Splićanin Nenad Šaljić, zaljubljenik u fotografiju i planine, dobio je veliko priznanje za svoju ljubav i hobi – svjetski slavan časopis National Geographic nagradio ga je za najbolju fotografiju u kategoriji mjesta snimljenu tijekom prošle godine.

National Geographic, što u nedjelju 13. siječnja obilježava 125. obljetnicu osnutka, objavio je najljepše i najnevjerojatnije fotografije iz cijeloga svijeta, od kojih su u bujici od čak 22 tisuće snimki izabrane tri kapi, a među njima i ova dalmatinskog majstora fotografije.

Pobjednici su birani u tri kategorije – ljudi, mjesta i priroda, a Nenad Šaljić je nagrađen za najbolju fotografiju mjesta u 2012. godini za djelo nazvano »The Matterhorn: Night Clouds #2 (from The Matterhorn Series)«.

Riječ je o fotografiji snimljenoj u švicarskim Alpama na 4.478 metara visine i to za vrijeme punog mjeseca. Šaljić posjećuje Zermatt od 2008. godine i pritom je snimio tisuće fotografija, od kojih je dosad za portfolio izabrao njih 30.

Ovaj Šaljićev »portret Matterhorna« je svojevrsno odavanje počasti svim penjačima koji su se odvažili popeti na ovu opasnu planinu, a posebice onima koji se nikad s nje nisu vratili.

Šaljić, doktor ekonomskih znanosti, rođen u svibnju 1961. godine, predavao je na tamošnjem Ekonomskom fakultetu, danas ima privatnu tvrtku, ali zov planina je snažan i teško mu je odoljeti.

Ovo mu je prvi put da je osvojio prvo mjesto, ali i ranije je dobio priznanje za svoj rad od National Geographica. Još 2010. godine njegova fotografija »Matterhorn Twilight Clouds #1« osvojila je Honorable Mention Award i izabrana je u pet najboljih u kategoriji priroda.

Svojevrsna opsesija

– U četvrtak poslijepodne uredništvo National Geographica me obavjestilo da će vijest o nagradi biti objavljena u petak – kaže Nenad Šaljić, koji živi u stilu refrena iz starog hita Bijelog dugmeta »Zbogom more, odoh u planine«. 

  – Kasnije je krenula cijela lavina. Nisam to očekivao, vijest je u Hrvatskoj sad već preplavila medije. Već sam osvajao neke nagrade koje su bile blizu, čak i značajnije od ove, ali nije bilo ovakvog odjeka, objašnjava Šaljić. 

 Kakav je odjek iz bližeg kruga, među onima s kojima dijelite svakodnevicu, što kaže »glas naroda«?

  – To su mi bliski prijatelji s kojima dijelim najveće hobije – planinarenje, speleologiju i fotografiju. Poznajemo se jako dugo, normalno je da su oni prvi reagirali, a neki od njih su bili uz mene dok sam fotografirao. 

 Zermatt nikoga ne ostavlja ravnodušnim, dojmovi s Matterhorna? 

Čista ljubav

Što vas je vodilo u odabiru fotografija za natječaj među silnim snimkama koje ste imali ?

  – Intimno, meni je ova fotografija koja je dobila nagradu, jedna od najdražih. Znam da je lako sad »nakon bitke« to kazati, ali mi je stvarno bila jedna od najmilijih. Snimljena je 7. siječnja prošle godine u tri sata ujutro. Svaka fotografija je vezana za neki događaj, za nekakvo čekanje, smrzavanje. 

 Većina običnog puka zimi, 7. siječnja ujutro spava, vi ste u to vrijeme bili »na čeki« po velikoj hladnoći?

  – U načelu to nije bilo klasično dežuranje, već svojevrsna spremnost. Čovjek treba imati istrenirano oko i znati kad očekivati nešto poput ovakve fotografije, možda bi se to moglo nazvati instinktom. Mi smo noć prije došli u Zermatt i to nakon 12 – 13 sati vožnje. Bez obzira na dugu vožnju, nešto sam osjetio. Ostavio sam cijelu noć aparat vani i čekao da se to »nešto« dogodi. Znalo se dogoditi da mi se u sedam dana ne dogodi ta magija, čarolija, kako ja to zovem, no ovog puta mi se dogodilo i to prvu noć. To je igra slučaja. Meni ovo nije posao, nego ljubav i onda nemam problema. Puno je lakše kad se radi iz ljubavi. 

 Hladnoća, umor?

  – Na to sam navikao jer se planinarenjem i speleologijom bavim od dvanaeste godine. 

 O Splićanima vlada stereotip da šetaju rivom, »s poništre gledaju Šoltu«, a vi kao Stipe Božić idete u planine?

  – Moj prijatelj Stipe je velikim dijelom zaslužan za moju fotografiju. Kad je prvi put bio na Mount Everestu 1979. godine, ja sam bio srednjoškolac. Bili smo zajedno u tamnoj komori, radili njegove fotografije s Mount Everesta. On je moj dobar prijatelj i jedan od zaslužnijih za moj razvoj jer Stipe je svima pojam planinarenja, ne samo u hrvatskim razmjerima. 

 Split ima tradiciju fotografije i planinarenja?

  – Osnivač fotokluba u Splitu je Umberto Girometta. Girometta je ujedno i pokretač speleologije i planinarstva u Splitu. To nije slučajnost. Hrvatsko planinarsko društvo Mosor čiji sam član je osnovano 1925. godine. Osim toga, član sam i Speleološkog društva »Špiljar« iz Splita. 

Nisam završio s Matterhornom

 Nove epizode vašeg druženja s planinama?

  – Nisam završio s Matterhornom, a imam i druge cikluse na kojima radim, poput nekoliko knjiga. Jedna je »Rađanje broda«, dobila je nagradu lani na New York Festivalu, a bila je tek u pripremi. Engleska verzija je spremna, a sad tražim hrvatskog izdavača koji bi stao iza tog projekta. 

 Naslijedili smo čarobnu prirodu od naših predaka, njezinim uništavanjem ćemo malo od toga ostaviti nasljednicima?

  – Veliki broj fotografa, čak i oni među najboljima na svijetu, koristili su svoje fotografije za zaštitu prirode. U Americi je poznat slučaj kad su osnovali nacionalni park zahvaljujući jednom poznatom fotografu. Bojim se da idemo putem bez povratka što se tiče zaštite prirode, pogotovo na otocima duž jadranske obale. To je stvar vezana za kulturu. Tako će biti dok je jedini cilj – profit. Švicarska je prije 150 godina bila jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi. Tada su imali samo prirodu, napravili su skijaške centre, no ipak su zaštitili svoju prirodu. Cijela Švicarska je praktički nacionalni park koji funkcionira na nekomercijalnom principu.