KASTAV – Na ovogodišnjem 21. izdanju ČAnsonfesta najveći je uspjeh polučila pjesma Zemira Delića »Jutra rano gren« u izvođenju Martine Majerle.

U raspletu večeri, pjesma »Jutra rano gren« osvojila je nagradu za najbolju pjesmu festivala, nagradu publike, a Martinina interpretacija također je proglašena najboljom.

Svi koji su tog kišovitog petka prisustvovali Martininoj izvedbi, svjedočili su »praizvedbi« pjesme koja će u narednom tjednu putem radijskog etera dospjeti do onih koji je uživo nisu imali prilike čuti.

Martinu i Zemira ponovo smo okupili u Kastvu, u gradu koji je bio poprište važne izvedbe, te u gradu u kojemu su se, prepričava Zemir, upoznali na jednom od minulih izdanja ČAnsonfesta.

Prošlih godina znali su se udružiti u glazbenim nastupima, no ovogodišnji ČAnson polučio je ovjenčanu suradnju.

Zemir Delić opisao nam je upoznavanje s Martinom i priču kako je krenula suradnja za »Jutra rano gren«.

– Martina je divna osoba. Što je više upoznajem, sve više uviđam koliko je tankoćutna i lomna, a istovremeno čvrsta.

Da parafraziram pjesnika Artura Lundquista: »meka kao kamen a tvrda kao meduza«.

Prava osoba za interpretaciju ove, ali i drugih slojevitih pjesama. Martina i ja upoznali smo se neke godine na ČAnsonfestu, zapazio sam je kao izvrsnu pjevačicu i pozvao je da gostuje na mom koncertu sevdaha u HKD-u u Rijeci i već pjevajući sevdah pokazala je veliku dušu, jer sevdah dođe kao neka mjera za dušu.

Valjda je tom dušom prepoznala i pjesmu »Jutra rano gren«, od prvog slušanja pjesme u mojoj izvedbi s gitarom počela ju je zvati »pjesmetinom«.

I uronila je u pjesmu u potpunosti, nisam siguran da je do danas sasvim izronila iz nje i vjerojatno će jednim dijelom duše zauvijek ostati žena koja odlučuje da »Jutra rano gre da se više ne vrne«, otkriva Delić, a Majerle dodaje kako joj je Zemir prišao s upitom bi li otpjevala njegovu pjesmu.

– Zemir je svoju demosnimku poslao prilično sramežljivo uz pitanje bih li otpjevala tu pjesmu.

Kad sam pročitala tekst, momentalno sam znala da želim, da moram, da je to poruka koja nadilazi samu pjesmu, te da nikada u karijeri nisam imala priliku pjevati o nečem toliko bitnom i moćnom.

Jako mi je drago što je završila upravo u mojim rukama, dodaje Martina.

U našem razgovoru na kraju večeri Čansona, neposredno nakon velikog uspjeha, sugovornici nisu krili uzbuđenost.

Martina otkriva kako su i posljednji dani također bili intenzivni i ispunjeni svim lijepim posljedicama uspjeha na kastavskom festivalu.

– Zadnji dani bili su zaista intenzivni, no sve se pomalo vraća u normalu. Moram priznati da sam još jednim dijelom »u pjesmi«. Zadnjih tjedan dana proteklo je u čestitkama, u dijeljenju vrlo dirljivih osobnih iskustava, a ponekad i vrlo traumatičnih. Nemoguće je nakon svega par dana izaći iz te uloge i mislim da ću izaći nakon par mjeseci.

Mnogo intervjua i interesa pobudila je pjesma »Jutra rano gren« tako da nisam još u potpunosti izašla iz emocije pjesme i svega što se dogodilo u Kastvu.

S druge strane, bilo je toliko lijepih emocija. Haljina s nastupa mi još uvijek stoji prebačena preko stolice; gledam u buket cvijeća, poklon, nagrade, CD, tortu i to me istovremeno čini nostalgičnom, znajući da će se vremenom izgubiti ta intenzivna sjećanja na nastup, kaže Majerle.

Tišina u dvorani

Tišina u dvorani za izvedbe pjesme »Jutra rano gren« mogla se rezati nožem.

Samim usponom na festivalsku pozornicu, Martina je zaokupila scenskom pojavnošću, bubanj u početku pjesme svojim je tempom natjerao na pažnju, a potom je u raskošu talenta izvela pjesmu koja će u kulminaciji večeri biti nagrađena od publike i struke.

Mnogi su opisivali Martininu izvedbu, stoga je red da je opiše i ona sama.

– Jako sam zadovoljna izvedbom i ništa ne bih mijenjala. Bila je to stvar trenutka, emocije, mog psihičkog stanja, publike. Cijelu sebe dala sam u pjesmu, ostavila srce i dušu. Dok smo snimali pjesmu, zaželjela sam figurativno izgorjeti na sceni i dati zadnji atom snage da iznesem tu tešku pjesmu. Na koncu je tako i bilo.

Da idem secirati pjesmu, vjerojatno bih našla koju greškicu, no s godinama sam naučila zatomiti tog perfekcionistu i unutarnjeg kritičara koji ti čini medvjeđe usluge jer te sputava, ograničava, koči i to je »loš prijatelj«.

Prestala sam se kritizirati i samo puštam emocije da idu i izvedba da teče. Zahvaljujem publici, žiriju i samom festivalu ČAnsonfest na hrabrosti što je među svoje pjesme uvrstio i ovu, kaže Martina.

Zanimljivo je istu pojedinost čuti i iz drugog kuta, onog autora Zemira Delića koji je Martininu izvedbu pratio iz publike.

Nakon što se na pozornici predstavio i kao izvođač pjesmom »Moj grad«, pomno je pošao čuti izvedbu suradnice.

– Na ovogodišnjem sam Čansonfestu kao autor imao dvije pjesme, pa smo u šali pjesmu »Moj grad« koju pjevam zvali mojom, a »Jutra rano gren« Martininom.

Nakon što sam kao jedanaesti po redu izveo »svoju« pjesmu, otišao sam u gledalište da s obitelji u miru poslušam Martinu.

I imali smo što i čuti, svi mi koji smo nazočili tim magičnim minutama! Ne mogu tu nezaboravnu interpretaciju drukčije nazvati nego magičnom i istodobno potresnom, potresla me i rasplakala, kao i mnoge u gledalištu.

Čim je izvedba počela, vrijeme je stalo, zavladala je nestvarna tišina među publikom, a po završetku pjesme erupcija emocija: suze, aplauzi, uzvici oduševljenja…Teško opisivo riječima. Svatko tko je bio u dvorani, znat će o čemu govorim. A za priznanja koja su uslijedila i za pjesmu i za Martininu izvedbu, što reći osim hvala publici, hvala žiriju i komisiji koja je pjesmu primila na Čansonfest, dajući nam priliku da pjesmu izvedemo, prepričava Zemir Delić.

U razgovoru za naš list Martina Majerle opisuje kako u svojoj karijeri nije imala toliko snažnu pjesmu kao što je »Jutra rano gren« te opisuje način na koji ju je pripremala te što je sve pritom prolazila.

– U karijeri nemam ovako snažnih pjesama koje nose snažnu društvenu i socijalnu poruku ili koje su usmjerene direktno ka ženama. Ovo je bio izlazak iz komfort zone gledajući samu dramaturgiju; način na koji sam morala donijeti tu pjesmu.

Pripremala sam se za nju kao za neku malu monodramu, no sve je teklo vrlo glatko i jednostavno. Nikad ni za jednu pjesmu nisam brže naučila toliko težak i dugačak tekst. Sa svakim novim pjevanjem, melodija mi se sve više razvijala, dobivala sam sve više ideja kako je interpretirati i onda je kao zadnja stavka došao taj bolni vrisak na kraju pjesme.

Usto, bilo je pojedinosti koje su se razvile na sam dan izvedbe – to su dramski pokreti, dodiri rukom, dizanje ruke u zrak…

To su stvari koje su mi spontano dolazile dok sam vježbala pjesmu. I ranije sam rekla da sam pjesmu mogla vrlo malo vježbati, jer je u njoj dosta teških emocija.

Vježbala sam je maksimalno tri puta zaredom, a onda bih morala malo otići razbistriti misli.

Pri pripremi pjesme, budući da sam u potpuno ušla u ulogu žene iz pjesme, zbog siline emocija potpuno mi se promijenio glas. To uopće nije bio onaj lirski glas kojim inače pjevam.

To je bila izmjena šapta s grezim, grubim pjevanjem koje je na momente graničilo s etnom i bolnih jecaja na samom kraju pjesme. Emocije koje sam proživljavala itekako su se odrazile na boju glasa i način pjevanja, govori pjevačica.

Pjesma je postigla velik interes među slušateljima u dvorani, a u nadolazećim danima i među ostalim koji su je čuli i primijetili, spoznali i osjetili.

Ishod toga bili su Martinini razgovori s brojnim ljudima koji su joj pritom iskazali čestitke te nerijetko prepričali svoja slična iskustva. –

Ne sjećam se kad me toliko ljudi kontaktiralo.

Takva »euforija« bila je još jedino 2009. godine kad sam pobijedila na slovenskom izboru pjesme za Pjesmu Eurovizije.

Pobjeda na ČAnsonu bila je jedan pozitivan šok, a potom su uslijedili mnogi pozivi, puno čestitki na hrabrosti što sam se uopće ulovila u koštac s tom tematikom o kojoj nitko ne progovara, a očito je jako prisutna u društvu.

U razgovorima s prijateljima, poznanicima i slušateljima bilo je jako puno suza, jako puno podijeljenih traumatičnih iskustava do razine da sam se prenerazila koliko je ljudi u našem okruženju na neki način pogođeno sličnom tematikom.

Da se ne bi prevarili, to su ljudi iz svih društvenih sfera te različitih stupnjeva obrazovanja.

U jednu ruku mi je bilo drago da sam ljude dirnula do te mjere da su se čak ulovili u koštac sa svojim starim traumama, te se na taj način možda i dijelom zaliječili, primjećuje Martina Majerle.

Kako je nastala pjesma

Slično govori i autor Zemir Delić koji ističe taj trenutak kad se »stotine ljudi sažive s Martinom«.

Delić dodaje da umjetnost može ponukati pojedinca na razmišljanje, te govori da ga često pitaju kako je, kao muškarac, smogao napisati takvu turobnu pjesmu iz ženskog kuta.

– Umjetnost ne može mijenjati stvari u društvu, nema tu snagu ni moć.

Ali zato može ponukati čovjeka da počne razmišljati i promišljati o svijetu koji ga okružuje, o sredini u kojoj živi, o drugim osobama s kojima je u interakciji, o potrebama, željama i osjećajima koje drugi imaju, o većim ili manjim zaprekama koje pred ljudima stoje, pa počne razmišljati: pa dobro, što ja tu mogu učiniti…

Kad to umjetnost uspije postići barem kod nekolicine ljudi, to je najveća satisfakcija koju umjetnici mogu dobiti. Kad se stotine ljudi sažive s Martinom u izvedbi ove pjesme, presretni smo, to je ta satisfakcija.

A na pitanje koje ljudi često postavljaju, kako kao muškarac pišeš toliko žensku pjesmu, umjesto dosjetke o velikim autorima koji su također pisali o ženskim dušama, vama ću ovaj put reći svoje najiskrenije razmišljanje: nema »muških« i »ženskih« pjesama, kao što nema muške ili ženske umjetnosti, nego ili je umjetnost ili nije. Ljudi imaju sposobnost osjetiti kad je umjetnost prisutna, kaže Delić.

Zaključak pjesme, svih naših razgovora i komentara slušatelja pjesme »Jutra rano gren« jasno je izrekla Martina kazavši da pjesma može poslužiti kao simbol i putokaz, sinonim za hrabrost i povod za promjene.

– Pjesmi želim sve najbolje. Da što duže živi u radijskom eteru i javnim izvedbama. Tko je god bude želio slušati, vrlo rado ću je izvesti ako za to bude prilike.

Želim da ostane kao sinonim za hrabrost pri donošenju teških odluka u životu, da ostane kao podsjetnik da nije kasno istrgnuti se iz ralja zlostavljača pa čak ako neki tvrde da je to u našem današnjem društvu utopija i bajka.

Najgore je ostati u teškoj situaciji ne mijenjajući ništa. Voljela bih da pjesma i dalje ostavlja snažnu poruku da treba voljeti sebe i izboriti se za sebe i svoju sreću.

Želim da bude poruka ženama, kao i svim žrtvama nasilja, da nisu same i da se mogu povezati, podijeliti svoje priče i međusobna iskustva te si pomoći u pronalaženju izlaza iz takvih situacija, jer nitko ne zaslužuje protratiti svoj jedan jedini život na takav način, zaključuje Majerle.