Za Kylu Brox kažu da je mančesterski odgovor na Arethu Franklin. Kao djetetu iz glazbene obitelji Kyli je bilo predodređeno da postane glazbenica.

Kritika je svrstava među najbolje blues pjevačice koje trenutno Velika Britanija može ponuditi, a 2019. dobila je prestižnu European Blues Awards.

Njeni albumi dostižu čelne pozicije specijaliziranih glazbenih ljestvica i redovito su nominirani za prestižne nagrade u domeni blues glazbe.

Zajedno s bendom, prvi će se put hrvatskoj blues publici predstaviti u petak, 29. srpnja u Kastvu, u sklopu ovogodišnjeg izdanja Jerry Ricks Blues Festivala.

Nastup na Jerry Ricks Blues Festivalu bit će vaš prvi nastup u Hrvatskoj?

– Da, bit će to moj prvi posjet Hrvatskoj i moj prvi hrvatski koncert!

Što očekujete?

– Nakon što sam vidjela fotografije, očekujem da će Hrvatska biti zapanjujuća. Stvarno izgleda kao da su krajolik i arhitektura nevjerojatni.

Što se tiče festivala, jedva čekam nastupiti pred potpuno novom publikom, to je uvijek uzbudljivo. Nadam se da ću steći nove prijatelje i obožavatelje.

A što publika može očekivati ​​od vas?

– Dat ću sve od sebe da pružim iskren i strastven nastup. Uvijek nastojim unijeti cijelu svoju dušu u nastupe i nadam se da će publika to prepoznati, te da ćemo zajedno stvoriti emotivno i radosno vrijeme.

Glazbena obitelj

Dolazite iz glazbene obitelji: vaš otac Victor Brox je blues izvođač i jedan od rijetkih glazbenika koji su imali sreću raditi s ljudima kao što su Jimi Hendrix i Janis Joplin.

– Moj tata je imao nevjerojatnu karijeru, i još uvijek je ima s 81 godinom, iako ovih dana mnogo manje nastupa.

Jedno od mojih najdražih sjećanja, koje ilustrira koliko je on utjecao na modernu glazbu, je kad sam imala 14 godina i upoznala Roberta Planta iz Led Zepplina, na memorijalnom koncertu za Alexisa Kornera, na kojem su on i moj tata nastupali.

Tada mi je Robert Plant rekao da je moj tata njegov heroj i da je, kao tinejdžer, volio gledati mog tatu kako svira!

I vaša mama Annette bila je glumica i pjevačica?

– Moja mama je s tatom pjevala blues, a sada pjeva operu. Kao i moj tata, pjevala je na originalnoj snimci “Jesus Christ Superstar”.

Vaš suprug Danny Blomeley je također glazbenik, svira u vašem bendu?

– Da, svira bas u bendu, a također je izvrstan svirač akustične gitare, tako da mi nastupamo i kao duo. Na Jerry Hicks Blues Festivalu predstavit ćemo se i s bendom, i kao duo.

Jeste li prvi put upoznali Dannyja, koji je tada također imao 13 godina, i Phila Considinea, vašeg bubnjara, koji je imao 19 godina, kada ste svi svirali u očevom bendu ili ste ih poznavali prije toga?

– Upoznali smo se doslovno na pozornici! Moj tata ne voli vježbati, pa kad neki glazbenik prvi put svira s njim to je uvijek vatreno krštenje. Sjećam se kad sam prvi put nastupila s tatom.

U jednom trenutku sam odlučila da ću mu se pridružiti u nastupu, popela sam se na pozornicu pjevati prateće vokale sa starijom sestrom…Nisam znala nijednu riječ, ali me nije bilo strah, imala sam imala 12 godina i bila sam drska!

Živim svoj san

Jeste li oduvijek željeli postati glazbenica, odnosno pjevačica?

– Oduvijek. Moja mama kaže da sam već sa samo tri godine znala da ću biti glazbenica. Ne sjećam da sam ikad željela bilo što drugo.

Sjajno je moći raditi ono što ste oduvijek željeli?

– Osjećam se vrlo, vrlo sretnom što živim svoj san. To sam posebno shvatila kad smo, zbog pandemije, morali na duže vrijeme prestati nastupati.. Jako mi je nedostajalo pjevanje za publiku.

Koja su vaša prva glazbena sjećanja?

– Sjećam se da sam bila na jednom od tatinih koncerata kad sam bila vrlo mala. Od bas gitare me zabolio trbuh i morala sam kući.

Ha, ha… U našoj kući uvijek je svirala glazba. I to vrlo različitih i eklektičnih žanrova, zbirka svega onoga što su slušali moja starija braća i sestre.

Tko su vaši omiljeni umjetnici?

– Ima ih toliko! Etta James, Nina Simone, Koko Taylor, BB King, Ann Peebles, Stevie Wonder, Derek Trucks, Little Feat, India Arie, Gregory Porter, George Michael, Fiona Apple i moji najnoviji favoriti, Southern Avenue.

Tko je najviše utjecao na vašu glazbu?

– Osjećam se kao da je na mene utjecalo sve što sam ikada slušala! Na najnovijem albumu, “Pain & Glory”, mogu čuti toliko različitih utjecaja iz svog ranog djetinjstva.

Što se tiče inspiracije, morala bih reći suprug Danny, jer sam napisala mnoge pjesme o njemu ili zbog njega.

Flauta je rijedak instrument u bluesu, ali lijepo nadopunjuje vaš vokal, kada ste počeli svirati flautu i zašto ste odabrali baš taj instrument?

– Sjećam se kad sam prvi put vidjela nekoga kako svira flautu. Mislim da sam imala četiri godine i na televiziji sam gledala BBC-jev izbor za mladog glazbenika godine.

Bila sam tako fascinirana flautom i očajnički sam je željela. Ipak, nisam ju dobila sve do devete godine, a tada me najviše živciralo što ju nisam mogla odmah savršeno svirati, pa sam ju u ruke ponovo uzela tek nakon godinu dana.

Svirala sam je “klasično” tijekom cijele škole, ali sam nakon škole prestala na neko vrijeme. Na pozornici s bendom sam ju prvi put svirala kad mi je bila 21. godina.

Šlag na torti

Reci mi nešto o bendu, kada ste se svi okupili?

– Kao što znate, Danny i ja sviramo zajedno otkad smo bili djeca i imali smo nekoliko različitih postava našeg benda. Sada sam jako zadovoljna svojim bendom.

Paul Farr na gitari i Mark Warburton na bubnjevima. Obojica su nekako upali u bend, svaki je zamijenio prethodne članove benda koji nisu mogli odraditi nastup, iz bilo kojeg razloga, i tako su se dobro uklopili da su postali stalni članovi.

Paul s nama svira oko 12 godina, a Mark oko šest godina. Volim ih! Jako se zabavljamo na i izvan pozornice.

Važno je da se dobro slažemo, budući da provodimo toliko vremena zajedno putujući i čekajući nastupe, tako da činjenica da se zajedno smijemo stvarno pomaže.

Kritičari kažu: Kyla Brox je seksi, drska, autentična soul diva s prekrasnim, moćnim i emotivnim glasom; ona zavodi, ali i izaziva suze. Prepoznajete li se u toj definiciji?

– To me zapravo veseli, jer pričaju o “Kyli Brox”, pjevačici na pozornici, a ono što ja više od svega želim je prenijeti široku lepezu emocija svojoj publici. Pjesme koje pišem variraju od drskih i radosnih, do tužnih i kontemplativnih, baveći se svim aspektima života, poput tuge, ali i majčinstva, ljubavi, zabave, politike.

Dobitnica ste nekoliko nagrada. Što vam one znače?

– Osjećam da glazba nije natjecanje, ali sam ipak počašćena nagradama koje sam dobila. Općenito, uvijek mi je drago, čak i biti samo nominirana, tako da je pobjeda šlag na torti.

Kako vidite budućnost blues glazbe?

– Zaista sam sretna što dolazi sve više glazbenica i nadam se da će se to i nastaviti. Mislim da će za blues uvijek biti publike, jer je to stvarna glazba. Ako ste autentični i iskreni, ljudi će vas slušati.