Čovječe, ovo je bio moj najbolji nastup, moja najbolja izvedba u životu, ikad, bilo gdje«, izjavio je slavni jazz pijanist McCoy Tyner sišavši s bine, vidno uzbuđen, nakon koncerta što ga je održao 7. srpnja 1973. na Montreux Jazz Festivalu.

Pola stoljeća nakon koncerta mnogi smatraju da je to najbolja snimka koju je ovaj jazz pijanist i skladatelj ikad napravio. Objavljena je iste godine na dvostrukom LP-u za diskografsku kuću Milestone za koju je snimao u to vrijeme, 1970-ih, nakon što je snimao za također legendarne izdavače Impulse! i Blue Note.

Naime, kao i mnogi jazz glazbenici krajem 1960-ih i početkom 1970-ih i Tyner je, ne samo zbog napuštanja kvarteta Johna Coltranea, jednog od najvažnijih u povijesti jazza nego i zbog nezavidne situacije za džeziste, bio prisiljen raditi dnevne poslove kako bi spojio kraj s krajem.

Između ostalog vozio je taksi i svirao kao korepetitor za Ikea i Tinu Turner te Jimmyja Witherspoona. Iako je i u prethodnom razdoblju, tijekom i poslije suradnje s Johnom Coltraneom, uz koga je postao slavan, snimao sjajne albume surađujući s vodećim džezistima toga doba, niti jedan dotad nije imao takav energetski naboj, takvu karizmu kao ovaj.

Tajanstven osjećaj

»Enlightenment« je peti od dvadesetak albuma što ih je Tyner objavio za diskografsku kuću Milestone koja je donijela prekretnicu u njegovoj karijeri.

Naime, nakon pet godina preživljavanja, producent Orrin Keepnews potpisao je s njim ugovor za tog diskografa. Njegov prvi album za diskografsku kuću, »Sahara«, snimljen početkom 1972., ponovo je skrenuo pažnju na njegovu karijeru i 1973. pobijedio u anketi kritičara DownBeata kao ploča godine te je osvojio dvije nominacije za Grammy.

No posebice su bili uzbudljivi njegovi koncerti na kojima je uvijek iznova oduševljavao. U glazbi koju je izvodio bilo je puno spontanosti, nije unaprijed određivao što će svirati na nekom nastupu.

Na svakom bi odsvirao nešto novo, što je njegovu glazbu činilo zanimljivom i intrigantnom. U skladateljskom radu napajao se iskustvima koja je stjecao svirajući s jazz velikanima, ali i putujući diljem svijeta.

Proučavao je tradicijsku glazbu raznih naroda, posebice afričkih i azijskih, i rabio ih je za kreiranje vlastitog glazbenog jezika. Na osnovi toga izgradio je vlastiti pristup, osobnost, identitet i integritet.

Na spomenutom koncertu svirao je s tenor i sopran saksofonistom Azarom Lawrenceom, kontrabasistom Joonyjem Boothom i bubnjarem Alphonseom Mouzonom.

Bila je to idealna postava za glazbu koju je Tyner izvodio u to doba. Njihova je svirka bila na mlazni pogon, poput bujice planinske rijeke koja se obrušava niz stijene, kovitla i sudara, komeša, vijuga, melje sve pred sobom, razara, ne štedi nikoga.

Radi se o beskompromisnom izljevu nagomilane energije, intenziteta, navali adrenalina, eksploziji emocija…

Iako njegovi prsti strelovito, zapravo neshvatljivom brzinom lete po tipkama, na neki tajanstven način u njegovim izvedbama prisutan je osjećaj za melodiju.

To se na fascinantan način isprepliće s njegovim free ispadima kojima je podsjetio na stvaralaštvo Cecila Taylora. Kad već pomislimo da je potpuno uronio u free improvizaciju i udaraljkaški pristup, iznenadi nekom pjevnom upadicom i pokaže da to itekako ima smisla.

Uzbudljiva situacija

Takva situacija ne može se odglumiti u studiju jer nema poticajnih reakcija publike kao na ovom koncertu. Naime, u furioznoj provali nadahnuća neke od njihovih izvedbi potrajale su desetak, a jedna čak dvadeset i četiri minute.

Tek jedna, »The Offering«, drugi stavak trostavačne suite »Enlightenment«, traje četiri minute, ali to je zapravo Tynerova solo izvedba, jedina na albumu.

Iako se oslobodio Coltraneovog utjecaja, na suradnju s njim podsjetio je duhovnim aspektom svoje glazbe. Osjeća se to i u naslovima nekih skladbi ili stavaka, primjerice »Genesis«, »Inner Glimpse«, »Walk Spirit, Talk Spirit«…

Sve skladbe napisao je McCoy Tyner, kao što je to uglavnom bilo za ostale albume iz tog razdoblja. Naime, kao da se u tom trenutku oslobodio okova kojima je bio sputan, ne samo suradnjom s Johnom Coltraneom, s kojim je svirao do sredine 1960-ih, nego i nasljeđem te suradnje koja je snažno odredila njegovu karijeru.

Iako je i u tom segmentu bio fantastičan, iako je i u toj glazbi bio osebujan i prepoznatljiv, njegov je pristup ipak bio podređen Coltraneovim glazbenim zamislima.

Osim toga, početkom 1970-ih fusion glazba je uzela maha, što znači da su mnogi jazz glazbenici u svoje izvedbe uključivali elemente rocka i funka te da su mnogi počeli svirati električna glazbala.

No Tyner je ostao vjeran akustičnom zvuku, zapravo, kao da je svirao iz protesta, kao da je prkosno odgovarao na izazov trendova.

Te 1973. sve se poklopilo, a ovaj koncert/album odraz je te kreativnosti. To su moćne, emotivne skladbe, sjajni suradnici i uzbudljiva koncertna situacija u kojoj publika jednako gorljivo pozdravlja glazbenike, ne samo na kraju sola ili skladbi već i tijekom samih izvedbi. Zapravo, publika je svojim ovacijama nosila glazbenike na krilima oduševljenja.