Do visokog mjesta s kojeg danas gledaju ostatak glazbenog svijeta, National je stigao na pomalo tradicionalan način: snimajući odlične, izvrsne albume i onda ih eksploatirajući do iznemoglosti na neprekidnim turnejama. Pa postoji li još koji suvremeni bend koji je poput Nationala triput došao u Hrvatsku, i to u naponu snage!?
Oni su, jednostavno, neodoljivi. Glazbu brooklynskih indie rockera The National doista je moguće opisati na razne načine: kao mističnu, poetičnu, melankoličnu, depresivnu, tužnu ili dramatičnu, kako god želimo, no oni su – ponovimo to još jednom – naprosto neodoljivi. Rijetko je koji bend u posljednje vrijeme izazvao toliku pozornost glazbenih kritičara, čemu valja pridodati i iznimnu vjernost odabrane publike. Potpuno zasluženo, jer National je prošao jedinstven put od malog nezavisnog benda, da bi se prije nekoliko mjeseci svojim novim albumom »High Violet« popeo do trećeg mjesta najprodavanijih albuma, ne rasprodavši svoj ugled. Dapače.
Navlas ista im se priča dogodila u Hrvatskoj. Kada su ovdje bili prvi put, prije pet-šest godina, nastupali su u kultnom zagrebačkom Ksetu pred pedesetak ljudi. No kada su 2007. godine došli drugi put, dvorana Pauk bila im je pretijesna. Treći put u Hrvatskoj National nastupa u nedjelju u Boćarskom domu u Zagrebu, koji prima oko tri tisuće ljudi, i organizator – Žedno uho – nada se da će to biti dovoljno.
National iza sebe ima pet albuma, a posljednji »High Violet« predstavlja bend u veličanstvenom izdanju: emotivan i iskren, ponovno nudi bezbrojne razloge za usporedbu brooklynskog benda s atmosferičnošću Joy Division ili pak turobnim romantizmom Tindersticksa ili Nicka Cavea.
Nakon što je »angažiranu« »Fake Empire« s hvaljenog albuma »Boxer« iz 2008. godine prisvojio i Barack Obama u svojoj predsjedničkoj kampanji, na »High Violet« nema takvih izravnih i političkih pjesama, premda se National nedavno ponovno angažirao u kampanji za zadnje izbore pozivajući Amerikance da pomognu Obamu i demokrate.
No »High Violet« opet je krcat tužnim pjesama. Akteri njegovih pjesama su stidljivi ljudi od krvi i mesa, koji svojim radom zarađuju za život. U jednoj od najboljih, »Sorrow«, Berninger kaže: »Sorrow found me when I was young, sorrow waited, sorrow won« (Jad me pronašao kad sam bio mlad, jad me čekao, jad osvojio). Beznađe, tuga i otuđenje glavna su tema pjesama albuma »High Violet«, ali i ukupnog stvaralaštva Nationala. Što god o tome mislili, kada takve stihove čujete iz Berningerovih usta, u jedno smo sigurni: taj čovjek sigurno ne laže.
Istina je da National katkad zvuči previše europski – odnosno britanski – za jedan američki bend, no sve izravne usporede Nationala s britanskim pionirima mračnog raspoloženja podjednako su manjkave i jalove, jer ne pogađaju u bit. Premda talentirana njujorška petorka nesumnjivo crpi inspiraciju i iz britpopa, kao i iz, recimo, americane, National je autentičan bend, sa svojim autohtonim stilom, kakav se i Americi i Britaniji događa iznimno rijetko.
