeo čak i potkradati.

Milanska Scala

Prijelomna točka njezine karijere dogodila se 1949. godine, kada je u Veroni pjevala Brünnhildu u Wagnerovoj »Die Walküre«, a istodobno su u istom teatru trajale završne probe pred premijeru Bellinijeve opere »Puritanci«, u kojoj je glavnu uloga Elvire trebala pjevati Margherita Carosi, a pod ravnanjem slavnog Tullija Serafina.

Kako je Maria znala za sebe, za vlastito zadovoljstvo pjevušiti arije iz spomenute opere, igrom slučaja čula ju je Serafinova supruga, a kako se u međuvremenu M. Carosi razboljela i u kratkom vremenu nisu joj mogli naći zamjenu, ona je predložila mužu da pozove Mariju, posluša kako pjeva i tako je sve počelo. Serafin je bio impresioniran njezinim glasom, ali i scenskom pojavom i odmah je, po osobnom priznanju znao da ima pred sobom »nebrušeni dijamant«, kojem treba samo malo dorade da bi zablistao punim sjajem.

Maria je imala samo tjedan dana da savlada ulogu, a problem je bio i u tome što tada još nije dobro ovladala talijanskim jezikom, pa je strahovala kako će sve ispasti. Uz to, morala je tijekom istog tjedna nastupati u još tri preostale, ugovorene »Die Walküre«, ali na koncu sve je ispalo da bolje ne može; »Puritanci« su doživjeli veliki uspjeh, a Maria Callas se vinula u zvijezde.

Nakon toga, na preporuku Serafina, gostovala je u Veneciji, u slavnom teatru La Fenice, gdje je (za)blistala u Puccinijevoj operi »Turandot« i djelu R. Wagnera »Tristan i Izolda«, da bi početkom 50-ih godina minulog stoljeća sa Serafinom nastupala diljem Italije u nizu opera: Torino (Teatro Regio), Firenca (Teatro Comunale), Rim (Teatro dell’ Opera) itd. gdje je na otvorenoj sceni pobirala prave ovacije.

Konačno, u prosincu 1951. dobila je toliko željeni poziv iz Teatro alla Scala, iz Milana, ali nakon formalne audicije, stvari se nisu počele razvijati kako je željela i očekivala. Naime, tada je primadona Scale bila slavna Renata Tebaldi u koju je Arturo Toscanini, tada vodeći dirigent u svijetu imao puno povjerenje, ali zahvaljujući upornom radu, Marijinom »čarobnom« glasu, glumačkom talentu, jednostavno rečeno karizmi, na koncu ni Toscanini nije mogao odoljeti.

Istina, za vrijeme dok su nastupale u Scali, između M. Callas i R. Tebaldi razvilo se pravo rivalstvo, koje se nastavilo i nakon Marijina odlaska iz Milana, čak se i prenijelo i na brojne »fanove« jedne ili druge pjevačice, ali na koncu to im nije škodilo karijeri; dapače, povećalo je zanimanje i šire javnosti za opernu umjetnost i podiglo slušanost klasične glazbe općenito.

Tijekom rada u Scali (pjevala je u 23 opere naslovne role) surađivala je s najistaknutijim dirigentima (Karajan) i redateljima svijeta (Franco Zeffirelli), a slavni Luchino Visconti je izjavio kako se počeo baviti režijom opera isključivo i samo zbog genijalne Marije Callas.

Na koncu, 1969. godine Pier Paolo Pasolini, jedan od najistaknutijih talijanskih književnika i filmskih redatelja, snimio je »Medeju«, u glavnoj ulozi s M. Callas, ali film, iako umjetnički besprijekoran, nažalost nije polučio veći interes ni kod publike niti kod kritike.

Romansa s Onassisom

Nakon odlaska iz Milana, Maria je punila dvorane širom svijeta: Chicago (Lyric Opera), New York (Metropolitan opera), London (Covent Garden), Pariz (Salle Wagram) itd. i gdje god bi se pojavila punila je kazališne i koncertne dvorane. Uz engleski i materinji grčki, perfektno je govorila talijanski i francuski, s lakoćom i vješto je komunicirala s medijima i ta »lepršavost«, praćena ozbiljnim radom, ne samo na glazbenom, već i na širem društveno-humanističkom obrazovanju rezultirali su da čak i oni koji je nisu voljeli, počeli su je uvažavati kao osobu vrijednu poštovanja.

Tijekom 1955. sklopila je ekskluzivan ugovor s produkcijom gramofonskih ploča EMI i time je znatno podebljala svoja ionako visoka financijska primanja, ali i popularnost kod publike, jer je preko milijunskih naklada svojih albuma ušla u brojne domove ljubitelja opere diljem svijeta. Iako se svršetkom rata, po odlasku iz Grčke, sebi samoj zaklela da se više nikada neće pojaviti u domovini svojih roditelja, ipak nije mogla odbiti poziv premijera grčke Vlade, Konstantina Karamanlisa, da se pojavi na Atenskom festivalu 1957.

Ali, dogodilo se ono čega su se mnogi pribojavali; u dijelu domaćeg tiska zaredali su žestoki, čak vulgarni napadi na nju, tako da je odbila nastupati i tek na osobnu molbu premijera u podnožju Akropole održala je recital i doživjela trijumf. Ipak, ogorčena napustila je Atenu i iznova se zavjetovala kako joj je to posljednji put što dolazi u Grčku, ali kada ju je 1960. zamolio njezin stari učitelj i mentor Kostas Bastijas da se vrati u »dom svog djetinjstva«, nije imala srca odbiti čovjeka koji ju je toliko zadužio, ali i iskreno zavolio, kao da mu je vlastita kći.

Na krstarenju 1959. Onassisovom jahtom »Kristina«, na kojoj su uz Mariju Callas i njezinog supruga bili i Winston Churchill i njegova supruga i kći, slavna je diva započela svoju romansu s vlasnikom jahte i jednim od najbogatijih ljudi u svijetu, iako je on bio oženjen, imao i djecu i bio 17 godina stariji od nje.

Nakon krstarenja Maria je jednostavno priopćila suprugu da se razvodi; on je pravio scene, prijetio da će joj uništiti karijeru, oduzeti sav novac, ali uzalud. Aristotel Onassis se također razveo od svoje supruge Tine, kćerke grčkog brodovlasnika Stavrosa Livanisa (još bogatijeg no što je to bio Onassis), koji je 1922. pobjegao iz Smirne pred turskim pogromom nad tamošnjim grčkim stanovništvom i emigrirao u Argentinu gdje je zaradio velike novce na trgovini duhanom, a uoči Drugog svjetskog rata upustio u lukrativni posao s tankerima i prijevozom nafte.

Ali, suprotno Marijinim očekivanjima, Aristotel joj nije ponudio brak. Nakon niza njegovih nevjera, života pod stalnom pratnjom paparazza, nebrojenih zabava, primanja, krstarenja, žurki i svekolike ispraznosti koju takav način života nosi sobom, na koncu joj je okrenuo leđa i oženio (1968.) Jackie Kennedy, suprugu ubijenog američkog predsjednika.

I nakon toga želio je nastaviti vezu s Marijom, ali ona ga je izbacila iz kuće; iako više nisu bili zajedno, nikada ga nije prestala voljeti. Pružila mu je iskrenu, prijateljsku utjehu 1973. kada mu je u avionskoj nesreći poginuo sin Aleksandar, nasljednik njegova poslovnog carstva, da bi ubrzo potom (15. ožujka 1975.) preminuo i sam Onassis.

Smrt

Prve ozbiljne probleme s glasnicama Maria Callas je imala još početkom 1958. godine; prehladila se, a kako u rimskoj operi gdje je trebala nastupati nisu mogli naći zamjenu, ona je usprkos zabrani liječnika nastupila i to se pokazalo katastrofalnim; od tada su je počeli pratiti problemi da bi karijeru završila 1965. kada je u Covent Gardenu otpjevala prva tri čina »Tosce«, ali na četvrtom se više nije pojavila; glas joj je jednostavno »pukao«.

U rujnu 1973. ponovo se pojavila na sceni, održala je nekoliko koncerata u SAD-u i Europi, ali to više nije bila ona; znala je to i ona i njezina publika koja ju je usprkos svemu obožavala. Međutim, Maria je shvatila da je njezina karijera okončana; slomljena gubitkom glasa, nesretnom ljubavi, umrla je od srčanog udara u svom pariškom domu 16. rujna 1977.

Pogrebna ceremonija održana je u pariškoj katedrali Saint Etienne, a pepeo iz urne (kasnije položena na čuvenom pariškom groblje Pere Lachaise), po njenoj osobnoj želji razasut je u Egejsko more, u blizini otoka Skorpisos na kojem počiva Aristotel Onassis.

U razdoblju 1947. – 1965. Maria Callas je bila operna diva, suvereno je vladala svjetskom, pjevačkom i uopće glazbenom scenom, a da je bila idol publike i ikona klasične glazbe, najbolje svjedoči činjenica da je dobila svoj asteroid, o njoj je napisano više od 30 biografija i knjiga, snimljeni su brojni dokumentarci, ušla je u stihove poznatih rock sastava, a njezin lik nalazio se i na grčkom kovanom/kolekcionarskom novcu (drahmi).

Jedna od njezinih slavnih nasljednica Montserrat Caballé je priznala: »Svima nam je otvorila vrata koja su dugo bila zaključana i kada me danas uspoređuju s njom, to mi naravno godi, ali dobro znam, kao uostalom i sve druge moje kolegice, da nitko nije bio kao ona, bila je jedinstvena.«