Kemija je često spominjani pojam kad je riječ o suradnjama glazbenika. To je nešto što svi priželjkuju da im se ostvari, a kad osjete da se u suradnji s kolegama u sastavu dogodilo nešto posebno, kad su postigli toliko željeno zajedništvo, ponekad i gotovo telepatsku komunikaciju, vole reći da se dogodila kemija. Za to je potrebno nešto više od uobičajene povezanosti i razmjene zamisli, ne može se dogoditi bez ostvarenih preduvjeta: istovrsnih afiniteta, glazbene i osobne kompatibilnosti, dugotrajnosti suradnje, ali i onih nekih neobjašnjivih stvari koje pridonose ostvarenju čarolije. U povijesti jazza poznati su suradnici koji su postigli umjetnička djela najviše estetske razine upravo zato što su godinama djelovali zajedno, primjerice Ira i George Gershwin, Duke Ellington i Billy Strayhorn, Thad Jones i Mel Lewis, Dave Brubeck i Paul Desmond, Miles Davis i Gil Evans, Chick Corea i Gary Burton, Charles Mingus i Dannie Richmond, Max Roach i Abbey Lincoln… Možemo reći da je kemija odigrala važnu ulogu u tim suradnjama.

Zašto je 1+1=4?

Nizozemski kontrabasist Joris Teepe i američki tenor saksofonist te flautist Don Braden također su postigli takvo zajedništvo i zato naslov njihovog novog albuma nije pretenciozan. Naime, njihova suradnja već tridesetak godina odolijeva zubu vremena, a tijekom tog razdoblja zajedno su svirali na snimanjima više od dvadeset albuma. Kad dvojici nakon toliko vremena ne dosadi zajedno raditi, kad još uvijek zajedničke svirke u njima izazivaju zanos i pobuđuju želju za novim istraživanjima, kad još uvijek jedan drugoga mogu nadahnjivati novim »smicalicama«, to je znak da među njima postoji kemija. »Na jazz gledamo kao na zajedničku pustolovinu«, rekao je Braden. »Radi se o spoznaji o tome što dvojica, ili skupina, mogu napraviti zajedno. Jedna od najomiljenijih stvari koje govorim studentima je da je – u uobičajenim okolnostima 1+1 = 2, zar ne – ali u jazzu je 1+1= 4 zato jer, kad spojite dvije osobe, nešto se dodatno događa, nešto što je više od samo 1+1. To zovem jazz aritmetikom. Jazz aritmetika prenosi se na sve u životu. Naravno, možemo na to gledati i tako da dvojica sviraju savršeno usklađeno da zvuče kao jedan. Koordiniranost je posebna ljudska kvaliteta. Na koordiniranost možemo gledati kao na 1+1=1, istina. To je također posebno, ali 1+1=4 – to je nešto nepredvidivo jer kad se okuplja više glazbenika, ne možeš predvidjeti što će se dogoditi. To je čarolija koja se dogodi s vremena na vrijeme. Da je 1+1=4 uvjerio sam se svirajući s Jorisom. On je taj! Mi svakako imamo to 1+1=4.«
Teepe je tu kompatibilnost osjetio čim se 1992. u New Yorku upoznao s Bradenom. »Tijekom godina otkrili smo da smo zapravo vrlo različiti«, prisjetio se. »Dolazimo iz sasvim drukčijeg porijekla i odgoja. Zajedničke su nam stvari kao što su nagon i strast, ali stručnost i kreativne ideje toliko su različite da se neprestano nadahnjujemo. Nije kao voda i vatra koji se ne miješaju, ali je kao stroj i ulje jer te dvije stvari dobro funkcioniraju kad se spoje. To je definitivno kemija. Kad smo se prvi put sreli i počeli puno putovati, obično sam spavao u stražnjem dijelu autobusa, dok je Don skladao novu glazbu na svojoj prijenosnoj klavijaturi i čim smo stigli na sljedeće mjesto, tražio je printer za ispis glazbe koju je pripremio za koncert iste večeri. To mi je bilo nadahnjujuće pa sam i ja tako počeo raditi. Također je nevjerojatno njegovo umijeće i znanje o glazbi i tehničkim pitanjima. Ja sam drukčiji, ja sam tip koji potiče na kreativnost. Na primjer, svirati u triju je prvobitno bila moja ideja, a on je to učinio i to radi nevjerojatno.«

Nizozemski kontrabasist Joris Teepe / Snimio D. HRVOJ

Stvaranje prostora

Kemiju su ostvarili i na snimanju albuma »Chemistry«, četvrtog koji su Braden i Teepe snimili kao suvoditelji. Ideja je bila da se fokusiraju na saksofon i bas, stoga su odlučili ne koristiti niti jedno harmonijsko glazbalo kao što su klavir, gitara ili vibrafon. Trio sa saksofonistom, kontrabasistom i bubnjarem nešto je posebno u jazzu, iako nije neuobičajeno. Dobro su to radili slavni saksofonisti kao što su Sonny Rollins, Joe Henderson, Ornette Coleman, Branford Marsalis, Kenny Garrett, Joshua Redman… No, posebnost Bradenovog i Teepeovog pristupa je u tome što sviraju s raznim bubnjarima. Svaki od njih donosi drukčiju osobnost i glazbenu stručnost. Kemija se također ostvaruje, ali je drukčija. Ovu postavu nazvali su Trio Of Liberty, no to je više od samog naziva sastava, to je zapravo naziv projekta. »Naziv Trio of Liberty odnosi se na Kip slobode koji je američki simbol slobode«, kaže Teepe. »Trio bez harmonijskog instrumenta daje nam puno slobode za istraživanje novih teritorija. Glazba koju sviramo puno govori o jeziku improvizacije. Kao da razgovaramo jedan s drugim. Sjajno je što smo dodali dva različita fantastična umjetnika koji navode razgovore u različitim smjerovima. Činjenica da su obojica bubnjari nije toliko relevantna. Njihova osobnost je ono što donose u trio. Stalno izazivamo jedni druge, a nadamo se i naše slušatelje. Trenutačno ne koristimo puno ime trija jer na streaming platformama poput Spotifyja moramo staviti svoja imena. Izgradnja imena benda trajat će godinama, pa je bolje graditi na ugledu koji već imamo kao umjetnici. Primjerice, prošle godine sam imao ogroman uspjeh s jednom melodijom na Spotifyju i zbog toga je sva moja druga glazba bolje prolazila. Mislim na skladbu »The Peacocks« koja sada ima više od dva milijuna streamova, a kao rezultat imam oko trideset tisuća slušatelja tjedno.«
Braden navodi još jedan važan aspekt djelovanja u ovom sastavu: »Kad sviramo u sastavu bez harmonijskog glazbala, harmonije čujemo na drukčiji način. Gledamo li na to s drugog stanovišta, ako sviram s nekim, primjerice Johnom Lewisom koji se ne razbacuje notama, pogledam li na način na koji on svira, mogu zamisliti da je odsvirao neke note koje zapravo nije i da se možemo nadahnjivati tim neodsviranim notama. Važno je s kime svira i da možemo stvarati prostor koji će proizvesti neki drugi prostor. Mi ne odsviramo sve što čuješ, ali to ima melodijske ili harmonijske implikacije, posebice kad je riječ o bubnjevima koje možemo čuti na razne načine. To je zaista fascinantno. Zapravo nisam razmišljao na taj način, ali da, puno puta sam to iskusio. Kad sviramo u triju, bez akorda, tragamo za drukčijim vrstama zvukova, raznim ispreplitanjima. Imamo drugi trio.«

Hayes uvijek ubija!

Kao i na prethodnom, »Conversations«, i na ovom su albumu ostvarili suradnje s bubnjarima, na svakom s dvojicom, ali ne istodobno, dakle samo u formaciji trija. Na albumu »Conversations« iz 2017. kao bubnjari izmjenjivali su se Gene Jackson i Matt Wilson, a na »Chemistry« to su Jeff Tain Watts i Louis Hayes. Ova nova postava posve je logična. Naime, kada je Branford Marsalis napustio kvintet svog brata Wyntona da bi se pridružio Stingu, usporedno je vodio kvintet u kojem su svirali Kenny Kirkland, Bob Hurst i Jeff Tain Watts. Poslije je Don Braden u sastavu zamijenio Branforda i tako je počeo svirati s Tainom, ali i Kirklandom. Zato su, s Wattsom u kombinaciji, za ovaj album snimili skladbu »Steepian Faith« Kennyja Kirklanda. Braden je, pak, Hayesa pozvao jer su zajedno svirali 1990-ih u kvintetu Freddieja Hubbarda. Svirajući na snimanju ovog albuma s Louisom Hayesom mogli su osjetili duh glazbe Horacea Silvera ili Cannonballa Adderleyja, ali i drugih velikana jazza s kojima je Hayes svojevremeno svirao. Uostalom, zato su na album uvrstili i izvedbe skladbi »Song For My Father« Horacea Silvera te »Unit 7« kontrabasista Sama Jonesa, Hayesovog bivšeg kolege iz benda Cannonballa Adderleyja. Teepe i Braden su tako nešto iskusili tijekom svojih karijera svirajući i/ili snimajući s mnogim drugim glazbenicima koji su stvarali povijest jazza, a obojica su surađivala s mnogima od njih. Primjerice, Braden je svirao i/ili snimao s Betty Carter, Royem Haynesom, Tonyjem Williamsom, J.J. Johnsonom, Tomom Harrellom, Artom Farmerom, Mingus Big Bandom i drugima. Teepe je u nekoliko situacija svirao s našim Matijom Dedićem, ali izvan Hrvatske, a prisjetit će ga se i zagrebački ljubitelji jazza, barem oni koji su prisustvovali koncertu što ga je 7. studenoga 2007. održao kao član kvinteta Rasheeda Alija u Teatru &TD zagrebačkoga Studentskog centra na N.O. Jazz Festivalu. No, osim s Alijem, svirao je i s drugim glasovitim džezistima: Bennyjem Golsonom, Haroldom Mabernom, Tootsom Thielemansom, Billyjem Hartom, Victorom Lewisom, Barryjem Harrisom, Charlesom McPhersonom, Randyjem Breckerom, Markom Turnerom, Bobbyjem Watsonom, Tomom Harrellom i drugima.
»Louis Hayes je na snimanju zvučao sjajno«, rekao je Braden. »Divan je, kao i uvijek. Naime od 1989. do 1991. bili smo članovi sastava Freddieja Hubbarda s kojim smo odlazili na zajedničke turneje. Imali smo sreću što nam se mogao pridružiti. Bilo je divno, superlijepo. Bio je potpuno cool, nevjerojatan. Blagoslovljeni smo jer smo surađivali s njim. Uvijek ubija! Sjajan je! Yea man! Zanimljivo je kako različite osobnosti donose svoju energiju, što svakako čini razliku.«

Rizik je dio igre

Teepe je također oduševljen tom spoznajom.«Da, svakako, to sam osjetio«, rekao je. »Na ovoj snimci kemija je šira mješavina s ova dva sjajna bubnjara. Hayesov zvuk i ritam činela i dalje su kao i uvijek, kao i tih dana. Svaki od tih velikana jazza s kojima sam svirao velikodušno je dijelio svoju mudrost i očekivao od mene najvišu razinu izvedbe kad bi bend bio na bini. To je uvijek iskustvo iz prve ruke i najbolja je moguća lekcija.«
Suradnje s tim velikanima jazza odredile su Bradenovo i Teepeovo stvaralaštvo i zato njihove izvedbe, bez obzira u kojem se smjeru razvijale, proizlaze iz zdrave tradicije mainstream jazza. »Puno sam svirao s glazbenicima iz starijeg naraštaja i puno naučio od tih majstora«, objašnjava Teepe. »Glazba iz ranih dana jazza itekako je ukorijenjena u glazbenicima iz te starije generacije i na mene je prenesena na najizravniji način, na pozornici. Za mene kao jazz glazbenika to je puno više od posla ili karijere. Moja je strast svirati glazbu. Na pozornici ili u studiju događa se čarolija. Jazz je umjetnost. Radi se o stvaranju, ljepoti, osjećajima, ali i povezivanju s drugim ljudima, bilo s mojim kolegama glazbenicima ili sa slušateljima, ili oboje, naravno. Naime, moj cilj je dotaknuti osjećaje onoga tko želi biti otvoren za to. Glazba bi trebala potaknuti ljude da nešto osjete. Kad skladam glazbu kod kuće, imam puno vremena za razmišljanje o različitim opcijama, ali na pozornici – sam ili zajedno s drugim glazbenicima – nemam vremena za donošenje odluka, a svaka ideja koja mi sine u trenutku to može slomiti ili može unaprijediti izvedbu. U dobrim danima to može dovesti do sjajnih rezultata, a ponekad je katastrofa. Taj rizik je dio igre. Kada dovede do sjajnih rezultata, to je poput čarolije, pogotovo ako je kreativnost rezultat kolektivnog napora. Uvijek pokušavam izbjeći da stvari postanu rutinske ili previše predvidljive. Napetost i oslobađanje vrlo su važni za stvaranje vrijedne umjetnosti. Strast je bitna. Mnogi glazbenici rade »svoje«, ono po čemu su najpoznatiji, i to bi moglo biti predvidljivo, ali ako postoji strast, to je još uvijek sjajno. Glazba ne mora uvijek biti inovativna da bi bila sjajna, ali uvijek treba biti prisutna strast. Općenito, divim se svima koji svoj život posvećuju glazbi ili bilo kojoj drugoj umjetnosti, kao i svakome tko u svom životu radi nešto sa strašću. Međutim, postoji mnogo glazbenika koji ne osjećaju potrebu za kreativnošću i smatraju da je kopiranje drugih dovoljno dobro. Meni je to manje zanimljivo. U redu je, ali nakon nekog vremena mi je dosadno. Volim svirati standarde, ali obično razmišljam o novom načinu sviranja, s promjenom u vlastitom pristupu. Također puno skladam i rezultat mora uvijek biti svjež. Isto očekujem i od drugih.«

Mudrost i čarobnjaštvo

Braden, pak, u svojim promišljanjima o jazz glazbi odlazi korak dalje. »Naše vlastito iskustvo zasniva se na osobnim percepcijama«, tvrdi. »Primjerice u ovoj glazbi događa se da na različite načine čujemo glazbu, što je fascinantno. U tome leži ljepota. To stvari čini zanimljivijima. Svakako jazz ima svoje magične kvalitete. Kako objasniti kako se troje ili četvero ili petero ljudi može okupiti, možda čak i ako se ne poznaju, i zajedno svirati predivnu glazbu? Što je posebno u tome da četvero ljudi sluša jednoga i potpuno ga razumije? To na neki način možemo nazvati mudrošću. To je čarobno. Ne možeš programirati računalo da napravi tako nešto. Znam to jer se godinama bavim računalnim programiranjem. Moguće je programirati svašta, a današnja su računala zaista moćna, ali jazz je poseban jer to što glazbenici sviraju, ne može se programirati. Mogao bih programirati tehniku do neke mjere, na osnovnoj razini: akorde, skale, pristup improvizaciji, ritam, formu, ali to što možeš dobiti na toj posebnoj ljudskoj razini, nadilazi ono što računalo može. To je čarolija. Čarolija jazza! Puno je toga što se može predvidjeti, ali X-faktor, taj čarobni faktor, je nešto što dolazi s mudrošću, sa čarobnjaštvom. Mi koji radimo upravo to, i to na profesionalnoj razini, možemo se složiti da je to prisutno u našem izražavanju.«
Osim već spomenutih skladbi, na ovom se albumu izražavaju i kroz »One Finger Snap« Herbieja Hancocka te »Dizzy’s Business« Ernieja Wilkinsa, ali i originale: »Steps« i »Morning« Dona Bradena i »The Optimist« Jorisa Teepea.
Skladbu »Morning« odlučili su odsvirati samo njih dvojica: Braden i Teepe. »Smatrali smo da bi bilo dobro promijeniti pristup i učiniti to na ovaj način«, objasnio je Teepe. »Ta melodija bi također funkcionirala s bubnjevima, ali zašto je ne napraviti kao duo? Volimo držati slušatelja na oprezu i odsvirati nešto drukčije od očekivanog. Uvijek tražimo nešto svježe, da se oslobodimo napetosti koju stvaramo svojim izvedbama. Naša glazba mora biti zanimljiva, a ne predvidljiva. Potrebna je napetost i oslobađanje.« Skladba »Dizzy’s Business« također je odlično funkcionirala kao duo, ali bez basa, samo s Bradenom i Hayesom.
Bez obzira svirali kao trio ili duo, s Wattsom ili Hayesom, u izvedbama uvrštenim na ovaj album ostvarili su kemiju. Eksperiment je u potpunosti uspio i, što je još važnije, otvorio je mogućnost novih opita u kojima bi Teepe i Braden svoju glazbu spajali s drugim glazbenicima, bubnjarima, ali i, zašto ne, s ostalim instrumentalistima ili vokalistima. Tko zna, možda naziv sljedećeg albuma bude »Alchemy« ili »Alchemistry«, kao simbol težnje za pronalaskom kamena mudraca, odnosno potrage za životnim eliksirom, jer upravo je to ono čime se Don Braden i Joris Teepe bave u svojim glazbenim istraživanjima – pretvaranje postojećih, svima poznatih nota u novu, nikad viđenu (slušanu) ljepotu.