Nakon što je ostvario pedesetak albuma kao vođa sastava (i puno više u suradnji s drugim glazbenicima), i to za ugledne diskografske kuće kao što su Blue Note, Verve, Enja, Gramavision, Impulse! i druge, američki gitarist i skladatelj John Scofield je objavio svoj drugi CD za diskografsku kuću ECM.

To je ujedno njegov prvi album što ga je u cijelosti snimio solo. Možda je upravo to bio poticaj da glazbom u potpunosti iskaže svoju intimu, bez upliva bilo čega što bi to moglo omesti.

Kako bi nadoknadio nedostatak suradnika, a on je inače tipični momčadski igrač, u ovim se izvedbama oslonio na loop stroj koji mu omogućuje komunikaciju s virtualnom osobom, odnosno sa samim sobom.

Svirajući solo u potpunosti se mogao posvetiti svojem »gitarizmu«, a on je jedan od onih glazbenika kojima je blizak taj pojam – u teoriji i praksi.

»To je dobra zamisao jer postoji puno ljubitelja gitare, a mnogi od njih vole sve vrste gitarističke glazbe«, rekao je u jednom od naših razgovora.

»To se posebice odnosi na gitariste. Puno je gitarista-amatera koji dolaze na naše nastupe, gdje se srećemo. Jednostavno, opsjednuti su tim glazbalom.

To je postala opsesija proučavanja mogućnosti glazbala, načina na koji se može koristiti u stvaranju glazbe. Nikad nisam učio svirati niti jedno drugo glazbalo. Obožavam gitaru.«

Kao i mnogi drugi fanatici gitare, i Scofield je kolekcionar koji posjeduje puno raznih tipova gitara.

»Imam ih puno previše«, rekao je.

»Svakih pet godina opsjedne me želja za kupovinom nove, a ljudi mi i poklanjaju nove gitare. Endorser sam za Ibanez i oni su mi dali puno gitara.

Ne znam točno koliko ih imam, ali možda oko četrdeset, što zauzima puno prostora. Zato ih ponekad poklanjam mladim gitaristima.«

Glazbalo No. 1

Zahvaljujući reputaciji koju je stekao u svijetu gitarista tvrtka Ibanez proizvela je gitaru s njegovim potpisom, koja je izrađena upravo za njega.

»To je gitara Ibanez JSM 100«, objašnjava.

»Napravili su i model JSM 10. Kad sam 1982. nastupao u Japanu kao član sastava Terumase Hina, jazz trubača, ljudi iz japanske kompanije Ibanez pitali su me želim li isprobati njihovu gitaru.

Tada sam svirao Gibson gitaru, ali bila je napukla. Tako sam svirao njihovu gitaru i zaljubio se u nju. Otada sviram samo Ibanez gitare.

Dvadeset i pet godina poslije više nisu proizvodili taj model te sam ih pitao mogu li ponovo napraviti isti. Tako je nastao model ‘John Scofield’ koji sam silno zavolio.«

Glazba što ju je Scofield osmislio za ovaj album svojevrsni je presjek raznih utjecaja na kojima je gradio svoju karijeru. Naime, on je svoj džezistički jezik često promišljao fleksibilno, između ostalog proširujući ga elementima drugih stilova.

Osjeća se to i na ovom albumu, primjerice u izboru skladbi »Not Fade Away« Buddyja Hollyja i »You Win Again« Hanka Williamsa.

Pridružio im je tradicional »Danny Boy« koji su, između ostalih, pjevali džezisti poput Sarah Vaughan i Tony Bennett te »Junco Partner« koju su proslavili Louis Jordan i Dr. John.

»Gitara obuhvaća puno različitih stilova glazbe«, objašnjava svoj stav prema stilskoj širini.

»To je glazbalo s najvećim opsegom uporabe. Radi se o glazbi dvadesetog stoljeća u kojoj je gitara glazbalo broj jedan. Koliko samo zvukova možemo stvarati s električnom gitarom, kako samo možemo manipulirati elektronikom.

Gitaru možemo koristiti u raznim područjima, kao i bilo koje drugo glazbalo. Zato postoji veliko zanimanje za nju. Sviraju je djeca i starci poput nas, glazbenici koji sviraju blues, folk, country, rock and roll, flamenko, klasičnu glazbu.«

Velika tajna

No on ju ipak najčešće svira u kontekstu jazza koji je bio najzastupljeniji u osmišljavanju njegovih skladbi, a na ovom ih je albumu pet, što već snimanih, što novih.

Posebno mjesto zauzimaju jazz standardi poput »Coral« Keitha Jarreta te »It Could Happen To You« koju je posvetio Kennyju Dorhamu te »There Will Never Be Another You« koju je u mladim danima svirao s Gerryjem Mulliganom i Chetom Bakerom. »Električna gitara je novo glazbalo.

Izumljena je 1939., ako se ne varam. Prije toga svirala se uglavnom u pratnji. Svi jazz sastavi su najprije u postavi imali bendžo, a tek potom gitaru koju su koristili kao sastavni dio ritam sekcije s kontrabasom ili tubom.

U starijem stilu, swingu, glazbi iz 1930-ih, gitara je bila važno glazbalo, ali u ritam sekciji, ne kao vodeće glazbalo, ne za solaže. Tada je izumljena električna gitara i Charlie Christian i drugi gitaristi počeli su svirati samostalne linije, sola poput puhača.«

Fascinantno je kako Scofield promišlja skladbe koje su najpoznatije po svojim tekstovima, u ovom slučaju »Not Fade Away«, »You Win Again«, »It Could Happen To You«, »There Will Never Be Another You«, »Danny Boy« i »Junco Partner«. On im pristupa na sebi svojstven način.

»Kad izvodite pjesmu, svirate li samo note, tek ćete se okrznuti u njezinu bit, ali ako je dobro proučite, počevši od teksta, svirat ćete je drukčije«, objašnjava.

»To je velika tajna. Poznavanje tekstova pomaže mi u uvjerljivijoj interpretaciji skladbe. Kad ih usvojim moj frazirung je drukčiji.

To ne znači da tijekom izvedbe razmišljam o značenju teksta nego, zapravo, čujem riječi pjesme. Te riječi izviru iz mojih prstiju što utječe na oblikovanje melodije.

Možda to radim nesvjesno, ali poznajem li riječi to će biti nešto posve drugo nego ako sam upoznat samo s melodijom.«