Po prvi put otkako je Ansambl Lado osnovan, a osnovan je 1949. godine, dvoje glazbenika solista iz Orkestra Ansambla Lado promovirani su u koncertne majstore.

U koncert majstore promoviran je Branimir Ranogajec, dugogodišnji glazbenik solist koji u Orkestru djeluje kao prva violina. U priopćenju što su ga odaslali iz Lada piše da je Ranogajec nositelj tempa, onaj koji određuje početak Ladovih koreografija te svojom sigurnošću određuje završetke Ladovih koncerata.

»Prepoznatljiv je po istančanom folklornom sviranju violine, u čijoj se izvedbi tradicijska glazba spaja s jedinstvenim umjetničkim pristupom koji dovodi do posebne glazbene izražajnosti«, stoji u priopćenju.

A koncert majstor je i Stjepan Večković, onaj za kojeg se kaže da je desetljećima prepoznatljivo lice Ansambla Lado, glazbenik i glazbalar zaslužan za uvođenje niza tradicijskih glazbala u repertoar Ansambla Lado, čovjek koji je s lakoćom i stručnošću vratio u suvremenu scensku praksu.

I sve stoji ali, ako se smije to uopće tako u novinarstvu strogim gabaritima omeđenim, najprije valja reći da su Ranogajec i Večković sjajni neki ljudi. Jer da nisu ne bi naš razgovor završio tako da su za potrebe fotografiranja odletjeli po dude, odnosno ona naše gajde, i po violinu, ali ne da poziraju već da nam zasviraju. Milina.

– Dva koncert majstora, prvi put u povijesti Lada. To onda znači da je ovo povijesni razgovor – velimo.

Smješkaju se njih dvojica, objašnjavaju da jednostavno prije nije bilo te kategorije.

– Imamo razne kategorije i kod plesača pjevača i kod glazbenika, od početnika, pa do recimo alternacija soliste, srednje solističke uloge… Ova kategorije nije bilo. Prije dvije godine je uvedena – objašnjava Ranogajec.

Velika čast

Na društvenim mrežama dade se naći kratki video same svečanosti na kojoj je dvojac promoviran. Sudeći po pljesku kolega oni su ovo imenovanje uistinu zaslužili. Nije to bilo, kako u nas zna biti, ni po babi ni po stričevima.

– Mislim da je to logičan slijed našeg djelovanja. Najvažnije je to da nas je kolektiv stvorio. Nema kod nas iskakanja. Imamo dosta solističkih dionica, ali i mlade kolege su briljantni. Mislim da je ovo nagrada za naš dugotrajan rad u Ansamblu – kaže Ranogajec.

On je u Lado došao prije ravno 40 godina.

– S tim da sam nekih osam godina imao prekid, nešto sam drugo htio u životu, ali sam se vratio 1997. – priča Ranogajec.

– Znači, tko jednom uđe u Lado, nema drugog, nema van – primjećujemo.

– Ha! Tako je – smije se Ranogajec.

Večković je u član Ansambla 31 godinu.

– Od kada sam se tu zaposlio do danas. Ovaj status nama je velika čast obojici, zaista, nakon toliko godina i rada, i truda, i ljubavi, i zalaganja u očuvanju naše tradicije – ističe Večković.

Ni on ne zaboravlja kolege u orkestru, već kaže da svatko tu može biti solista.

– Nema tu striktno određenih uloga, sve ovisi od programu. Negdje sviramo u sklopu orkestra, negdje imamo solo nastupe. Većina nas svira više glazbala, ali evo za nas dvojicu nakon toliko godina, za sve ono što smo dali Ladu i dobili od Lada, ovo je jedna zaista, zaista velika nagrada i čast – naglašava Večković.

E da, svestranost glazbenika u orkestru Lada. Vratit ćemo s mi i na to, ali prvo da objasnimo što je to koncert majstor. Jasno je i nama da nije to neka počasna funkcija.

– Koncert majstor u simfonijskom orkestru je prvi iznad ostalih, a u Ladu je to malo drugačije. Ja sam primaš, u svim koreografijama u kojima sudjelujem započinjem stvar i završavam, a i u sred koreografija.

Jako je važna kombinacija, komunikacija nas i plesača, jer moram, pratiti njihov korak da se ne bi raspala cijela konstrukcija koreografije. Tu sam ja poveznica između orkestra i plesača – pjevača.

U tom dijelu najviše dajem za cijeli Ansambl. A što se tiče orkestra, imam strašno puno solističkih stvari na violini i jako puno snimljenih materijala u kojima sam prva violina – objašnjava Ranogajec.

Vraćanje u život

Reklo bi se, svi za nastupa gledaju u prvu violinu, odnosno koncert majstora. On je taj koji određuje štošta, makar publika to i ne primjeti. Nego, je li onda uvijek prva violina koncert majstor!?

– I u simfonijskom orkestru ima više koncert majstora. To ni ja nisam znao. Može koncert majstor biti i čelist… – na to će Ranogajec.

– Netko tko je istaknut, tko se ističe radom, zalaganjem, ulogom u nastupima – dodaje Večković.

Pa je tako i logično da je i Večković koncert majstor, jer njegova uloga u očuvanju niza tradicijskih instrumenata je ogromna.

– Da nije vas svi bi ti instrumenti umrli – velimo.

– Ne bi baš svi, ali veliki dio tih instrumenata sam vratio u život, pa je ova promocija i za to nagrada – smatra Večković.

– Zanimljivo je da su se pojavili mladi koji već barataju s tim tradicijskim instrumentima, a učili su od Stjepana – hvali kolegu Ranogajec.

Tko ne bi učio od Večkovića, čovjeka koji je, za potrebe HGU-a, i Martinu Validžić natjerao da zasvira u frulicu, pisak ako se ne varamo. Smije se on, ali činjenica jest da zna prezentirati bogatstvo tradicije.

– A i ti zvuci tradicijskih instrumenata su nekako privlačni. Zvuci su to koji dižu na tancanje – usuđujemo se kazati.

– U pravu ste. Često na svojim predavanjima govorim kako nije bez razloga da se većina hrvatskih tradicijskih instrumenta u pojedinim krajevima i preko tisuću godina nije mijenjala.

Ostali su u jednakom obliku, jednakog zvuka. Pa mi je najinteresantnije kada mi dođu mladi ljudi, čak i oni koji nemaju veze s folklorom, sa željom da nauče svirati neki instrument, diple, dvojnice, gajde, štogod. Pa ih pitam zašto, a oni kažu da ih jednostavno to privlači – kazuje Večković.

Mladost dolazi sama, a i Lado među mladost ide. Podsjeća Ranogajec tako na program Lada zvan »Školski sat« za kojeg djeca dolaze k njima, baš kao i na to da su lani u Lisinskom održali dva koncerta za mlade da se upoznaju i s koncertima i s plesom.

No, vratiti se nama valja u povijest svakog od dvojice koncert majstora. Evo, recimo, otac Branimirov, a Branimir je Zagrepčanin, dobar je dio djetinjstva bio na Cresu.

– Moj otac je bio na Cresu jedno pet, šest godina. On je kao dijete ostao bez roditelja za Drugog svjetskog rata i seljakao se po domovima. Bio je u Fužinama, u Bujama, da bi završio na Cresu i bio tamo do svoje srednje škole.

Imao puno talijanskih prijatelja, puno toga od svoje ljubavi prema moru prenio na mene. Naučio me plivati, loviti ribu… Jako sam emotivan kad kad krenu Melodije Istre i Kvarnera, kao da sam s Cresa.

A na Cresu je otac naučio i svirati gitaru, pa smo kod kuće pjevali onu: »Kupil sam ti prstenac, prestenac si zela…« – s lijepom nekom sjetom će Ranogajec.

Dobar savjet

Jedino nije na prvu jasno zašto onda violina, zašto nije krenuo put muziciranja s gitarom!?

– To je vrlo jednostavno, kad dođeš u glazbenu školu nema biranja. U stvari, bilo je: hoćeš gitaru, hoćeš klarinet, hoćeš violinu. I tata je rakao: »Uzmi violinu.«

I tako sam završio osnovnu i srednju glazbenu školu, upisao i Akademiju, ali pošto sam puno svirao po različitim KUD-ovima tamo me je vidio Ivo Ivančan mlađi, koji je dugo bio umjetnički direktor u Ladu, i rekao mi: »Pa zašto ne bi došao u Lado?«

Činilo mi se da je to nekakav logičan slijed mog života, došao sam u Lado, počele su turneje i evo – jednostavno će Ranogajec.

Čini se da su obojica imali tu sreću da u nekim ključnim trenucima života nalete na dobronamjerne ljude koji su im dali dobar savjet. Doduše, Večković voli kazati da je za sve kriva njegova mama.

– Ona me je na neki način nagovorila, tjerala, poslala da učim svirati klarinet u lokalnoj limenoj glazbi. To je jedino bilo dostupno od instrumenata – priča Večković.

Slijedi srednja škola, pa fakultet i to strojarstva, dok se pomalo okolo svira. A onda…

– Pred kraj studij sam na ulazu fakulteta vidio oglas KUD-a Ivan Goran Kovačić u kojem se traži i klarinetist. Ništa o ome nisam znao prije, ali čim sam došao, nakon dvije tri probe, voditelj Tvrtko Zabec, poznati naš etnolog, predložio je da sviram i sopile i gajde.

Pojma nisam imao kakva su to glazbala, nikad ih nisam vidio, ali prihvatio sam. Poslali su me na seminar, tamo sam savladao najosnovnije stvari, dosta toga i sam učio. Tako sam krenuo – prisjeća se Večković.

S druge strane želio je završiti fakultet, i jest, no sudba i opet čini svoje. U studentskoj menzi sreće kolegu koji je taman bio pozvan u Lado kao dobar tamburaš. Pa ga je prijatelj krenuo nagovarati da se javi na audiciju za klarinet, s obzirom da se taman mjesto ispraznilo.

– Prvo nisam htio, no on je bio uporan pa sam došao na audiciju. Nisam ni očekivao da će me primiti, mislio sam tu će doći akademski glazbenici, ali došao sam i odsvirao što sam znao.

Primili su me na probnih šest mjeseci, u tih šest mjeseci prosvirao sam sve tradicijske instrumente kojih je tada bilo u LADU i primili su me za stalno – veli Večković.

Nestale dude

Ubrzo su ga angažirali i momci iz etno grupe Legen da bude dio etnoscene u nastajanju zajedno s njima te Lidijom Bajuk i Dunjom Knebl.

– To ma na neki način potaknulo, baš kao i Hrvatska glazbena unija, da počnem istraživati o tradicijskim instrumentima, da o tome pišem tekstove. Našao sam hrpu instrumenata u Etnografskom muzeju u Zagrebu, u Glazbenom institutu, koje nitko više nije znao ni svirati, ni izrađivati, pa sam ih krenuo izrađivati sam da ih imam za sebe.

Danas je puno instrumenata što sam ih vratio u život u zadnjih 30 godina, a gotovo ih je nestalo jer više nije bilo izvornih izrađivača i svirača koji bi ih znali svirati. Neke sam naučio svirati tako što sam slušao stare snimke iz instituta – ističe Večković.

– O, pa vi onda morate odgojiti mladost koja će vašim stopama – velimo mu.

– Imam ja i sina koji nastavlja. Evo upravo je u Estoniji na susretu mladih glazbenika. On i svira, i izrađuje i voli to jako puno – na to će Večković.

Na upit koje od glazbala mu je dalo najviše muke kad se s njim po prvi put susreo, odgovara kao iz topa: »Dude!«

– Dude? – provjeravamo.

– Da, to je instrument sličan gajdama, ali još stariji od gajdi. To je jedno od najizvornijih hrvatskih glazbala i doslovno su nestale – uči Večković.

Dvije su, kaže vrste duda, četveroglasne i peteroglasne. Danas u muzeju u Virovitici imamo jedan primjerak, a i u nekim muzejima u Slavoniji je daleko nakon njegove potrage pronađen gdjekoji stari primjerak.

– Međutim, u ono vrijeme nije bilo primjerka živog, samo opis i nekakav mali crtež. Na osnovu toga, slušajući snimku, pokušao sam rekonstruirati taj instrument.

Trebalo mi je godinu dana da shvatim kako idu prsti, kako rupe, gdje se koji ton može odsvirati. Zahvaljujući našim Hrvatima u Mađarskoj uspio sam ih rekonstruirati i vratiti u život. To mi je definitivno bilo najteže – kazuje Večković.

Prijateljsko nadmetanje

Orkestar Lada ima 17 glazbenika, a kad se sve zbroji i oduzme znaju oni zajedno svirati nekih 90-ak instrumenata. Večković sam ih zna svirati 30.

– To je interes svakog pojedinca. Znam ih razne svirati i ja, ali u Ladu ih ne koristim već sam se usavršio na violini – kaže Ranogajec.

Nego, dva koncert majstora, prva violina i tradicijska glazbala.

– Dođete li vi u kakav sukob? Tko koga tu sluša? – šalimo se.

– Naravno! Mi se nadmećemo – smješka se Ranogajec.

– Sviramo mi kako note to od nas traže, a naravno da donosimo i svoje nekakav štih pa se često znamo nadigravati – smješka se i Večković.

Sloboda se, kažu, dogodi kad note dođu, ona stilska. Nije pri tom loša okolnost ni to da u Hrvatskoj ima različitih pokrajina u kojima se, kaže Ranogajec, violina svira na drugačije načine.

– U Međimurju, drugačije, u Istri drugačije, u Slavoniji drugačije, a opet svako selo ima svoj stil kojeg moraš ispoštivati. Sva valja ispoštivati i tome dodati svoj stil – ističe Ranogajec.

– Tko će to sve ispoštovat!? Da vas nije strah da se usred koncerta ne digne na noge netko stariji tko se svega sjeća pa prigovori da ste previše odstupili od originala – pitamo.

– Uvijek bude nešto. Koreografije su vrlo često općenite koreografije, vezan uz malo veći prostor, pa uvijek bude netko to veli da se u njegovu selu drugačije pleše i pjeva – priznaje Večković.

No, o publici njih dvojica imaju samo lijepe riječi. Posvuda je, kažu, publika prekrasna. Prekrasna je i publika u inozemstvu, ili bolje rečeno ostane u čudu kad pred njih Lado stigne.

– Što kažu vani kad, recimo, vide dude – pitamo.

– Ne mogu vjerovati da svo to bogatstvo dolazi iz jedne male zemlje, Hrvatske. Znalo se dogoditi da nakon prve koreografije, kad dođe druga iz drugog kraja i potpuno drugačija, publika pita: »Ok, ovo prvo je bila Hrvatska, ali koja je sad ovo zemlja!?« Fascinirani su svi našim folklorom i tu tradiciju treba čuvati – poručuje Večković.

Prvi se pamte

Ovaj dvojac, nema sumnje, voli to što radi, no svejedno je fascinantno da su ti već 40 i 30 godina. Što je ono ključno što ih tu, u Ladu, drži!?

– Koliko dugo ste vi danas ovdje – odgovaraju protupitanjem.

– Malo, ali mi je i lijepo i ugodno – priznajemo.

– Milina, zar ne – smiju se koncert majstori.

– Ljudi, atmosfera, to je ključno. Živimo ovdje sto na sat, od proba, od druženje, putovanja – kaže Ranogajec.

– Nekada ispada da smo više s kolegama na poslu nego s obitelji. Sva je to povezani, ljudi i ljubav naša prema folkloru i tradiciji – veli Večković.

– A zasuzi li vam oko još uvijek, nakon svih godina, na neku pjesmu, glazbu, ples – pitamo.

– Evo čujem kako kolegica pjeva Podravinu. Suza, svaki put. To je valjda u meni, ili se naježiš na neku melodiju, ili na pokret. To je ono prožimanje. A jako me dirne i kad vidim to naše zajedništvo, kad su svi ozareni dok pjevaju i plešu, kad osjetim tu vibraciju kako je prenose jedan prema drugima – iskreno će Ranogajec.

– Neka izvedbe uvijek vas dirnu sve da ih čujete sto puta. Jer, nisu ih ljudi bez veze izmislili prije tko zna koliko stotina godina. Netko je to ispjevao, makar ne znamo tko, nešto ga je na to potaklo. Uvijek se vraćam u to vrijeme dok vježbam, sviram – kaže Večković.

– Iz pouzdanih izvora saznajem da Stjepana samo sopila mogu rasplakati – šalimo se.

Smije se na ovo Večković, kaže dobre su sopile.

– Malo čudno zvuče, i meni su prvi put kad sam ih čuo čudno zvučale, ali navikne se čovjek na to. I sve treba cijeniti. Sve je to dio naše tradicije koju treba voljeti i čuvati – poručuje Večković.

A kad ćemo dobiti neke nove koncert majstore!? Možda već sljedeće godine, kažu momci, jer materijala ima.

– Ali, ovo je povijest i prvi se pamte – velimo.

– Stvarno je velika čast i podstrek da nastavimo i da prenosimo svoje znanje – skromno će Ranogajec i Večković, prvi koncert majstori otkada je Lada.

Instrumenti što izuvaju iz cipela

Orkestar Ansambla Lado doslovno je život naših koncert majstora, no nije da nemaju oni i drugih glazbenih interesa. Ranogajec tako voli latinoameričku glazbu.

– Sviram u jednom bendu u kojem se svira glazba Čilea, Argentine, Bolivije, Perua. Ima svašta – veli tako Ranogajec.

Večković je pak tradicijske instrumente uveo i u rock, pop, ozbiljnu glazbu.

– Zovu me glazbenici, jer im je jako interesantan taj arhaični zvuk, lijepo se uklopi nekad u sve. I puno mladih je došlo interesirati se za tradicijske instrumente jer su čuli neku obradu u kojoj je tradicijskog instrumenta.

S druge pak strane nekad naši instrumenti izuju iz cipele i one koji su uvjereni da je u njih tradicija starija i veća.

– I u Irskoj i Škotskoj su bili jako iznenađeni zvukom i mogućnošću naših instrumenata, a po gajdama su znani u svijetu. Kad sam zasvirao peteroglasne dude nisu mogli vjerovati kakvu harmoniju i koliko zvuka daju – priča Večković.