Ima, dakako, na svijetu filmske glazbe koja živi svoj život i mimo filma za koji je skladana. Ima i nešto sitno filmova koji su uspjeli biti veliki, a da glazbe uopće nemaju. Ali da ima filmske glazbe koja svoj film nema, toga do jučer i nije bilo. Mladi hrvatski kompozitor Ozren K. Glaser napravio je baš to, skladao glazbu za film koji još nije snimljen. To što je skladao moći će se premijerno i čuti u petak u Koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski«, no priča o onom što Ozren K. Glaser radi i što on jest još je veća. I priča komotno može početi od toga što će se tek dogoditi, u petak u Lisinskom.

– U Lisinskom će se održati veliki simfonijski koncert »Ahilejeva pjesma« u izvedbi Zagrebačke filharmonije i Akadameskog zbora »Ivan Goran Kovačić«, pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog i uz nekoliko fantastičnih solista. Bit će tu i vokalistica Nina Kraljić i Mihael Emanuel Bačković koji će svirati predivan iskonski instrument duduk, instrument koji je inače korišten u filmovima poput »Gladijatora« i »Dine« – kazuje Ozren.

ROMAN, GLAZBA, PA FILM

A onda i sam priznaje da je koncert specifičan po svom do sada neviđenom konceptu.

Foto Edin Tuzlak

– To je filmska glazba nastala za film koji ne postoji, koji nije snimljen. Riječ je o filmskoj glazbi koja je nastala prema romanu »Ahilejava pjesma« koji mi je dok sam ga čitao evocirao filmske slike, filmske scene, filmske prizore. Roman je pisan vještim jezikom i baš osjetite da je autorica dala deset godina svog života pisanju tog djela. Predivnih je tu elemenata koji jako podsjećaju na dramaturgiju »Gospodara prstenova«, »Gladijatora« i drugih filmova, tako da uopće nije bio problem sve te scene opisane u romanu i zamisliti -objašnjava Ozren.

Radnja romana smještena je u antičku Grčku, tu je i Troja, i Olimp, prijateljstvo i ljubav. Scenu su mu dok je čitao, uz smiješak kaže Ozren, jednostavno dolazile i sada imamo koncert. Samo, kad već imamo glazbu za film nije li šteta ne snimiti taj film!?

– Pa i je. Mislim da je sad odlična prilika da se u taj film krene od kraja. Kada se radi film, glazba se uvijek radi praktički zadnja. I nekakva ideja jest da onako kako je mene roman inspirirao na glazbu, glazba inspirira nekog na snimanje filma. Tu, međutim, govorimo o holivudskoj, jako skupoj produkciji, ali s obzirom na to da se radi o poznatoj knjizi prodanoj u nekoliko milijuna primjeraka, nije to ni nemoguće – veli Ozren.

Kada padne odluke da filma bude, morat će se izabrati i glumci. Možda će pritom svoj sud dati i Ozren, jer dok su mu se u glavi vrtjele filmske scene i glazba za njih, dakako da mu je i poneki glumac pao na pamet. Kaže kako mu je na um, primjerice, pao Timothée Chalamet kao onaj koji utjelovljuje Patrokla, no za Ahileja glumca nema.

Foto Edin Tuzlak

– Kad bi se film stvarno išao snimati, mislim da bi bila fantastična priča da se napravi velika audicija za glavnog glumca, za Ahileja. Jer kasting je, kada govorimo o filmovima, također jedna vrsta umjetnosti i ako nemate striktnu ideju za glavne uloge, kroz proces u kojem kroz lica i karaktere glumaca koji se jave za audiciju možete izgraditi sam lik – smatra Ozren.

SVAŠTA U GLAVI

I ovo malo razgovora dokaz je činjenici da se u Ozrenovoj glavi, narodski rečeno, svašta događa. I tako je oduvijek, od najranijeg djetinjstva. Teško je i predstaviti onog u kojeg je interesa mali milijun, koji se ozbiljno bavi glazbom, piše priče, bavi videoprodukcijom, astronomijom i fotografijom, a bome je i osnivač Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka. Zapravo, svi njegovi interesi usmjereni su prema kreativnom i tako je, čini se, oduvijek. Priznaje Ozren da je uistinu tako i drago mu je što nam se čini da je tako, jer, veli, često ljudi to znaju spominjati u kontekstu svaštarenja.

– Često ljudi o tome govore kao da se nisam od svega mogao odlučiti za jedno, za nešto. A meni sve što radim nekako spada u taj jedan isti koš. Mogu se izraziti kroz glazbu, mogu i pisati, mogu i fotografirati – jednostavno će Ozren.

Studirao je on komparativnu književnost i to je, kako kaže, bio najbolji studij koji je mogao izabrati. Dao mu je, veli, širinu kojoj je uvijek težio, širinu koja je, kako kaže, bila njegova jakost i snaga kojoj je uvijek težio. A što se različitih interesa tiče nije on jedini.

– Imate Clinta Eastwooda koji je i glumac, i redatelj, i producent, i skladatelj, i piše. Puno je takvih ljudi kojima su možde neki i zamjerali svaštarenje, ali oni su se samo izražavali na svim tim poljima i neme potreba da se zbog toga opravdavaju – ne sumnja Ozren.

No, ako nešto treba označiti kao primaran njegov interes onda je to ipak filmska glazba. U taj svijet ušao je Ozren prvi put, a da ne zna, kao dječak koji se oduševio glazbom u Disneyevom flimu »Fantazija«. Za onaj puno konkretniji upliv u svijet filmske glazbe reći će da je bio spektakularan.

– Moj prvi angažman na nekom filmu dogodio se na holivudskoj produkciji, na filmu »Žena kojoj sam čitao«. Nije tu prije bilo ni studentskih kratkih filmova, ničeg sličnog. Odmah sam bačen u taj svijet. Možemo pričati o slučajnosti, ali bilo je tu i snalažljivosti, i dosta sreće. Poklopilo se štošta – iskreno će Ozren.

Sve kreće tako što je Ozren upoznao redatelja Stephena Daldryja, čovjeka koji je i prije tog poznanstva radio na filmovima za koje će Ozren reći da su mu omiljeni, kao što su »Billy Elliot« i »Sati«.

– Kada sam ga upoznao ispočetka mi je bilo samo – wow! Naša komunikacija se ispočetka svodila na kurtoazan razgovor, a onda smo počeli uviđati zajedničke stvari koje su nam bitne. Primjerice, i on je studirao književnost i to je bila jedna jako fora poveznica – priča Ozren.

OGROMNA ŠKOLA

Pričali su oni i o glazbi i koječemu pa se i sprijateljili toliko da je veliki redatelj pitao Ozrena bi li mogao pomoći jednom njegovom prijatelju redatelju s distribucijom filma u Kanadi.

– I ja sam, ne znajući ništa o tome, odgovorio: »Dapače! Što god treba!« – smije se Ozren.

Mogao je potonuti skroz, ali je ispalo sve dobro. Uspio je progurati film na kanadsko tržište i to preko udruga i društava kanadskih Hrvata. Daldry je bio jako zahvalan, prijateljstvo je postalo čvršće i taman takvo da je par godina kasnije pozvao Ozrena na snimanje filma »Žena kojoj sam čitao«, na set. Eto, štono bi se reklo, novi veliki wow!

– Dogodilo se da je bilo strašno puno problema u produkciji. Nicole Kidman, koja je bila prvi izbor za glavnu ulogu, morala je otkazati zbog drugih stvari i to je bacilo produkciju u dodatne milijunske troškove. Došla je zatim Kate Winslet za glavnu glumicu nekoliko mjeseci kasnije, a tih nekoliko mjeseci košta i novaca i vremena. U tom svom kaosu dogodilo se da me je Stephen u jednom trenutku, znajući da imaju problema i s glazbom, pitao bih li mogao pomoći oko glazbe. I ja sam i opet, ne znajući ništa o tome, rekao: »Naravno da mogu!« – smije se Ozren.

Samo, i nije baš da nije o tome znao ništa.

– Nisam imao nikakvog iskustva, ali sam opet imao ogromnog iskustva u gledanju filmova, slušanju glazbe. To mi je na neki način bila ogromna škola, to slušanje, ta filmofilija. I tu sam napravio dobar posao i to mi je bio početak – kaže Ozren.

Početak je zapravo bio sjajan, uostalom Kate Winslet je za ulogu u filmu »Žena kojoj sam čitao« Oscara dobila. Samo, melje ta filmska industrija i jedan uspjeh tu ne garantira ništa.

– Neću reći da je poslije toga išlo sve lako, iako sam mislio kako će biti znatno lakše. Iskreno, nisu me baš ljudi previše ozbiljno doživljavali, vjerojatno i zbog moje dobi. Čak ne bih rekao da je tu bilo zavisti ili ljubomore, više je u pitanju neka anemija, industrijska letargija koja uopće nije davala priliku mladim ljudima da se izraze, istaknu. I frustriralo me je jako i dugo to što nisam mogao doći do nekih projekata. Ali, imam ja prijatelje koji su oskarovci i koji se svejedno bore, koji moraju podsjećati filmsku industriju da postoje. I oni moraju gristi za posao – ističe Ozren.

SKORO GLUH

S vremenom sve je sjelo na svoje, kaže Ozren, i danas je jednostavno zadovoljan. Sve ovo do sada rečeno može čitatelje impresionirati i ne mora. Neki će reći da je Ozren ‘samo’ imao sreće, drugi da mu je pomogao trud i velika želja, ma sve postaje fascinantno ako se zna da je Ozren sve napravio, sve skladao skoro gluh. Samouk glazbenik, nagluh glazbenik, a nikada kuknjave več samo optimizam. I pritom nema on nikakvih problema da o svojoj nagluhosti priča.

– Kao dijete sam izgubio sluh, ne potpuno nego u postotku, 50 i nešto posto. U međuvremenu gubitak je narastao na nekih 70 posto. S obzirom na to da se sve dogodilo dok sam bio mali, s moje dvije, tri godine, ja u stvari ne poznajem perspektivu normalnog sluha, nemam to iskustvo. Cijeli moj svijet, cijela moja povijest, sve moje uspomene, sve je nastalo s mojim gubitkom sluha. I sve moje ljubavi poput glazbe i filma sam doživljavao s tom mojom karakteristikom gubitka sluha. Namjerno ne kažem hendikep nego karakteristika, jer to je bilo moje normalno. Taj moj 30 postotni sluh je moje normalno – ističe Ozren.

U tom svom normalnom on je posve spontano našao načina da razvije svoje ljubavi. I to se, veli, dogodilo i događa spontano, jer ne radi tu um već je tijelo to koje odreagira kako treba.

– Imao sam ja velikih izazova u stvaranju glazbe. Moram, primjerice, jako paziti na odnose glasnoće, odnose između instrumenata, jer ne znam je li to dovoljno glasno, ili je preglasno, ili pretiho. Tu se oslanjam na iskustvo i na tonske majstore s kojima radim. Samim tim cijeli proces dulje traje, ali to je jednostavno tako. Ustvari, nikada nisam tu svoju karakteristiku doživljavao tako da zbog gubitka sluha nešto ne bih mogao napraviti – kazuje Ozren.

Podsjeća pri tom na Beethovena, koji je 8. i 9. simfoniju skladao potpuno gluh. Znači li to da se ne boji činjenice da mu s godinama sluh samo ide na gore!?

– Nije da sam potpuno ravnodušan, ipak mi o sluhu ovisi jako puno toga u životu, nije mi svejedno. Ali, ne mogu reći da je to osjećaj straha, možda više brinem što i kako mogu napraviti ako se to uistinu dogodi, kako bih mogao riješiti taj izazov!? Beethoven je otpilio noge klaviru da klavir bude na podu i da tako pokuša osjetiti vibracije instrumenta. Mislim da bih i ja našao načina – na to će Ozren.

VAŽNOST SLUŠANJA

Tišina je, veli, njemu puno dala. Ono što se, pogotovo u današnje doba, čini i važnijim je njegovo priznanje da je sve naučio slušanjem. Slušanje je ključ, a mi živimo u vremenu kada više nitko nikog ne sluša.

– Ja se moram jako koncentrirati na osobu da je čujem. I kad nemam slušni aparat mogu čuti nekoga isključivo ako osobu gledam u lice i čitam s usana. Meni je slušanje kao takvo postala vrlina, jer meni je svo moje slušanje moralo biti aktivno. Da biH uopće razumio ikoga morao sam biti usmjeren na tu osobu i doista je čuti, pa sve da mi je bila dosadna i nerazumljiva. Spontano se dogodio razvoj te koncentracije. A inače primjetim ja da ljudi uopće ne slušaju jedni druge i da je to postalo poput neke pandemije, primjetim da ljudi čekaju da netko završi s pričom samo da bi oni mogli nešto reći. Ljudi vole slušati sami sebe – pomirljivo će Ozren.

Nije on čovjek koji priča o problemima. Odnosno, ono što je drugima problem njemu je izazov. Pa ako i nije nikada išao u glazbenu školu i akademiju, jer je nagluh, ne dvoji da je svejedno itekako glazbeno obrazovan.

– Imam iskustvo slušanja enormnog broja sati filmske glazbe, onog analitičkog slušanja. Pa sviranja te glazbe, gledanja tih filmova… Mislim da je iskustvo kao takvo generalno podcijenjeno kao element obrazovanja. Za sebe mogu reći da se obrazujem od malih nogu pa do danas. I to obrazovanje neće nikada stati. Ta moja škola, moja akademija neće nikada završiti. Ja neću nikad diplomirati, bit ću vječni student i nema diplome koje bi zaokružila svo to znanje jer ono je beskonačno. U tome i jest ljepota, kao kad vidiš dugu i vidiš svu njenu ljepotu, ali znaš da ispod nje ne možeš proći – veli Ozren.

Taman da ga kao velikog poklonika astronomije pitamo da nije sve odavno zapisano u zvijezdama!?

– Pa možda i je. Ja s jedne strane stvarno vjerujem u ono da je čovjek kovač vlastite sreće, a s druge strane vjerujem bome i u neku vrstu sudbine. Mislim da je odnos fifti-fifti – sa smiješkom će Ozren.

I OSKAROVCI SU LJUDI

Kroz razgovor se, htjeli ne htjeli, svako malo provuče i spomene riječ Oscar. Taj svijet ljudi ovjenčanih ovom nagradom Ozrenu nije stran, podosta ih je upoznao, taman da mu se potvrdi ona stara da je čovjek tim jednostavniji što iza sebe ima veća ostvarenja.

– Čim krene komunikacija vidite da su to osobe kao i sve druge, sa svojim strahovima, frustracijama, nesigurnostima. Recimo Kate Winslet je osoba koja uistinu voli komunicirati i jednom kad ta komunikacija počne sva fama oko nje nestane. Stvarno se može reći ono, što uspješniji to normalniji – veli Ozren.

FESTIVAL KOJI DAJE – GLAS

I želja da autore filmske glazbe učini vidljivijima jedan je od razloga zbog kojih je Ozren, ima već i više od deset godina, pokrenuo Međunarodni festival filmske glazbe i zvuka.

– Filmska glazba općenito i filmski zvuk stvarno su najmanje vrednovani elementi u filmu, u javnosti, pa čak i u filmskoj industriji. To su elementi put kojih ide najmanje budžeta, a čine barem pola filma. I htio sam da postoji platforma koja će tim ljudima i tom dijelu industrije dati glas. Mislim da festival to i uspijeva – veli Ozren.

Neće, svjestan je on, festival k’o festival promijeniti sve iz temelje, ali je bitno da postoji taj glas pa da se na koncu vidi da iza svega stoje ljudi. A ti ljudi iz cijelog svijeta, među kojima je i oskarovaca, na festival uredno dolaze.