Sabrina Hebiri: Ne bih odbila ponudu iz inozemstva

Pjevačica koja se široj javnosti predstavila na Dori pjeva od 13. godine. Jako voli životinje, želi naučiti plesati i pet je godina u vezi s istim dečkom Kamera trpi sve – i šminku, i urnebesno dobru frizuru. Što se odjeće tiče, dobro se osjećam u suknjama, kaže Sabrina

Sabrina Hebiri ime je o kojem smo u posljednje vrijeme dosta slušali. Mlada riječka pjevačica široj se javnosti predstavila na ovogodišnjoj Dori gdje je svojim glasom i stasom zadivila mnoge, uključujući i žiri. Unatoč očitim pjevačkim kvalitetama, u daljnji krug natjecanja nije se plasirala, no to joj nije palo teško. Nastavila je, naime, sa snimanjem prvog samostalnog albuma na kojem radi s Antom Pecotićem, a planira i ljetnu turneju. O njezinim počecima, uzorima i detaljima iz privatnog života, porazgovarali smo jednog sunčanog prijepodneva u središtu Rijeke.

  Kada ste se počeli baviti pjevanjem? Jeste li pjevali u dječjim zborovima?

Pet godina veze

  Postoji li netko poseban u vašem životu?

  – Postoji. Imam dečka i zajedno smo već 5 godina. Za sada nam je prekrasno. Razgovaramo o stvarima o kojima mnogi u vezama ne razgovaraju. Za nas nema tabu-tema. Vrlo smo otvoreni jedno prema drugome, on razumije čime se bavim i nije mu lako kada na tjedan dana odem u Zagreb. Ipak, pruža mi podršku i vjeruje u mene.

  Izlazite li van?

  – Da. Moj dečko sluša rock pa uglavnom idemo na takva mjesta. Najviše volim izlaziti u Palach i jako sam tužna što u Rijeci postoje samo dva rock-kluba. Gdje god dođem, svi pričaju o Rijeci kao o gradu rocka, a u gradu ima toliko malo takvih klubova. Hvala Bogu na »Letu 3« koji se ne da i koji ima svoju prepoznatljivost.

Nema razočaranja!

  Iako se unatoč odličnim kritikama žirija nije uspjela plasirati u treći krug Dore, Sabrina Hebiri nije nimalo razočarana.  – Mislim da za to nemam razloga. Zadovoljna sam s oba nastupa, imam dvije odlične snimke. Mislim da nisam prošla dalje jer još nemam svoju publiku. Nadam se da će me sljedeće godine Rijeka kao grad malo više podržati, izrazila je želju pjevačica.

O Mariju Šimunoviću

  Čovjek u kojeg Sabrina ima puno povjerenja zove se Mario Šimunović. Bez renomiranog gitarista i menadžera koji je između ostalog radio i s davno ugašenim »Teensima« te mnogima drugima, mnogo toga ne bi bilo moguće.  – Dobri smo prijatelji i ne bih htjela izgubiti takvu osobu. Voljela bih da ostanemo u ovakvim odnosima i dalje. Odlično funkcioniramo i u našem je odnosu uvijek prisutan humor. To je naš zaštitni znak. Uz to, nikada mi ne brani izlaske nakon nastupa, otkriva Sabrina Hebiri.

  – Pjevam otkad znam za sebe. Već sam s tri godine počela pokazivati zanimanje za glazbu, pjevala sam u zborovima osnovne i glazbene škole, tako da sam nekako uvijek bila »u tome«. Vidjevši oglas u novinama, s 13 godina upisala sam se u školu pjevanja »Fresh talents« koju je tada vodio Daniel Beni. Tako je i počela moja suradnja s Mariom Šimunovićem koja traje već sedam godina.

  Sjećate li se svog prvog javnog nastupa?

  – Još u osnovnoj školi nastupala sam na Mikiću. Naslova pjesme više se ne sjećam, znam samo da sam pjevala s tri cure iz škole. Prvi veliki nastup nakon toga dogodio se 2005. na MIK-u na kojem sam osvojila Zlatni mikrofon Radio Rijeke. Uslijedili su razni festivali, uključujući Splitski, Međimurski, Doru i Zagrebfest.

  Tko su vaši glazbeni uzori?

  – Definitivno Aretha Franklin, a od novijih izvođača Beyonce koja također prekrasno pjeva. Volim slušati i Billie Holiday, ona je za mene zakon što se ženskih vokala tiče, kao i Ella Fitzgerald. Cijenim sve svjetski priznate izvođače. Ma, volim svašta poslušati pa reći paše li mi to ili ne. Mislim da se u svakoj vrsti glazbe može pronaći nešto dobro.   

Ljubav prema životinjama

Razmišljate li o karijeri u inozemstvu? Biste li otišli »van« da vam netko ponudi?

  – Mislim da bih, takve ponude se ne odbijaju. Može se dogoditi da je to samo taj trenutak i više nikad u životu, i zato je bolje probati. U svakom slučaju, uvijek se možeš vratiti i reći »probao sam« i znati na čemu si, nego li cijeli život sanjariti i niti ne pokušati takvo što.

  Vratimo se Dori. Kakve ste komentare doživljavali na račun vašeg seksi imidža? Tko je zaslužan za to?

  – Sve haljine na Dori kreirao je Ivan Alduk. Osobno sam svime zadovoljna. Neki su mi govorili da nosim previše suknjica i da bih trebala biti malo konzervativnija. Ne slažem se s tim. To je ipak scenski nastup i ja takvu suknju nisam došla prošetati na Korzo, niti bih takva hodala po ulici. Kamera trpi sve – i šminku, i urnebesno dobru frizuru. Što se odjeće tiče, dobro se osjećam u suknjama. Neki kažu »ajme, pa to je malo prekratko«, a ja kažem »nije prekratko«. Osim toga, uvijek će biti onih koji će reći da je bilo ružno, a drugi će reći da je bilo prekrasno. To je ta borba ukusa i ljubomore.      Što je s Eurosongom? Biste li voljeli jednog dana predstavljati Hrvatsku na jednom takvom natjecanju?

  – Za to bih ipak trebala imati neku karijeru iza sebe. Nešto kao Jacques Houdek koji je već poznat javnosti. Mnogi pjevači koji su sudjelovali na Dori i Eurosongu nisu baš nešto napravili i to je već postalo pravilo. U svakom slučaju, voljela bih imati svoju publiku.

   S obzirom na to da u posljednje vrijeme često putujete, koliko imate vremena za sebe?

  – Mislim da se uvijek može naći vremena. Čak i ako baš ništa ne radiš, bar razmišljaš o tome što bi mogao napraviti dalje, što bi bilo dobro za tebe, što bi mogao imati, a nemaš…

  Što Sabrina radi kada nije zaokupljena pjevanjem? Postoji li kakav hobi?

  – Strašno volim životinje i željela bih volontirati u azilu na Marinićima. To je moja velika želja i to ću sigurno učiniti čim nađem vremena. Voljela bih pomoći unesrećenim životinjama koje su pokvareni ljudi izbacili na ulicu. Zapravo, volim ja svašta. Volim rolanje, šetnje u prirodi, more, šumu i snijeg. Ekstremni sportovi me ne zanimaju, radije sam promatrač. Čak i utakmice ponekad gledam. Sve je bolje od turskih sapunica.   

Upis u plesnu školu

Jeste li sebe ikada vidjeli kao pjevačicu u bendu?

  – Prije nego što sam se upisala u školu pjevanja, pjevala sam u bendu koji se zvao »Slani crvi«, imali smo probe u Domu mladih. Sjećam se nastupa kada su nas nazvali »Slane girice«. Svirali smo obrade i to je bilo lijepo razdoblje u mom životu.

  Imate li neostvarenu želju, nešto čime biste se voljeli baviti, a do sada niste?

  – Razmišljala sam o tome da se upišem u plesnu školu jer ne želim na sceni biti dosadna i deset godina izvoditi iste pokrete rukama i nogama. To je dosadno i meni, a kamoli nekom drugom. Moram poraditi i na komunikaciji s publikom za koju osjećam da je ipak imam. Na ovogodišnjoj je Dori bilo puno onih koji nisu imali nikakvog kontakta s publikom i koji ni u jednom trenutku nisu pogledali nikoga u publici.